Ili sta da radi Hrvat kad ostane sam. Koje se mogucnosti pruzaju mladom Hrvatu, katoliku kada ostane sam u Berlinu. Prvo i nekako najprirodnije je da da potrazi drustvo sunarodnjaka! Pa da vidimo koje su to mogucnosti. Prva adresa, ujedno i neka vrsta hrvatske institucije u glavnom gradu Savezne republike Njemacke, jest mnogo puta opjevani i velom tajni obavijeni caffe Monaco. U luksuzno opremljenom prostoru na koznim foteljama, izmedu plasticnih palmi i skladno namjestenih ogledala na svakom slobodnom prostoru na zidu, mogu se cuti najnovije cijene gradevinskog materijala, golfova trojki te mogucnosti gledanja hrvatske televizije putem satelita. Uz ugodnu glazbenu pozadinu (Miso,Mate Bulic,Severina,Thompson) razmjenjuju se svakodnevna iskustva sa posla te najnovije novosti glede viza i mogucnosti trajnog ostanka u Njemackoj. Od pica na prvom mjestu je nezaobilazna kava, zatim se popije poneka kola, a vikendom svakako i Heineken. Decentno obucene konobarice stoje svakog trenutka na raspolaganju gostima i daju potrebne informacije kao sto su gdje je nova Slobodna Dalmacija, jel Stipica navraco, jel Jopa zvao i slicno. Svaki novi gost ovog caffea koji nema koznu jaknu isprva je zatecen radoznalim pogledima ostalih te obicno bira najudaljeniji kut ne bi li se sakrio i razradio taktiku za uklapanje u cijelinu. Svakako mjesto vrijedno preporuke, nezaobilazna prva stepenica svih koji ovdje misle pustit korijenje. Nesto skromnije je opremljen prostor hrvatske zajednice koja takoder pruza ugostiteljske usluge na zavidnoj razini. Pored dobre, tri dana stare kave iz automata gostima na raspolaganju stoje i lazne kole iz Aldija, a tu je jos i prilican izbor najjeftinijih alkoholnih pica, koja se mogu kupiti u trgovinama. Sam prostor je znak kako se i sa malo novaca moze ukusno urediti ugostiteljski objekat. U jednom kutu stoje hrvatska zastava od pet metara i slika prvog predsjednika hrvatske drzave. Nasuprot njemu na velikom zidu stoji slika S. Radica, koja se gotovo savrseno slaze sa bijelo-zutom povrsinom zida. Struktura gostiju je ponesto drugacija nego u Monacu, mahom su to starija gospoda iz Vinjana, Tijarice i Grabovice. Uglavnom se u demokratskom dijalogu iznose politicki stavovi (jel on nas covjek?, odakle mu je caca? cuj, mater mu srpkinja!) i sa sjetom se sjeca cetrdesetih godina protekloga stoljeca. Prednost hrvatske zajednice je veliki ekran na kojemu se moze pratiti Htv i na kojem se obvezatno gleda Dnevnik te se komuncira sa protagonistima dnevnika, vjerojatno osobina svojstvena rijetkim, stupiti u kominikaciju putem ekrana. Iznese se i koje neslaganje(jebo te otac cetnicki), ali sve se zavrsava oko devet sati kad ovo ugodno mjesto zatvara vrata za svojih pet-sest posjetilaca. Dakle, sta da radi Hrvat kad ostane sam, a nije mu do nekih kvazi-jugo-srpsko-muslimanskih asocijacija. Iduci put nesto vise o uzavrelom nocnom zivotu hrvatskog puka, o ludim provodima, antologijskim koncertima te o jednom perfidnom pokusaju guranja u nekakve zajednicke prostore, a sve pod izlikom neke imaginarne multiikulturne suradnje.