Ovaj put naš GostLupež, zapravo, bolje rečeno GošćaLupežica jedno je poetsko biće, imena Elfrida Matuč - Mahulja. Elfrida, za prijatelje Ida, rođena je u Rijeci, jednog svibanjskoga dana tamo neke godine. Inokorespodent po profesiji, već 17 godina vodi pismohranu Općine Punat na najvećem hrvatskom otoku, Krku (dvojebeno, kažu oni s Cresa), gdje je i nastanjena. Poeziju (na krčkoj čakavštini i standardnom hrvatskom jeziku) piše još od djetinjstva, tamo neke godine, a dosad je objavila dvije zbirke pjesama "Vidici i mrakovi" (2003.) i "Rukohvat ljubavi" (2004.). Osim pjesništvom, Ida se bavi i pisanjem kraćih proznih formi koje je objavljivala na raznim web stranicama vezanim uz kulturu i e-zine, a ima i svoj blog kojega potražiti možete na adresi http://ida.mojblog.com. Dakle, napokon ćemo vam i na ovome mjestu ponuditi, igrom slučaja dosad bezrazložno zapostavljanom, čakavskom riječi, a vrlo uskoro ćemo Idu na ovim stranicama predstaviti i u još jednoj, vrlo zahtjevnoj ulozi (ritn by Bozzo)

Štorija o tovaru (a tovar je životinja u izumiranju ča bi reć magarac)

Va Staroj Baški moji su koreni. To je selo na kraj ižule. Selo va ko je prvo prišal telefon leh voda – vode još ni.

Moj ded, koga su zvali Jobo i Baron imel je velo ufanje vame kad me je onput poslal samu z tovaron po vodu. Tovar se je zval Moro. Ded mi ga je lipo parićal: stavil mu je sedlo i obisil po njemu (kako i danas se domišljan) sive plastične kante zi črjeni čepi i poslal Mora i mene po vodu Pod Čižnu. Napisala san Mora i mene aš, Moro je bolje znal kadi je Pod Čižna. Bila je to plaža, a na njenon početku bil je izvor i špina i ljudi su tamo hodeli po vodu.

Jahala san Mora, a on me je peljal. Bilo je to sred leta pa je tovar bil žajan. Kad je naćuhnul da smo blizu, počel je teć kako munjen, a ja san umrla od straha. Kako je Stara Baška uz brdo, prema moru se put kaluje strmo zdolu i za prit do vode rabilo je pasat škale. Moro jih ni pasal nego preletil skupa z manu na škini – kako mi srce ni fermalo, ne znan. Svakako, do vode san arivala z Moron. Otvorila san špinu i on se je napil. ,Dokle san ja punila četire kante, Moro je adoćal travicu i partil se brstit i preživat. Mene ni bendal ni pet posto. I ča!? Tovar kako tovar – delal je po svoju; a ja san mogla samo poć hodeć doma bez Mora i bez vode i čut od deda kapeladu kako nisan za niš kad ni jednomu tovaru ne znan zapovidat.

To je bilo moje iskustvo z Moron. Brižan tovar ni dobro finil. Kašnje su ga niki od dešpeta obisili – nebogi Moro. Ne domišljan se više ničega, samo da je ded i suze prolil za tin tovaron.

Dvije-tri riječi uz "Mora" … a da bi bilo jasnije

Moro (u prijevodu bi značio tamni, crni) jest nekako u vrijeme mog djetinjstva bilo najraširenije i najomiljenije ime za tovara (magarca - inače vrsta u izumiranju), pa je tako magarac na otoku Krku mogao biti "Moro" bez obzira koje je bio boje.

Otok je vrvio magarcima i magarčićima, a u Staroj Baški bio je i prijevozno sredstvo tih davnih sedamdesetih kada još nije bilo asfaltne ceste niti autobusne linije za taj "kraj svijeta". I moj djed imao je "Mora". Imao je puno "Mora" ali ja se sjećam jednoga od njih, i o njemu je ova priča … Ona je ujedno i nešto kao "hommage svim tovarima Hrvatske" ;)