Na ovom mjestu prenosimo posljednju "američku razglednicu" objavljenu u Novom listu. Ovog puta u pitanju je reportaža iz Bostona, grada - kolijevke američke državnosti. Pročitajte ponešto o američkom patriotskom zanosu, životu prosječnog radnika u obećanoj zemlji i životnim navikama tamošnjeg stanovništva. Dakako, naći ćete i ponešto o povijesti Bostona te o stvarima koje se već znaju naći u reportažama iz gradova u koje zalutaju nadobudni novinski reporteri. Nepismeni su također pozvani, jer uz reportažu ima i priloženih fotografija :)

 

Sjeverni vjetrovi donose studen na ulice Bostona. Kiša udara nemilosrdno kao organi reda, na ulicama nema nigdje nikog. Vratar hotela, čovjek u kasnim pedesetim godinama života, ljubazan je i snishodljiv do te mjere da putnika nesviklog na hotelske vratare pred njim hvata sram. Opis tog radnog mjesta podrazumijeva vječni smiješak, koji bi na sunčan dan i nama i njemu pao kudikamo bolje. Spreman je izići u susret u svakom smislu. Treba li vam zvati taxi? Želite li da skočim po plan grada? Mogu li bilo kako pomoći? Vratar hotela čeka na svoj dolar i svi u njegovim očima predstavljaju novčanicu s oslikanim Washingtonovim likom. Nikakva usluga nam nije potrebna, ali valja nešto izmisliti, jer ovaj čovjek ne živi od zraka. 
   
– Recite mi nešto o Bostonu.
   
– Što bi željeli znati?
   
– Bilo što. 
   
Boston je grad pun povijesti, počne vratar, pa nastavi pričati o bostonskoj čajanci, Englezima, američkoj nezavisnosti i slobodi. S povijesti brzo skače na američki nogomet, s nogometa na bejzbol, s bejzbola na košarku, s košarke na hokej na ledu.
   
– Čuli ste da su Boston Bruinsi uzeli Stanley Cup?
   
– Čuli smo, slažemo i pružimo mu dolar. Hvala najljepša, kaže vratar darujući nam, dubok naklon. Opet nas uhvati sram.    

Boston old state house  

Tragovi povijesti   

Tako počinje naše upoznavanje s glavnim i najvećim gradom američke savezne države Massachusetts, sveučilišnim centrom i kolijevkom suvremene Amerike. Pod jedrom kišobrana otpustili smo se niz ulice.
   
Kad čovjek ne bi znao gdje se nalazi, kad bi mu dali da pogađa o kojoj državi se radi, mnogi bi se u Bostonu prevarili i rekli – Engleska. Riječ je o najeuropskijem gradu Sjedinjenih Američkih Država. Tek neboderi u down townu, tipični američki čvor željeza i stakla, pomogli bi da odgonetnete o kojem dijelu svijeta je riječ.
   
Utemeljili su ga engleski Puritanci početkom sedamnaestog stoljeća. Neće proći niti dva stoljeća otkad su podigli prve nastanmbe na poluotoku Shawmut, a Boston će se prometnuti u poprište ključnih događaja američke revolucije. Bostonska čajanka, Bostonski masakr, Bitka za Bunker Hill i opsada grada ostat će zauvijek ubilježeni u njegovu i svjetsku memoriju. Nakon ostvarenja nezavisnosti, postat će glavna američka luka i manufakturni centar.

Danas ovdje živi oko 600 tisuća ljudi, dok šire područje broji koliko i Hrvatska – oko 4,5 milijuna. Imajući na umu osnovne natuknice o gradu koji nas je ugostio, tražimo tragove povijesti. Ta potraga neizostavno vodi prema luci. Kolonijalisti nisu gubili vrijeme. Čim su se iskrcali s brodova, zakopali su temelje Nove Engleske. Doduše, gotovo cijelo jedno stoljeće trebalo im je da stanu na noge i počnu graditi reprezentativne objekte poput Faneuil Halla. U početku je to bila tržnica i mjesto gdje su se davni žitelji Bostona okupljali kad bi imali raspraviti kakvu važnu stvar, a danas je dio Povijesnog nacionalnog parka.
   
– Amerika mi nije jasna, kaže naš suputnik, turski novinar Selim, dok razgledavamo ovu povijesnu građevinu. Jučer je to bila velika zemlja. Sve ovo napravili su od nule, a pogledaj ih danas. Najveći su dužnici svijeta, nema mjesta na kugli zemaljskoj gdje ljudi simpatiziraju njihovu politiku. Ponašaju se kao rimsko carstvo, a i barbari su im pred kapijama – traže svoj novac, elaborira naš suputnik dok kao tele u šarena vrata blenemo na sve četiri strane svijeta.
   
– U filmovima su još uvijek simpatični, odvratimo ne znajući što dodati ili oduzeti ovoj opasci.    

zabranjeno džabalebarenje

Finalno odredište

Selim ovih dana teško nalazi ljepotu. U njegovoj zemlji čeka ga suđenje i izgledna zatvorska kazna zbog knjige u kojoj je kritizirao tursku politiku, pa mu ta nevolja visi nad mislima kao crn oblak. Boston je naše finalno odredište, ali on razmišlja da se ne vrati u Europu. Trebao bi nazad u Washington, gdje bi čekao mig svoje redakcije. Ukoliko u pitanju bude zatvor – tražit će azil. 
U nizu od samo nekoliko rečenica Amerika se, evo, ukazuje kao agresivno Rimsko carstvo na izmaku svog vremena i kao moguće utočište za nevoljnog novinara. Još jedna priča o dvije Amerike, s tim da je ova potonja – priča o Americi slobode govora – sve bljeđa i bljeđa. 

Bostonska taxi vozila su bijela i uredna. Vozač je crn i nezadovoljan. Vozimo se prema dokovima, u susret vonju ribe i napuštenim skladištima, nekadašnjem manufakturnom središtu grada. Taksist priča o svom životu. Radi dva posla i čini mu se da ga iskorištavaju.
   
– Ovo je vaše ili kompanijino vozilo?
   
– Moje vozilo? Šta ti je čovječe!?
   
– Zašto, zar taksisti ovdje ne mogu imati svoja vozila?
   
– O da, za to zadovoljstvo bi mi trebalo oko 500 tisuća dolara.
   
– Šta? Petsto tisuća dolara za vozilo!?
   
– Ne, 500 tisuća dolara za licencu. Automobil bi morao platiti još pedesetak tisuća.    

Za prosječnog radnika, američki san zauvijek ostaje samo san. Poduzetnička inicijativa je, dakako, još uvijek dobrodošla, ali u moru velikih proždrljivih riba teško je biti girica. Naš vozač je girica, a vlasnik taxi komanije za koju vozi velika je proždrljiva riba. Da mu je 500 tisuća dolara viška, taksist bi se prometnuo u srdelu, ali bitniju razliku ne bi postigao. Čovjeku je svejedno hoće li ga pojesti kao giricu ili kao srdelu. Amerika je lijepa zemlja i Boston je lijep grad, ali ta ljepota proporcionalna je kapitalističkoj surovosti koja ovdje vlada.
   
– Pa dobro, kako kraj dva posla nađete vremena za zabavu, pitamo vozača.
   
– Zadnji put sam se zabavljao kad je Larry Bird igrao za Celticse, odgovara on.      

Na palubi broda

Na povijesnom dijelu bostonskih dokova čeka nas sigurnosna provjera. Vadimo remen iz hlača i kovanice iz džepova. »Old Ironsides«, brod krsnog imena USS Constitution, ne smije biti dovedena u opasnost. Ona je stara 200 godina i predstavlja jedan od simbola ove zemlje. Tko ne razumije zašto brod stavljamo u žensko lice jednine – neka pita pomorce.
   
Skupina turista, jedna po jedna, penju se na palubu i nestaju u utrobi broda. Našu skupinu predvodi pjegava djevojčica ne starija od dvadeset godina. Odjevena je u mornarsku uniformu iz vremena dok je »Old Ironsides« važila za zadnje čudo tehnike. 
Djevojčica dramatičnim glasom priča o bitkama koje je »Old Ironsides« vodila s Englezima. Pritom afektira do iritantnosti.

   
– Ka – bum, ka – bum, odjeknulo je s desnog boka, uživljava se djevojčica dok mi osluškujemo ne bi li čuli korake mornarskih duša koje su zauvijek ostale zarobljene na ovom brodu.

- Ka – bum, ka – bum, odjenulo je s lijevog boka..., mašta djevojčica, a turisti – mahom Amerikanci iz svih dijelova zemlje – važno klimaju glavom i natječu se tko će smisliti bolje pitanje s već naslućenim odgovorom.
   
Djevojčica odgovara baš onako kako žele i potpalublje je ispunjeno američkim ponosom. Iz glave nam ne izlazi taksist koji radi dva posla, a zadnji put se zabavljao dok je Larry Bird igrao za Celticse. Iza kulisa ove stars & stripes predstave vrte se kotačići stroja, sumorni životi na rubu grada osuđeni na sirotinjske četvrti i perspektivu u kojoj niti svota od 500 tisuća dolara ništa bitno ne mijenja na stvari. Doduše, poželi li, u zamjenu za bolji život prosječan Amerikanac uvijek može dobiti turističku turu protkanu crveno bijelom trakama i zvijezdama. Ponos i dostojanstvo nacije – kategorije koje vas neće nahraniti, ali će vam dati poleta za turobnu svakodnevicu.     

Manje ponosan dio grada   

Po palubi broda – simbola još uvijek sipi sitna kišica, a kad ona stane ljudi će izmiliti na ulice i grad će brzo uhvatiti svoj ritam. Nije brz kao newyorški, pa i ta opuštenost podsjeti na ulice europskih gradova.
   
– Znaš, poželio sam Ankaru, kaže sjetno Selim, duboko zagledan u onaj sivi oblak što mu se nadvija nad mislima. Zovemo taxi i bježimo u manje ponosan dio grada, na pivo za šest dolara i tajlandski objed koji košta jedan dolar manje.

Boston university

Boston University jedno je od najvećih privatnih sveučilišta u Americi. Predavaonice su hladne kao škrinje za sladoled. Klima uređaji rade valjda od nula do 24 sata. U tijeku je predavanje na temu – kako medijski pokrivati klimatske promjene. Predavač govori o glečerima koji se tope, divljim vjetrovima i olujama koji svako toliko poharaju drugi kraj Amerike.
   
– Pitanje klimatskih promjena u ovom trenutku je najvažnije svjetsko pitanje i treba mu posvetiti punu pozornost, podučava predavač, iskusni reporter koji je radni vijek proveo u vodećim američkim redakcijama, da bi na koncu ostao bez posla i našao utočište u malim medijskim organizacijama koje preživljavaju od projekta do projekta.

Kad završi svoje predavanje o takozvanom zelenom offsetu, grupi od dvadeset novinara ponudit će se za odgovore.
   
– Ima li tko kakvih pitanja vezanih uz problematiku klimatskih promjena?

Javljamo se da bi primijetili slučaj, za koji će se ispostaviti da mu u ovoj učionici nije mjesto.
   
– Proveli smo tri sata slušajući kako govorite o klimatskim promjenama i pretpostavljamo da bi sad valjalo pitati nešto o topljenju glečera. Međutim, pada nam na pamet potpuno druga stvar. Vani je oko 23 stupnja celzijusa, a klima u ovoj učionici je podešena na petnaestak stupnjeva. Isto je u svakoj drugoj bostonskoj zgradi, odnosno u svakom automobilu kojim smo se u ovom gradu vozili. Ne bi li za početak, kad govorimo o klimatskim promjenama, bilo dobro da isključite klimu i otvorite prozor?
   
Mladiću, obrecnuo se predavač, mi ovdje govorimo o konkretnim problemima.
   
– Pa zar može konkretnije od ovog, pitali smo, ali razgovor je potekao u drugom smjeru. Zaključili smo da Amerikanci nerado primaju kritiku svojih životnih navika.     

U susret sudbini   

Na kratak spomenuti dijalog indijski kolega Sudipto će primijetiti: »Kad bi mi u Indiji dostigli američki standard, pa svi upalili klima uređaje u domovima i na radnim mjestima – zemlja bi pukla po šavovima.«
   
Bostonska klima ne vapi za klima uređajima. Ljeta su topla i kišna, s prosječnom temperaturom od 23 stupnja celzijusa. Poprilična vlažnost zraka, doduše, počesto će vas potjerati u klimatiziran prostor, ali prosječna podešenost uređaja na petnaestak stupnjeva Celzijusa uistinu nije nužda.

Kako bilo, nađete li se na kakvom ekološkom simpoziju u Bostonu ipak se radije fokusirajte na udaljene polove i glečere koji se tope. Nađete li se, pak, na USS Constitutionu, fokusirajte se na zvjezdice i crveno – bijele trake i ne razmišljajte previše o životu prosječnog američkog čovjeka. Nađete li se u down townu, usred čvora stakla i željeza, radujte se zašiljenim i nezašiljenim vrhovima bostonskih nebodera. Ne brinite za sudbinu suvremenog Rimskog carstva na rubu svog vremena, ne propitujte sudbinu Zemlje slobodnih i hrabrih, jer nikad ne znate kad će vam trebati azil.

Turski kolega Selim o azilu je razmišljao do kraja putovanja, pa se na koncu ipak otputio u Ankaru, u susret svojoj sudbini. Znaš, rekao je na kraju, ja bih ostao i tražio azil, ali bojim se da ova zemlja ima vrlo malo razumijevanja za prosječno imućnog čovjeka i njegov svakodnevni život.
   
– U filmovima su još uvijek simpatični, odgovorili smo, ne znajući što dodati ili oduzeti ovoj opasci.

Ladislav TOMIČIĆ (Novi list)