Ponekad mi se moje bivanje u bendu čini poput bigamičnog braka, i još k tome homoseksualnog...bez seksa. Ili ga možda ima? Skoro uvijek netko nekog jebe, jedino kaj orgazmi nisu bog zna kaj...
Već sam pet godina s tim dečkima i poznajemo se kao da smo se rodili zajedno, a nismo...čak ni u istom desetljeću....a to se čuje i u glazbi...
Čudan spoj, neki su rasli na bluesu, neki na novom valu, pa prstohvat jazza ili swinga...i glazba se stvara. Ponekad su porođajne muke teške...nitko ne zna kaj bi i otkud bi počeo, pogotovo ak' je neki nadrkani dan.
Ovo mi nije prvi bend, svirao sam svagdje i svašta, no prvi put mi se dogodilo da na probu idem kao na neki radni zadatak koji me veseli...i s ljudima do kojih mi je stalo i koji su nekako neprimjetno postali moji prijatelji. Obogatili su me ti dečki iako su nekoliko godina mlađi, u stvari, možda baš zato.
Nekad prije, za mene su glazba i svirka bile način eksponiranja i dokazivanja no ne znam čega, bilo mi je važno da se neko zadivi kvalitetom i načinom izvedbe, a takvi su bili i bendovi, uglavnom egotripičari željni tapšanja po ramenima i široko otvorenih očiju klinki na pola jointa i dvije pive....
Atmosfera puna zavisti, nesigurnosti, samodokazivanja...loše iskustvo. I kad sam  već pomislio da je to u glazbi uvijek tako, nakon što sam dobio nogu iz još jednog od blues bendova jer sam dirao nešto što je htjela glavna zvijezda, oglas u novinama....
Telefon, kratko, kaj ću ti pričati, ajmo svirati...dogovor za probu, dolazim na vrijeme, mala prostorija (u daljnjem tekstu "rupa") i tri čudna lika, od toga dvojica iz meni jednog od omraženijih bendova u Hrvata, treći totalni antipatikus...i ne znam zašto sam ostao. Tako je počelo moje putovanje ovim četvercem sa kormilarom po svakakvim vodama, no nakon dvije godine, ničim izazvan, izlazi CD, ništa čime bi se ponosio ali nikad prije ni s jednom umišljenom gitarističkom zvijezdom mi se to nije dogodilo. A to je valjda bit sviranja, stvaranje glazbe, pogotovo ako ostane nekako zapisana jer inače svaki ton čim je odsviran ode u zaborav. Istina, nakrvili smo se sa rock bananama po svakakvim gažama za sitnu pinku, i opet ćemo...no za razliku od prije sad bar imamo nekakav stav, barem o vrsti glazbe koju sviramo, a i ne damo se jebati od raznih likova koji su gazde nekakvih opskurnih klubova po istočnoj provinciji grada. Neki dan smo u rupi premotavali najstresnije gaže koje smo prošli...Isuse Bože hvala ti kaj smo živi i pri kakvom takvom zdravlju...svega je bilo.
"Jel momci, jel imate vi harmoniku?
Nemamo...?
Eeee, kud ste vi došli da svirate bez dugmetare!"...crtica iz života vikend glazbenika na gaži u Sesvetama, mjesto se zove "Ra", jedina birtija sa bazenom koju sam vidio...
I naravno zbitoglavci u trenirkama unutra....
Sad se tome smijemo i sviramo pred 500, 600, 800 ljudi, i ne sviramo ljigu, sviramo uglavnom svoje ili novi val iz vremena kad nam je glazba bila bolja od američke...
Zašto je ovaj bend tako dugo opstao? Vjerujte mi, nemam pojma, bilo je i teških riječi i djela, opraštanja i kajanja, proslava i mrtvih proba kad nitko nikog ne gleda, o propalim gažama da ne pričam...pravi brak.
Možda je razlog tome kaj nitko od nas ne svira maestralno, ponekad smo loši, no mislimo zajedno i sviramo zajedno, a vjerujem da je to bit postojanja grupe ljudi koja svira još od vremena nastanka popularne glazbe. I ne opterećujemo se time kako izgledamo na bini niti da li nas gledaju neki "opasni" svirači. Jebe nam se, dobro nam je i veselimo se svakom tenutku koji smo zajedno...opet brak.
A i djeca će doći, no djeca danas puno koštaju...studio, producent, štancanje, izdavanje...grozne cifre.
Ali sve se to zaboravi kad držiš dijete u rukama, iako možda nije savršeno, tvoje je i na tvoju sliku i priliku. Drago ti je kad ga hvale, a teško kad ga kude, no kad se sve zbroji i oduzme, ipak si jedan od ponosnih očeva.