Iz Kijeva na sami istok Ukrajine, uz smirujući zvuk kotača koji gaze stotine kilometara tračnica, putujemo „pospanim vozom za Harkov“. Kao u onoj slavnoj Bajaginoj pjesmi, samo što danas idemo u grad koji, sada kada je u poluokruženju ruskih trupa i pod stalnim udarom granata, više nije poželjno tako nazivati. Ukrajinci su trenutno vrlo osjetljivi na izgovor imena njihovih gradova.

Vlak na relaciji Kijev-Harkiv normalno vozi, iako se malo tko vraća u drugi najveći ukrajinski grad u kojem bombardiranje nije prestalo od prvog dana ruske invazije. Život u donedavno industrijskom gradu je lutrija, granata može u svakom trenutku pasti bilo gdje. 

Proljeće je stiglo, zajedno s granatama (FOTO: Lupiga.Com)

U trenutku kada krećemo za Harkiv na kijevskom kolodvoru je mrkli mrak, što zbog činjenice da je noć pala, a što zbog toga jer je svjetlo ugašeno radi mjera predostrožnosti, odnosno straha od bombardiranja. Kao i u svakoj dosadašnjoj vožnji ukrajinskim vlakovima u ratnim uvjetima, i ovdje su spuštene zavjese i ne smije se gledati kroz prozor, a pušenje je dozvoljeno u prolazu između vagona. 

Kartu za Harkiv, grad u kojem borbe ne prestaju, najnormalnije se kupuje online. Dugačka kompozicija vlaka je gotovo prazna, u njoj se po vagonima uglavnom nađe dosta onih koji u Harkiv odlaze vidjeti i fotografirati uništeni grad. Jedan od takvih je i biznismen Brent, Amerikanac koji je direktor nekoliko firmi. U Kijev se, govori nam, doselio u pandemiji. 

„Dosta mi je bilo trenutne političke klime, republikanaca i demokrata, Bidena i Trumpa“, kaže kroz smijeh. Sada je odlučan da novac s američkog tržišta preusmjeri na ukrajinsko unatoč ratu. 

Amerikanac u Ukrajini (FOTO: Lupiga.Com)

„Ne pada mi na pamet otići iz Kijeva“, uvjereno poručuje dok se pozdravljamo na dolasku, gledajući iskrcavanje ono malo duša što je s nama ovu noć pristiglo u Harkiv.

No, zato je harkivski kolodvor svaki dan pun ljudi koji odlaze, bilo kamo, samo što dalje iz ovog ratnog pakla. Jutro u Harkivu nas dočekuje dobrodošlicom u vidu zvuka konstantnih detonacija i, začuđujuće, pjevom ptica koje kao da ne vide što se ovdje događa. 

Hotel u kojem smo trebali odsjesti otkazao nam je rezervaciju što saznajemo odmah po izlasku iz vlaka. Ispričavaju se, pogođen je granatom noć prije. Samo dan ranije hotel je radio sasvim normalno. Uspijevamo osigurati neki apartman u hotelu koji je eto baš danas otvorio svoja vrata. Ne iznenađuje da smo jedini gosti u njemu. 

I ovdje se spomenike pokušalo zaštiti od rata (FOTO: Lupiga.Com)

Na ulazu nas dočekuje Ljudmila, recepcionarka, koja, slučaj je htio, uči srpski pa se lako sporazumijevamo. Naš hotel se nalazi u sigurnijem dijelu grada, mada sigurnost nije stanje koje danas itko može jamčiti u Harkivu.

Nakon što smo ostavili stvari u sobi oblačimo zaštitnu opremu, pancirku i šljem, zovemo taksi i odlazimo do podzemne željeznice koja se od početka ruske invazije za mnoge pretvorila u svojevrsni dom. Doduše, svakim danom ih je sve manje, jer shvaćaju da je grad svake minute sve opasnije mjesto za život i napuštaju ga. Prije ruske invazije grad je imao milijun i pol stanovnika. Danas ih je ovdje, tvrde nam, višestruko manje. Nekada je Harkiv bio glavni grad Ukrajinske Sovjetske Socijalističke Republike, sve do 1934. kad je to postao Kijev. Dugo godina je bio i treći najveći grad u SSSR-u. Već prije Drugog svjetskog rata imao je više od milijun stanovnika, ali kraj tog rata dočekao je gotovo cijeli razrušen i sa samo 170.000 stanovinka. 

Nedaleko od ulaza u metro muzejski je primjerak crvenoarmejskog tenka koji sada služi za dječju igru (FOTO: Lupiga.Com)

Dok hodamo prema metrou policija nas zaustavlja dva puta u pet minuta. Kontrole su u Harkivu učestalije, a policija nije toliko susretljiva kao vojska. Mladi policajac koji nas je prvi zaustavio blizu check pointa nije nas htio pustiti dalje sve dok nije stigao njegov nadređeni. Vidno iznerviran mahao je zapovjedniku s našim novinarskim iskaznicama govoreći da prvi put vidi takvo što. Novinarsku iskaznicu, naime, izdaju Oružane snage Ukrajine, a ne policija, što je ovome bio prvi glas. Odlučuju provjeriti što smo snimili našim fotoaparatima i puštaju nas tek kada se uvjere da ne odlazimo s fotografijama check pointa koje je zabranjeno fotografirati bilo gdje u Ukrajini. 

Dok fotografiram pustu gradsku ulicu pred objektivom mi se najednom stvori ruka koja maše i potom na nekom nepoznatom licu vidim širok osmijeh, možda njegov prvi tog dana. Aleksej, tako se zove čovjek ispred objektiva. Prvo što nam govori je da je njegova nećakinja izbjegla u Hrvatsku, ne zna gdje točno. Na pitanje kako danas izgleda život u Harkivu objašnjava da je prije nekoliko dana dvaput mogao poginuti jer su granatirali mjesta gdje se nalazio.

„Prvo sam bio u dućanu za obuću, pobjegao sam na vrijeme u podrum trgovine. Kasnije su opet bombardirali dok sam hodao ulicom“, kaže nam. 

"Ne mogu ostaviti roditelje ovdje" - Aleksej (FOTO: Lupiga.Com)

Aleksej već dva mjeseca spava u skloništu sa svojim susjedima. Prije dva tjedna puno ih je otišlo, jer ovaj kvart nije siguran. On otići ne može – nema novaca. Puši jednu za drugom i ruke mu se neprestano tresu dok nam izlaže svoju trenutnu životnu situaciju.

„Želim otići, ali roditelji su mi ovdje u blizini, selo nedaleko Harkiva, a i nemam novaca da bih otišao i živio negdje drugdje. Ovdje barem imam svoj stan i nisam gladan“, sliježe ramenima i odmah potom dodaje kako se budi po noći i puši zbog stresa.

Razgovor naglo prekidaju dva policajca. Traže naše dokumente. Opet nas provjeravaju, ali vrlo brzo odlaze pa nastavljamo razgovarati s Aleksejem.

Detalj iz Harkiva - zgrada koja je ostala bez nekoliko katova, odmah pored škole i vrtića (FOTO: Lupiga.Com)

„Nije normalno“, prvo je što nam je izrekao kada smo ga upitali što misli o ruskoj invaziji. On je rođen u Rusiji. 

„Imam preko 50 rođaka u Rusiji. Nitko nije nazvao ni mene niti moje roditelje. Ne razumijem što se događa“, kaže potišteno. Priča je to koju smo više puta čuli u Harkivu, koji je udaljen od Rusije tek četrdesetak kilometara pa mnogi imaju neku obitelj u Rusiji, a i mnogi su Rusi po nacionalnosti. Svi s kojima smo razgovarali požalili su se da je komunikacija s početkom invazije prekinuta zbog čega osjećaju bijes i tugu. 

Cvijeće se sadi, kao da rat nije tu (FOTO: Lupiga.Com)

Ispred metroa dočekuje nas ista slika kao u Kijevu – spomenici su zaštićeni kako bi ih se pokušalo spasiti od stradanja u granatiranju, dok komunalne radnice uredno održavaju gradsko cvijeće, kao da rat nije tu. U gradu rade veći supermarketi na nekoliko lokacija, gotovo sve ostalo je zatvoreno, no tu i tamo se može vidjeti štand kakav ne očekujete, primjerice štand žene koja prodaje isključivo šminku. Na ulazu u stanicu podzemne željeznice na Trgu Ustava, u strogom središtu grada, dočekuje nas kiosk-svaštara. U njemu se može kupiti sve - od gaća i čarapa do sunčanih naočala. Oni koji su ostali moraju od nečega živjeti koliko god čudno njihova ponuda izgledala u ratnim okolnostima. 

U podzemnoj oni sretniji spavaju u vagonima metora, ostali u šatorima, na madracima, a netko nema ni madrac. Kao i u životu, i u podzemnoj stvari funkcioniraju po principu – tko prvi, njegova djevojka.

Život se preslio u metro - najsigurnije mjesto u gradu (FOTO: Lupiga.Com) 

Greg, koji nam se predstavlja nadimkom i zanimanjem - poslovni analitičar star 43 godine - imao je sreće pa njegova obitelj živi u vagonu. Tamo spavaju, a preko dana obilaze potrebite i pomažu. U metro su se preselili trećeg dana invazije. Odlazak iz Harkiva ni za njegovu obitelj nije opcija.

„Imamo previše rodbine koja ovdje živi, a nitko ne želi otići. Probali smo razgovarati s njima i nagovoriti ih, ali ne mijenjaju mišljenje. Stari su to ljudi koji jednostavno ne žele napustiti svoj dom, a ja nemam srca ostaviti ih ovdje same“, otkriva nam razlog svog ostanka. 

"Svi nas slikaju, Rusi će pisati da smo glumci" - Greg sa suprugom Irom ispred njihovog novog doma (FOTO: Lupiga.Com)

„Isprva sam bio iznenađen, nisam vjerovao da je rat počeo. Sada sam tužan i ljut“, kaže nam.

Njihov vagon je nakrcan stvarima, imaju priključak za struju što im omogućava kuhanje. Njihov sin Timur ima šest godina i pohađa online nastavu. Ne odvaja se od mačaka koje su se također preselile u metro. Gregova žena zove se Ira. 

Timus u metrou sa svojom mačkom (FOTO: Lupiga.Com)

„Kao ona iz Irske“, šali se aludirajući na irsku revolucionarnu skupinu.

„Ok sam. Nije normalna situacija, ali adaptirala sam se. Ovo je sada naš život“, rezignirano će Ira. 

Maleni Timur, srećom, nije svjestan ozbiljnosti stanja u kojem se nalaze. 

Sretniji spavaju u vagonima (FOTO: Lupiga.Com)

„Moja mama je s njim cijeli dan. Jako je pametan. Kada je čuo prvo bombardiranje odmah je spremio mačku u torbu i pobjegao u metro“, veli nam Ira koja pokušava zadržati optimizam u ovim nesretnim okolnostima. Dok fotografiramo supružnike, Greg se šali da će ruski mediji pisati kako su plaćeni glumci, jer su njihovu obitelj do sad fotografirali mnogi novinari koji su posjetili ovu stanicu podzemne željeznice.

Dok hodamo hodnikom metroa na zidu primjećujem pokušaj normalnosti – izvješene dječje crteže.

Želje jednog djeteta (FOTO: Lupiga.Com)

Na kraju hodnika na malenoj klupi sjedi baka Jelena. Ona je 71. rođendan dočekala prvog dana invazije. Njezin sin Andrij, teško pokretan, svoj 50. rođendan „proslavio“ je ovdje u metrou. Jeleni je tu stalno hladno, ne može se nikako ugrijati, a klupa na kojoj sjedi ujedno je i njezin krevet. Ispred klupe maleni je stolić na kojem se nalazi knjiga. Dane krati čitanjem i izradom malih figurica cvijeća koje pravi od perlica. 

„Mislila sam da će rat završiti za tjedan dana. Spavam na ovoj maloj klupi, sve me boli, na madrac na podu ne mogu jer se onda ne bih mogla dignuti s poda, prenisko mi je. Harkiv je naš dom, neću otići. I da želimo otići, nemamo novaca da odemo. Ovdje imam penziju. Nigdje u Ukrajini sada nije sigurno. Kuda da odem? Svaki dan se molim Bogu da će netko doći u metro i reći da je rat gotov“, kroz suze će Jelena.

"I da želimo otići, nemamo novaca da odemo" - baka Jelena (FOTO: Lupiga.Com)

Ne želi se osjećati beskorisno pa pomaže kada dođe humanitarna pomoć i dijeli hranu. 

„Nekada jednu kobasicu dijelimo na desetero ljudi. Često nemam dovoljno obroka za sve. Primjerice, imam osam obroka, a moram nahraniti 13 ljudi. Onda moram birati kome ću dati danas, a kome sutra. Fali nam i odjeće. Prehladno je. Teško je doći do odjeće jer onaj tko prvi vidi, prvi i uzme. Uzimaju i kada im ne treba. Kada rat završi nadam se da će ih biti sram pogledati nas u oči“, kaže razočarano dok me drži za ruku.

Na izlazu iz metroa upoznajem Armana i Laurel. Arman je rođen na Grbavici u Sarajevu. S obitelji je u jeku rata, 1993. godine, odselio u Ameriku i odrastao u New Yorku. Laurel je upoznao dok je živio u Hong Kongu. Oboje su novinari freelanceri. U Ukrajinu su došli 10. ožujka. 

Sarajlija na zadatku u Harkivu odmara na zidiću na ulazu u metro (FOTO: Lupiga.Com)

„Oboje smo već bili u Europi kada je Rusija izvršila invaziju. Mislili smo da je važno pokriti ovu priču. Donijeli smo odluku vrlo brzo. Nismo se bojali, ali smo bili nervozni jer nismo dosad pokrivali rat“, kaže mi Laurel.

Teško je provesti neko vrijeme u Ukrajini, a da ne čuješ kako netko od Ukrajinaca spominje opsadu Sarajeva u kontekstu trenutnog rata. Arman smatra da je situacija vrlo slična. 

„Agresija je agresija. Veća je država koja napada, ali je ista agresija koja je bila i kod nas. Kada čuju da sam iz Bosne svi me pitaju za Sarajevo. Sve priče su ovdje iste kao i moja, naša. Znači da se radi o istoj priči, nije bitno gdje si. Smatrao sam da je bitno da kao čovjek iz Sarajeva dođem ovdje jer razumijem priču. Osjetio sam emocije jer imam i dalje ratne traume. Kako da nemam?˝, pita se Arman.

Krov vagona kao ormarić za cipele (FOTO: Lupiga.Com)

Napuštamo kolege i odlazimo na susret sa Sergejem. On će nas voziti u Saltivku, veliki kvart na rubu grada koji je od početka rata najizloženiji. Tamo granate padaju svakog dana. Dok se praznim ulicama primičemo Saltivki čujemo snažne detonacije. Sergej nas umiruje, kaže da trenutno čujemo ukrajinske snage. Kako je tako uvjeren, ne znamo, ali vjerujemo mu, on je, inače, od početka rata volonter u vojsci. 

Dolazimo na neka tri kilometra od ruske vojske gdje se zaustavljamo. Sergej preporučuje da ostanemo u autu, ali ipak izlazimo i fotografiramo sablasno praznu i uništenu četvrt u kojoj je malo tko ostao. Na naše inzistiranje da uđemo dublje u četvrt Sergej pristaje i vozi dalje. Sada smo na dva kilometra udaljeni od ruskih položaja. Dalje se ne može, jer je cesta neprohodna zbog granatiranja. 

Granata na sred ceste (FOTO: Lupiga.Com)

„Imate pet minuta“, strogo upozorava naš vozač pa se žurimo fotografirati. Taj dio Saltivke potpuno je pust. Gotovo sve što vidimo oko nas je uništeno ili barem poprilično oštećeno. Pogled mi se zaustavlja na cesti, na rupama promjera nekoliko metara koje izgledaju kao krateri.

Na cesti nema nikoga pa nam oprez prekida zvuk vatrogasnih kola. Nakon fotografiranja odlazimo u njihovom smjeru. Dočekuje nas dim upravo ugašenog požara. Gorjela je nečija kuća. Harkivska zbilja. 

Ostaci nečije kuće koju je bombardiranje zapalilo (FOTO: Lupiga.Com)

Sergej nas vodi među zgrade kako bismo ipak pronašli neki trag života. I nalazimo ga. Na klupi ispred zgrade sjedi starica. Predstavlja nam se kao baka Valentina. U rukama čvrsto drži ručak koji su joj netom prije donijeli volonteri iz crkve. Izašla je na svjež zrak jer, kaže, ne može više izdržati biti zatvorena. Živi u stanu na prvom katu zgrade u kojoj je ostalo samo desetero ljudi. Sama je pa joj dobro dođe društvo mačke Mašenjke koju su susjedi ostavili u bijegu tako da se sada brine za nju. U podrum više ne odlazi, kaže da nema smisla. Plina i struje ima, ali nema vode pa koristi kišnicu. 

„Strašno se bojim, ali nemam gdje. Brat i sestra su mi ovdje. Nemam ništa lijepo reći o Rusima nakon invazije, osjećam mržnju. Imam u Rusiji rođake i prijatelje. Nitko nas nije nazvao“, ogorčeno će 70-godišnja Valentina. 

"Imam u Rusiji rođake i prijatelje. Nitko nas nije nazvao" - Valentina (FOTO: Lupiga.Com)

Dok razgovaramo s Valentinom prolaze tenkovi, a prema nama dopire zvuk snažnog granatiranja. 

„Rusi“, prepoznaje Sergej i opominje nas da niti slučajno sada ne skidamo šljem. 

„Sada je jako opasno. Svake sekunde može pasti tu negdje“, govori pa nas vodi dublje u četvrt. Ispred jedne zgrade sjede ljudi, uglavnom se radi o starijim ljudima koji nemaju gdje. Ne žele da ih fotografiramo izbliza. Prošli su kroz previše, kažu nam. 

Dobrodošli u Saltivku (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovo je moj dom. Neću otići iz svog doma. Dvadeset godina gradila sam vikendicu u blizini, sada je sve uništeno. Svaku noć nas granatiraju. Hoću li umrijeti – odlučit će sudbina“, u jednom će dahu 59-godišnja Natalija koja nam pokazuje rupe od granatiranja u neposrednoj blizini.

Nešto dalje, na samom izlazu iz grada na uzvisini sablasno stoji također oštećeni spomenik lokalnim Židovima koje je ubila njemačka nacistička vojska u Drugom svjetskom ratu. Dignut je u znak sjećanja na više od 16.000 stradalih, mahom djece, žena i staraca. 

Spomenik Židovima ubijenima u Drugom svjetskom ratu koji su Rusi nedavno granatirali (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovo je mjesto gdje mrtvi poučavaju žive“, na latinskom piše na spomeniku. Ima nekoliko dana ruske snage su ga granatirale. Sergej nam ne dozvoljava da se zadržavamo previše, jer smo na tom mjestu vidljiva meta.

Po blatnjavoj, šumskoj cesti vozimo se prema devastiranom selu Mala Rohan koje se smjestilo nekih tri kilometra od harkivske industrijske zone. Prolazimo pored nekoliko spaljenih kamiona, a na ulazu u selo zaustavljaju nas vojnici. Nemamo dozvolu ući jer selo nije razminirano, a naš posjet nije najavljen. Vraćaju nas.

Na ulazu u Malu Rohan cijeli je konvoj uništenih teretnih vozila (FOTO: Lupiga.Com)

Na povratku u hotel novi problemi. Nemamo dozvolu proći cestom kojom smo se uputili jer Sergej ne zna „parolu“. „Parola“ je lozinka koju vojnici moraju znati kako bi prošli i kako bi se, izgleda, eliminirali ubačeni neprijatelji. Na svakoj barikadi druga je "parola". Sergej patroli objašnjava da on nije vojnik već volonter pri vojsci, no vojnik na check pointu je neumoljiv pa krećemo drugim, bitno dužim putem. 

Te noći stanovnici Harkiva spavali su pod mirnim nebom. Sutra smo saznali da po prvi put od početka invazije ruski vojnici tijekom cijele noći nisu bombardirali grad. 

Život je ovdje stao, a tri kilometra dalje ruske su snage (FOTO: Lupiga.Com)

Sutradan odlazimo vidjeti kakvo je stanje na željezničkom kolodvoru. Prepun je ljudi koji napuštaju grad. Svuda oko nas su prestrašena lica. Životinje koje vode sa sobom u bijeg izgledaju pretjerano smireno, kao da su na nekim tabletama za smirenje. Mnogi ne znaju gdje će i mnoge ne čeka ništa i nitko. Pozornost mi zaokuplja snažan plač djeteta. Dječak sjedi na podu dok se majka pozdravlja s ocem, vojnikom. Možda se vide posljednji put. 

Iz Saltivke u kojoj smo bili zbog straha za život bježe Ala, Larisa i Irina. Gdje – ne znaju. 

„Želim otići u neku europsku zemlju i pronaći posao. Kćer mi je postala depresivna, moram sačuvati njezino zdravlje. Bojim se, stalno nas bombardiraju“, kaže Larisa. 

Saltivka je danas gotovo potpuno prazna (FOTO: Lupiga.Com)

„Želim da ovaj rat što prije završi“, kroz suze dobacuje Ala. 

S leđa nam prilazi penzioner. I on također bježi iz Saltivke. Pruža nam staru novinarsku iskaznicu. Zove se Aleksandar i od 1984. godine sve do mirovine radio je kao novinar u Harkivu. 

U skloništima smo najčešće nailazili na nezaustavljive suze (FOTO: Lupiga.Com)

„Situacija je veoma loša i nepredvidljiva. Prije su granatirali samo neke dijelove Harkiva. Sada granatiraju cijeli grad“, izvještava nas Aleksandar koji s bratom odlazi, nada se, u Njemačku. 

Odlazimo i mi, prema Industrijskoj četvrti. Stara kaldrma Sumske, glavne ulice u Harkivu, pamtila je i bolje prizore. Zgrade Ministarstava unutarnjih poslova i Nacionalne sigurnosti uništene su. Pa iako su fotografije zgrada u samom centru grada obišle svijet, sada su označene kao strateško područje i vojska nam ne dozvoljava fotografiranje.

Tvornice su svoje podzemne pogone prenamijenila u skloništa (FOTO: Lupiga.Com)

U Industrijskoj četvrti, u koju se uz tvornice smjestilo i stotinjak stambenih zgrada, tvornice su sada prazne, a podzemne vanjske prostorije tvornica pretvorene su u skloništa. Poražavajuće željne ljudskog kontakta u prvom skloništu koje smo posjetili su starice koje nas dočekuju na ulazu. Na vanjsko tlo nisu kročile već dva mjeseca. Njihov smještaj u kojem se nalazi dvadesetak ljudi nedostojan je ljudskog bića. Djeluje nehigijenski i vrlo skučeno uz sve te dovučene madrace i stvari. Kada su bježale, kažu, nisu ponijele čak ni odjeću. 

Kad nemaš ništa dobro ti je bilo što pa tako naše domaćice smatraju da je njihov smještaj dobar za život. Volonteri im donose potrepštine. Plaču i mole nas da im donesemo lijekove i tlakomjer pa u dogovoru s volonterima obećavamo da neće biti zaboravljene. Do isplaćenih penzija su teško došle jer dolaze iz okolnih uništenih sela blizu Harkiva. 

Puste harkivske ulice (FOTO: Lupiga.Com)

„Stalno čujemo granatiranje pa teško spavamo, budimo se u strahu. Ne mogu vjerovati da se zemlja može toliko tresti˝, kaže nam jecajući 69-godišnja Nina. 

„Gdje da odemo? Nigdje u Ukrajini nije sigurno, ali snažan smo mi narod. Sve će biti dobro opet. Harkiv je bio toliko divan grad, voljela sam njegove parkove i ulice. Kada rat prestane, dođite nam opet“, dodaje 74-godišnja Ljudmila pa brizne u plač i kaže: „Rusi su nam bili braća“.

Ispraćaju nas i uplakane mašu dok odlazimo ostavljajući ih kao ranjene životinje na putu. Spuštajući se stepenicama do skloništa u susjednoj tvornici zrakom se širi opor miris hrane. Žene kuhaju ručak na malom prijenosnom električnom štednjaku. Vesele se kad nas vide. Ne srame se pokazati kako žive. 

"Rusi su nam bili braća" - uplakana Ljudmila na rubu snaga (FOTO: Lupiga.Com)

„Dođite, dođite“, veli Olja i rukom pokazuje na prostorije. Važno joj je da nam pokaže koliko se trudi držati prostor čistim i urednim pa nas vodi do „dnevnog boravka“ i toaleta. U prostoriji pored na podu uz knjige sjede Oljina djeca. Jedanaestogodišnji Zahar i sedmogodišnja Kira upravo imaju online nastavu.

Zahar je susretljiv dječak pa mi pokazuje knjige iz kojih uči. Trenutno čita knjigu Line Kostenko, jedne od najvažnijih ukrajinskih pjesnikinja i spisateljica. Zatim otvara kartonsku kutijicu i dok se smiješi stavlja mi na ruku crvenu narukvicu. 

Klinci na online nastavi (FOTO: Lupiga.Com)

Oljin otac, 73-godišnji Vasilij, kaže nam da svaki dan volontira i pomaže kako god zna i umije.

„Jedan dan dok smo nosili pomoć granatirali su nas. Ja sam uspio izbjeći stradanje, bio sam brži, ali čovjek koji je bio sa mnom poginuo je pred mojim očima“, potreseno se prisjeća. 

Gotovo sve zgrade u rubnim dijelovima grada prema ruskoj granici izgledaju ovako (FOTO: Lupiga.Com)

Olja vadi mobitel pa pokazuje fotografije njezinog uništenog stana i kvarta. 

„Vratila bih se da počnem čistiti, ali ne mogu jer stalno granatiraju“, ljutito će. 

Olja u skloništu (FOTO: Lupiga.Com)

U jednoj od prostorija nalazi se Ljiljana i njena papiga Venja. 

„Mislila sam da ću imati mirnu penziju. Daj Bože da ovo sve prije završi. Svaki dan se molim Bogu da se što prije vratim u dom pa makar i razrušeni. Recite cijelom svijetu što ste vidjeli i da Ukrajinci neće zaboraviti ljude koji su mučili i ubijali“, govori nam na rastanku. 

"Daj Bože da ovo sve prije završi" - Ljiljana (FOTO: Lupiga.Com)

Dok nas taksi vozi iz hotela do kolodvora čuje se zračna uzbuna. Nebo je blistavo čisto, a po praznoj ulici jedan čovjek džogira. I život ide dalje, sve dalje odavde, kako bi rekao Đorđe Balašević.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com