„Je li dozvoljeno fotografiranje?“, pitamo pristojno na ulazu u „Turističku znamenitost otpora“, mjesto poznatije kao „Muzej otpora“ smješteno u Mliti, u libanonskim brdima, četrdesetak kilometara zračne linije od Bejruta i dvadesetak od granice s Izraelom.

„Ma možete i film snimiti što se nas tiče“, nezainteresirano nam stiže odgovor.

Mjesto je to posvećeno Hezbolahovoj borbi protiv izraelske okupacije južnog Libanona koja je trajala duge 22 godine, od 1978. do 2000. godine, kao i jednomjesečnom ratu između Izraela i Hezbolaha koji se odvio 2006. godine. U Libanonu smo u internacionalnoj studentskoj posjeti, a na ovo smo mjesto stigli na svoju ruku, jer nas je fascinirala činjenica da cijeli jedan društveni pokret u Libanonu, koji je izrodio utjecajnu političku stranku i paravojsku, koja se, primjerice, u Sjedinjenim Američkim Državama vodi kao teroristička organizacija dok Europska unija Hezbolah računa samo kao vojno krilo - ima svoj vlastiti muzej. Kako taj muzej izgleda? Je li propaganda potpuno otvorena ili je ipak suptilna? Kako će nas dočekati? Što ćemo sve vidjeti? Pitanja su to koja postavljamo sebi vozeći se po vijugavim libanonskim cestama. Uskoro ćemo na njih dobiti sasvim jasne odgovore.

Autobus bez voznog reda za dolar i pol

Do muzeja je iz Bejruta vrlo jednostavno doći. Ali samo u teoriji. U Bejrutu se sjedne na autobus za Sidon, a u Sidonu nađete taksi koji vas odvede do Mlite, locirane, kako rekosmo, u brdima južnog Libanona. U praksi to ipak zahtjeva nešto više sposobnosti za snalaženje i pregovaranje.

Lokacija Hezbolahovog "Muzeja otpora" (SCREENSHOT: GoogleMaps)

Dižemo se u rano jutro. S obzirom da muzej nema fiksno radno vrijeme, već radi „do zalaska sunca“, trudimo se krenuti što ranije. Šest nas je i već sada vidimo da bi moglo biti problema s time. Očekivanja se ostvaruju već na samom početku, kada se moramo podijeliti u dva taksija kako bismo došli do stanice Cola s koje voze autobusi za Sidon. Prijatelj i ja sjedamo u jedan taksi, četvoro suputnika u drugi. Taksiji promptno uzimaju dvije totalno drukčije rute za našu destinaciju. Nas dvojica gužvamo se na zadnjem sjedalu premalenog i poluraspadnutog automobila kada taksist staje na rubu ceste, a kako bi nam se na zadnjem sjedalu pridružio policajac u sivoj maskirnoj uniformi. Prostorna situacija u taksiju je sada već kritična, ali, srećom, ubrzo dolazimo do Cole. 

Colu je teško opisati riječima. Riječ je o autobusnom kolodvoru koji to zapravo nije. Ime je dobio po tvornici za proizvodnju i pakiranje Coca-Cole koja tamo više ne postoji. Zapravo je to obična prometna petlja za koju su vozači autobusa, kombija i taksija u jednom trenutku odlučili da na njoj ima dovoljno mjesta za parkiranje na desetke, pa i stotine vozila. S jedne strane petlje nalaze se džamija, supermarket i stambene višekatnice, a s druge strane su smješteni omanji bazar, kafići i zalogajnice. Cola je Bejrut u malome. Na jednoj strani bazara nalaze se trgovine s posterima posvećenima Palestini i Nakbi, dok 20 metara dalje vise zastave Amala, šijitske političke stranke i još jedne paravojske. 

Bejrutski kolodvor Cola je zapravo obična petlja gdje vlada posebno kaotičan promet i gdje su vozači autobusa jednostavno odlučili da ima dovoljno prostora da bude kolodvor (FOTO: Lupiga.Com)

Izlazimo iz taksija, pozdravljamo vozača i policajca te tražimo ostatak naše grupe na prometnoj petlji koja je već u rano jutro puna kao šipak. Djeca se šeću po Coli i prose, a ljudi u hladu nadvožnjaka leže na travi pored plakata koji izražavaju podršku premijeru Saadu Haririju iz vremena kada je sjedio zatočen u hotelu s pet zvjezdica u Saudijskoj Arabiji, o čemu je Lupiga detaljno pisala. 

Jednoj osobito upornoj djevojčici dajem mali tetrapak soka od ananasa dok pogledom tražim ostatak naše grupe iz drugog taksija. Uspijevamo se pronaći i krećemo u potragu za autobusom koji će nas, putem uz more, odvesti do četrdesetak kilometara Sidona. Ne treba nam dugo, naprosto slijedimo glas koji se dere „Saida, Saida!“. Sjedamo unutra i čekamo. 

Autobusi u Libanonu nemaju vozni red. Voze kada se napune ili kada vozač zaključi da mu se isplati krenuti. Usto su i bezobrazno jeftini, za razliku od taksija. Dok, ovisno o odredištu, taksiji za vožnju unutar samoga Bejruta znaju koštati i do 15 dolara (oko 90 kuna) u jednom smjeru, autobusi iz Bejruta do bilo koje lokacije u Libanonu koštaju najčešće 2.000 libanonskih lira ili 1,3 dolara, a najviše 7.000 libanonskih lira ili 4,5 dolara. Autobusi voze i internacionalno: do Damaska se iz Bejruta može doći za otprilike deset dolara. Mi za vožnju do Sidona plaćamo 2.000 lira po osobi i za manje od sat vremena smo tamo. 

Naš autobus pronalazimo tako da slijedimo glas koji viče (FOTO: Lupiga.Com)

Na ulazu u grad prolazimo vojni checkpoint, a na odredištu nalijećemo na istu priču kao i u Bejrutu - sidonski „kolodvor“ je sličan onom s kojeg smo i krenuli, ali dok je Cola u Bejrutu ogromna prometna petlja, kolodvor u Sidonu je tek osrednje raskrižje. 

Mercedes, a da ne može?

Nismo stajali ni pet sekundi na kolodvoru, a već su nam krenuli prilaziti nasrtljivi taksisti. 

„Mlita, Mlita?“, čuje se s više strana izvikivanje destinacije koja je očito najpopularnija na ovom kolodvoru. Nepogriješivo su pogodili kamo idemo.

Dogovaramo se za cijenu i dolazimo do derutnog mercedesa iz kasnih sedamdesetih. Netko od nas odmah konstatira da nećemo svi stati. Vozač je u šoku, gotovo pa uvrijeđen, pa kako to mislimo da „nećemo svi stati“. I zaista, dvoje ljudi sjeda na suvozačko sjedalo, četvoro pozadi. Da prometna pravila postoje u Libanonu, kršili bismo ih najmanje deset. Gledam u nevjerici po taksiju i čeznem za onom luksuznom vožnjom s policajcem u Bejrutu. Vozač ima pobjedonosni smiješak od uha do uha - nagurao je šest ljudi u svoj mercedes. 

U Sidonu je kolodvor tek osrednje raskrižje (FOTO: Lupiga.Com)

Krećemo polagano, mercedes stenje. Ruta nije lagana, pogotovo ne s ovakvim teretom. Od Sidona do Mlite se vozi oko pola sata, strminama koje završavaju na 1.100 metara nadmorske visine, a krenuli smo s razine mora. U jednom trenutku vozač na uzbrdici nenajavljeno staje pokraj parkiranog automobila. Izlazi van, uzima vreću s nekoliko plastičnih boca punih neke žućkaste tekućine i baca ih u prtljažnik. Vraća se u auto i uzbuđeno govori: „Zeit zeitun“. Maslinovo ulje, i to domaće, objašnjava nam. 

„Very good!“, zaključuje, spušta ručnu i nabija gas. Mercedes plače, a plačemo i nas četvero na zadnjem sjedalu. Ručica za spuštanje prozora zabijena mi je u koljeno već dobrih 20 minuta.

Krajolik koji neodoljivo podsjeća na dalmatinsku Zagoru (FOTO: Lupiga.Com)

Brda južnog Libanona neodoljivo naliče dalmatinskoj Zagori, a samo prolasci kroz sela i gradiće vas podsjećaju da niste tamo. Svako naseljeno mjesto je prepuno plakata i zastava Hezbolaha, Amala, njihovih vođa, te raznorazne šijitske ikonografije. Uz cestu se redaju posteri na kojima se nalaze Hezbolahovi „šehidi“ odnosno mučenici, mladići koji su poginuli u sirijskom građanskom ratu u kojem Hezbolah sudjeluje na strani sirijske vlasti. Prvi komad sirijskog teritorija nije daleko odavde, tek tridesetak kilometara zračne linije. Damask je na nekih šezdesetak kilometara, također zračne udaljenosti.

Život u znaku Hezbolaha

U selima južnog Libanona Hezbolah očito ima dijametralno suprotnu taktiku nego u južnom Bejrutu. Dok su u južnom Bejrutu, kao i u drugim džepovima grada u kojima su prisutni, odabrali umjereno isticati svoje simbole kako bi naglasili nacionalno jedinstvo (šijitska organizacija s najjačom prisutnošću u vidu plakata i zastava u Bejrutu i južnom Bejrutu je definitivno Amal), Hezbolah je u južnom Libanonu sveprisutan. 

Ubrzo dolazimo do samog muzeja koji se nalazi na vrhu jednog od bezbrojnih brda. Kompleks je ogroman i moderan, odobren od strane libanonskog Ministarstva turizma, dovršen i otvoren 2010. godine, na desetu obljetnicu završetka izraelske okupacije južnog Libanona. Na otvorenju je spomenimo, kurioziteta radi, bio prisutan američki filozof, književnik i politički aktivist, Noam Chomsky, a muzej je u prva tri mjeseca posjetilo preko 300.000 ljudi. 

Dio kompleksa Hezbolahovog "Muzeja otpora" (FOTO: Lupiga.Com)

S ulaza se vidi ogromna crna zastava koja se vijori usred muzejskog kompleksa, a na kojoj stoji natpis na arapskom: „Ya Hussein“ („O Huseine!“). Svega nekoliko dana prije naše posjete muzeju odvio se Arbain, šijitska vjerska svečanost koja označava da je proteklo 40 dana od Ašure tijekom koje šijiti obilježavaju obljetnicu smrti Imama Huseina bin Alija 680. godine blizu Karbale u Iraku. 

Ulazimo u muzejski kompleks i dolazimo do ureda za muzejska vodstva gdje nam govore da je fotografiranje dozvoljeno i da možemo snimiti i film ukoliko želimo. Naravno da možemo, to i jest cijela poanta ovoga muzeja - širenje Hezbolahovog narativa o sukobu s Izraelom. 

Svi za Mojsijem

Gospoda u uredu nam objašnjavaju da imamo opciju izabrati besplatno vodstvo na nekoliko jezika: engleskom, francuskom, farsiju, arapskom ili španjolskom. Potvrđujemo da želimo vodstvo na engleskom jeziku i upoznajemo se s našim vodičem Musom. 

„Zovem se Musa, isto kao i Mojsije“, kaže on. Biblijska poveznica odmah na početku, ni trenutka ne sumnjam da je slučajno smještena tu, taman da smekša skeptičnije posjetitelje.

Ulaz u muzej kroz koji će nas voditi majstor Musa (FOTO: Lupiga.Com)

Šećemo s Musom do samoga muzeja i nakon kratkog razgovora s drugim zaposlenikom, napominje nam da će naša tura biti tek nešto malo drukčije od standardne. Naime, vodstvo inače počinje s desetominutnim videom u kojem glavni tajnik Hezbolaha, Hasan Nasralah, objašnjava posjetiteljima značaj Mlite i muzeja, no s obzirom da je grupa prije nas upravo započela svoj video i to s arapskim titlovima, umjesto da stojimo deset minuta čekajući sa strane Musa će nas provesti kroz drugu sekciju muzeja. Uvodi nas u dio muzeja u kojem su izloženi oružje i oprema izraelske vojske koju je Hezbolah oteo Izraelcima 2006. godine. Obilazimo postav dok slušamo Musu kako govori i razgledavamo izraelske jurišne puške, kacige, protutenkovske rakete i minobacače. 

S obzirom da studiram bliskoistočne studije i u sklopu njih se u znatnoj količini koncentriram na teme vezane upravo uz Hezbolah, Libanon i Siriju, a nekoliko godina sam radio kao vodič u jednom hrvatskom muzeju pa sam upoznat s obje strane Musinog posla. Dvije stvari mi odmah postaju jasne: muzej je izvrsno postavljen, a Musa je svoju struku izbrusio do savršenstva. 

Izraelske kacige ukopane u muzejski pod (FOTO: Lupiga.Com)

Dio muzeja s izraelskom vojnom opremom je začinjen citatima izraelskih dužnosnika u kojima se prikladno naglašavaju sposobnost Hezbolaha i promašaji izraelske vojske. Na zidu visi ogroman plakat sa strukturom izraelske vojske, a Musa pokazuje na njega i poručuje nam da Hezbolah zna kako ona funkcionira. Želim mu uzvratiti da se struktura izraelske vojske može naći i na Wikipediji, ali odlučujem da sam došao slušati, a ne raspravljati. 

Vrlo suptilna propaganda

Musa zna kako raditi svoj posao. Povijesni narativi koje predstavlja u svome vodstvu su najčešće objektivni, dok su dubiozni podatci koje ubacuje prilično suptilni. Kolega Amerikanac s kojim smo bili u grupi i sam je to primijetio i ispričao nam kako je prije nekoliko godina posjetio Sjevernu Koreju. Njegov zaključak je da je sjevernokorejska propaganda otvorena i neskrivena, dok je Musa daleko suptilniji. I zaista jest - gotovo uvijek ubacuje ideološki nabijene opaske u vidu usputnih komentara, taman da ostanu zabilježeni u umovima posjetitelja, a opet ne toliko naglašeni da bi ispao nametljiv. Kroz priče na tu temu s drugim ljudima u nekoliko sljedećih dana dobivam jednake dojmove i od drugih posjetitelja muzeja - narativ koji se provlači kroz cijeli muzej, kao i kroz vodstvo nije toliko različit od drugih, patriotizmom nabijenih muzeja i turneja po svijetu, suptilan je (ali odlučan), nenametljiv, pažljivo izgrađen, tehnički usavršen i planski začinjen nategnutim, a ponegdje i definitivno pogrešnim tvrdnjama. 

U jednom trenutku Musa spominje video u kojem izraelski premijer Benjamin Netanjahu navodno posjećuje ranjenog borca Islamske Države u Tel Avivu i napominje da se taj video može naći na YouTubeu. Naravno da se može naći, i to s točno tim naslovom. Naime, gledao sam ga već prije. No, uz malo kopanja nalaze se podaci da ta bolnica nije u Tel Avivu nego na Golanskoj visoravni, a ranjenik nije borac Islamske Države nego sirijski civil. Izraelska vojska je na Golanskoj visoravni od boraca u sirijskom građanskom ratu tretirala samo sirijske pobunjenike, uključujući i borce tadašnjeg Fronta Al Nusra, ali nikada borce Islamske Države. Ipak, Musa računa na to da će se posjetitelji zadržati na njegovim riječima ili eventualno na videu na Internetu, bez daljnjeg istraživanja. 

Ogromna crna zastava vijori se usred muzejskog kompleksa (FOTO: Lupiga.Com)

Nakon desetak minuta ulazimo u mini-kino koje nam je trebalo biti prva stanica u turneji po muzeju. Tamo nas na video projektoru dočekuje Hasan Nasralah i objašnjava da je borba Hezbolaha protiv Izraela višedesetljetna i da je muzej sagrađen na lokaciji bivše baze „otpora“. „Otpor“ (Al Moqawama na arapskom) je termin kojeg dužnosnici Hezbolaha često koriste kao nadimak za tu organizaciju i koji igra veliku ulogu u percepciji Hezbolaha od strane njihovih pristaša, kao i vanjskog svijeta. Primjerice, internetska adresa Hezbolaha nije hezbollah.com već moqawama.org. Naš video završava impresivnim CGI prikazom muzeja nakon čega nastavljamo dalje.

„Čovječe, ovo je kao Hezbolahov Disneyland“, komentira jedan od kolega.

„Ako nas bombardiraju, napravit će nam uslugu“

Musa nas potom odvodi do centralnog dijela postava nazvanog „The Abyss“ gdje u samoj sredini postava leži uništeni tenk izraelske vojske, Merkava. Pitam ga koja je to verzija Merkave, a on ponosno odgovara da je riječ o četvrtoj, najnovijoj generaciji Merkave. Šutimo, iako je na prvi pogled očito da je ta Merkava naprosto model, najvjerojatnije plastični, u stvarnoj veličini, a ne pravi tenk. Uništenih pravih tenkova, uglavnom modela T-55, ima napretek no to su uglavnom tenkovi koji su bili u sklopu takozvane South Lebanese Army, libanonske paravojne skupine koju je podržavao Izrael. Uništene izraelske Merkave tijekom tog rata, njih ukupno pet, ostale su u izraelskom posjedu. 

Navodni tenk Merkava, najnovije četvrte generacije (FOTO: Lupiga.Com)

Malo dalje leže ostaci kasetne bombe kojima je izraelska vojska zasula južni Libanon. Vodič naglašava da te bombe često ne eksplodiraju kada padnu te da ih djeca s vremena na vrijeme znaju pronaći misleći da su igračke, te stoga nastradaju. Nije u krivu, u Zagrebu su se godinama nakon rata pronalazili zvončići, dok su u Šibeniku pronalaženi još i 2015. godine. 

Nakon centralnog dijela postava Musa nas vodi do puteljka usred šume gdje je izložena Hezbolahova oprema. Zastajemo na trenutak i Musa nas pita imamo li kakvih pitanja. Naravno da imamo. Netko ga pita ne boje li se tu u južnom Libanonu stalno živjeti u strahu od bombardiranja i tu Musa ulazi u, do tada, nekarakteristično emocionalan govor. 

„Ne, ne bojimo se. Ako oni nas bombardiraju čine nam uslugu, cijeli svijet će vidjeti što rade. Nemamo što za izgubiti“, objašnjava temperamentno Musa. Netko ga pita nemaju li djecu za izgubiti. 

„Tako je, u pravu ste. To zaista jest jedino što imamo za izgubiti“, ispravlja se vodič.

Paukova mreža - glavni tajnik Hezbolaha, Hasan Nasralah, izjavio je da je Izrael jak baš kao paukova mreža (FOTO: Lupiga.Com)

Nakratko se isključujem iz Musinog objašnjavanja jer mi se oglasio mobitel. Vadim ga i gledam u nevjerici - moj švedski mobilni operater mi šalje obavijest - „Dobrodošli u izraelsku mobilnu mrežu“. Bizarna situacija, ali vodi dobrom pitanju za Musu. S obzirom da primjećujemo izostanak religijskog aspekta njegovog vodstva, osim opaske na samom početku kada je svoje ime povezao s Mojsijevim, pitamo ga: „A Židovi? Kako Hezbolah gleda na Židove?“. 

„Nemamo ništa protiv Židova“, Musa ustvrđuje i odmah naglašava da je Hezbolahu problem samo cionizam. 

„Imamo jednakih problema i s cionistima i s nacistima. Religija nema nikakve veze s time. Postoje Židovi koji nisu cionisti i ne-židovi koji jesu cionisti“, referira naš vodič.

No što bi Hezbolah napravio, pita netko drugi, da Izrael i Palestina nađu rješenje? Bi li Hezbolah mogao tolerirati Izrael koji egzistira u miru sa susjednim državama? Musa čeka nekoliko sekundi na odgovor. Znam unaprijed da mu je to pitanje teško za odgovoriti jer je u isto vrijeme zasigurno veoma popularno, ali i u potpunosti teoretsko jer i Musa i svi mi u grupi u potpunosti smo svjesni da je takav scenarij i više nego nerealan. 

Bunker u kojem se nalazi replika Hezbolahove operativne sobe iz rata (FOTO: Lupiga.Com)

„Hezbolah ne donosi takve odluke, Hezbolah je dio libanonske Vlade. Hezbolah će slijediti odluke te Vlade“, birokratski će Musa. Kontriramo mu s opaskom da Hezbolah ima najjaču nedržavnu vojsku na Bliskom istoku, ogromnu količinu naoružanja i znatan društveni utjecaj u Libanonu te stoga nije jasno kako se može očekivati od Hezbolaha da nema autonomni stav po tako bitnom pitanju. Musa se snalazi brzinom svjetlosti i odgovara da je Hasan Nasralah u jednom od svojih govora izjavio da ukoliko Izrael ikada prestane biti prijetnja, Hezbolah će prestati s djelovanjem. Tražili smo kasnije takvu Nasralahovu izjavu, ali nismo je pronašli.

Povijest po Hezbolahu

Musa nam nakon tog polusatnog razgovora objavljuje da je njegov dio vodstva gotov te nas upućuje da je na nama odluka želimo obaviti ostatak razgledavanja sami. Naravno da želimo. Upućujemo se dalje šumskim puteljkom gdje je izložena oprema Hezbolaha, te se spuštamo u ono što je nekada bio bunker iskopan u brdu. Sve je još uvijek izvrsno organizirano i postavljeno. U bunkeru se nalazi replika cijele operativne sobe. Prolazimo kroz bunker i izlazimo na otvoreno. Prolazimo kraj nekoliko ostataka artiljerije, uključujući topove, minobacače i rakete te shvaćamo da se turneja bliži kraju. 

Malo oružja na šumskom puteljku (FOTO: Lupiga.Com)

Izlazeći iz muzejskog kompleksa skupljamo dojmove. Hezbolah je, bez obzira slagao se netko s njima politički i ideološki ili ne, jedna od najorganiziranijih političkih i vojnih organizacija na Bliskom istoku. Činjenica da se Izrael već jedanaest godina ustručava od otvorenog sukoba s neprijateljem koji je praktički na njihovoj granici (UN-ove plave kacige drže uski komad libanonskog teritorija koji funkcionira kao tampon zona) dovoljno govori o visini organiziranosti Hezbolaha koja se ističe u svakom polju njihovog djelovanja. 

Jedna od povijesnih anegdota koja to najbolje pokazuje dolazi iz sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Iranska revolucionarna garda (IRGC) slala svoje operativce da treniraju novoosnovani Hezbolah u borbi protiv Izraela. Podbacili su. Hezbolahu je tada odgovarao gerilski način borbe, a IRGC ih je trenirao za standardni oblik sukoba. No borci Hezbolaha su se naučili gerilskom načinu ratovanja u praksi te su unutar nekoliko godina oni bili ti koji su slali svoje operativce u Iran da treniraju IRGC za taj način ratovanja.

Sadržaj i interpretacija povijesti očekivano su nategnuti u Hezbolahovu korist (FOTO: Lupiga.Com)

Takva razina organizacije očita je i u muzeju. Sam postav muzeja izrazito je kvalitetno i zanimljivo napravljen, a modernog muzejskog kompleksa ne bi se posramila niti jedna europska država. Sadržaj i interpretacija povijesti očekivano su nategnuti u Hezbolahovu korist, ali čak i mi koji se otvoreno nismo slagali s nekima od iznesenih informacija nikada tijekom vodstva nismo dobili dojam da se Hezbolahov narativ nekome nameće na silu. Nigdje se sadržaj ne forsira, nigdje se ne dobiva dojam samopravične demagogije. Sve je vrlo suptilno i vrlo pristupačno, posvećeno gostu i dizajnirano kako bi se Hezbolahova verzija priče, pažljivo isprepletena s generalno činjenično točnim narativom, što uvjerljivije ispričala posjetiteljima.

Dok smo odlazili iz muzeja skupina posjetitelja s arapskog govornog područja bila je na samom početku svoje turneje po muzeju. Gledajući unazad s parkirališta nismo se mogli ne zapitati koliko je vodstvo za njih drugačije od vodstva za nas „zapadnjake“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com