Opet je na Lupigu stigao novi putopis, i to ovoga puta iz grada u kojemu su bili samo rijetki od vas. Riječ je o Krakowu, jednom od najvećih gradova 40-milijunske Poljske, poznatom kao veliko univerzitetsko središte. Zanimljivo je kako ovaj putopis dolazi iz pera nekoga tko tamo nije bio kao obični turist, već od Ivane koja se u Krakowu poprilično udomaćila, a upravo zbog toga je ovo idealan primjer putopisa, budući je u njemu obuhvaćeno sve ono što prilikom posjete tome gradu nikako ne smijete propustiti. Dakle, ne preostaje nam ništa drugo nego da zahvalimo Ivani, koja se sama javila kao grom iz vedra neba i ponudila nam surdanju, i prepustimo vas njenom, nadamo se ne zadnjem djelu napisanom za Lupigu .... Ritn by Ivor-Car ....

Krakow.. hm... Što reći o gradu u kojem sam proživjela posljednje tri godine?!
Mogu reći da ga poznajem kao svoj džep... Tako to nekako ispadne kad iznenada dođeš negdje živjeti. U kratkom vremenu nastojiš upoznati to mjesto... kao da nadoknađuješ ono vrijeme koje nisi tu proveo... zato jer si upoznavao neka druga mjesta...  neke druge gradove... neke druge ljude...
Prvo - kako doći u Krakow? Najbolje autom (može i vlakom preko Beča ili Budimpešte), preko Graza, Beča, Brna i Katowica. Ima tu nekih 900 kilometara. Znam da to za hrvatske udaljenosti može izgledati puno, ali vjerujte nije. Stvar otprilike izgleda ovako: ako pitaš Hrvata je li nešto daleko, reći će nije - nekih 10-ak ili 15-ak kilometara, a ako pitaš Poljaka reći će ti da nije - nekih 100-injak kilometara.
Poljska je jednostavno velika zemlja, 6 puta veća od Hrvatske.
A Krakow? Ima negdje oko milijun stanovnika, velik je poput Zagreba, ali puno ležerniji i sporiji. Grad idealan za stvaranje umjetnosti. Star je oko 1000 godina. Nekad je bio kraljevski grad, što se vidi po arhitekturi i kulturnom bogatstvu. Sada ga nazivaju kulturnom prijestolnicom Poljske. To je grad u kojem se u svemu - ulicama, ljudima, događajima - osjeća ta slavna prošlost, ali to ne znači da suvremenost nije našla svoje mjesto.

Čitav život grada odvija se na glavnom trgu Ryneku Głównom, koji je površinom najveći trg u Europi. Na Rynku obavezno treba vidjeti Marijacku crkvu (Kościół Mariacki) s čijeg tornja svaki puni sat možete čuti tzv. Hejnau - melodiju kojom su stanovnici za vrijeme provala Tatara bili pozivani na uzbunu, Sukiennice (tu usput, ako ih baš morate kupovati, kupite suvenire - nakit od jantara, predmete od kože i drva koje izrađuju stanovnici s obližnjih Tatry, tzv. górale) i Narodni muzej u kojem su izložene slike Jana Matejke, nacionalnog slikara iz 19. stoljeća koji je svojim djelima kritizirao i komentirao državu i vlast.
Osim kulturnih spomenika tu je i bezbroj kafića (preporučam Bogie Wogie u Szpitalnoj ulici i Camelot u Ulici sw. Tomasza), restorana, klubova (Strefa 22 na Rynku) i trgovina sve otvoreno dok ima gostiju i samo čekaju turiste.
Što se tiče cijena, nemojte se iznenaditi iznosima, jer tzv. jeftina Poljska u kojoj se sa 100 DM može živjeti mjesec dana u najboljem hotelu više ne postoji. Cijene su zagrebačke (1,73 kune =1 zlota), osim u restoranima gdje možete dobro i jeftino pojesti.
Kad ste pogledali Rynek obavezno prošetajte Florianskom ulicom do jednog od starih ulaza u grad, Brame Florianske, i ostatka srednjovjekovnih zidina, pronađite Jagiellonsku ulicu i pogledajte Colegium Maius - srednjovjekovnu zgradu Jagiellonskog Uniwersyteta, trećeg najstarijeg sveučilišta u Europi, na kojem je studirao Nikola Kopernik, a posjećivali su ga i neki Hrvati (Faust Vrančić, Julije Benešić, Marin Getaldić). Tu se npr. čuva Oskar, Zlatna palma i Zlatni medvjed Andrzeja Wajde.

|

Kad smo već kod poznatih, u Krakowu žive nobelovci: pjesnikinja Wiesława Szymborska i pisac Czesław Miłosz; kompozitori Zbigniew Preisner (pisao je glazbu za filmove Krzysztof Kieślowskog) i Pęnderecki,  glumac i redatelj Jerzy Sturh (glumio je u filmovima Kieślowskog)...
Kad ste obišli centar krenite Grodzkom ulicom prema kraljevskom dvorcu iz 14-og stoljeća, Wawelu. Ne možete ga profulati, a tamo treba pogledati sve - katedralu, kraljevske odaje, grobnicu u kojoj su pokopani svi poljski kraljevi, krakovskog zmaja, zaštitni znak grada, i njegovu jamu kojom se možete spustiti nad rijeku Vislu. U katedrali se obavezno popnite na zvonik i dotaknite klatno najvećeg zvona i poželite nešto - želja će se ostvariti. Pošto se Wawel nalazi na brdašcu imat ćete lijep pogled na rijeku. 
Nakon što ste sve to pogledali lutajte uličicama, popijte kavu ili pivo (Żywiec, Okocim), pojedite obwarzanka (krakovski pereci) ili zapiekanku (zapečeno pecivo sa sirom i gljivama).
Ako se  zadesite u gradu subotom oko 21 h spustite se u Piwnicu pod baranami (na Rynku) i pogledajte trenutačno najstariji kabaret u Europi. Karte ne možete kupiti prije, ali ako se dopadnete vrataru prodat će vam ulaznice. Cijena je iznenađenje.
Obavezno treba vidjeti i židovski dio grada - Kazimierz i Podgórże, gdje se za vrijeme Drugog svjetskog rata nalazio geto (tu je Spilberg snimao Shindlerovu listu). U Kazimierzu obavezno pogledajte Szeroku ulicu, Plac Nowy, sinagoge i staro židovsko groblje.
Preporučam taj dio grada i po danu i po noći, jer ima svoj posebni život, svoju magičnu atmosferu. Tu su najbolji kafići i pubovi (Alchemia, Zinger, Tri boje, Warsztat... ) u cijelom gradu, a i ne samo to. Ustvari nikad ne znate što ćete tamo pronaći.

Izvan grada, ako vas Krakow potpuno ne očara pa ga ne želite napustiti, obiđite Kopiec Piłsudskog, umjetno brdašce i utvrdu koje su izgradili Austrijanci u vrijeme velike Habsburške monarhije, i Nowu Hutu dio grada koji je izgrađen u doba PRL-a (naziv socijalističke Poljske), gdje se nalazi velika željezara i cijeli grad u kojem su živjeli isključivo radnici te željezare. Danas je to predgrađe Krakowa, primjer socijalističke arhitekture, a željezara simbol pada socijalizma. 

I to je turistički Krakow. Ovaj drugi, svakodnevni, životni treba osjetiti. Nekome trebaju godine, a nekome je dovoljno pet minuta da se tu osjeća kao kod kuće.

P.S.
Za dio čitača možda je dobro napomenuti da su Poljakinje vrlo lijepe žene, barem tako kažu moji muški prijatelji. Nažalost drugi dio čitača nema se čemu nadati. Ali, nikad ne znate, možda vam se posreći.