Ima već godinu dana kako je budućnost odgođena, ili bolje reći ukinuta, na neodređeno vrijeme. Primijetio sam da su neki ljudi zbog toga krenuli odmotavati vrijeme unatrag i, više nego je uobičajeno, prekopavati po uspomenama živeći na taj način u prošlosti. Ljudi smo i imamo potrebu, osim kroz prostor, kretati se i kroz vrijeme. Ukoliko nas se ukopa u sadašnjost i ukine budućnost kao opcija, tada ćemo posezati za prošlim vremenom i nanovo proživljavati stvari koje smo već proživjeli. Postoje i oni ljudi koji su u ovom suludom vremenu u želji da se ne zaustavljaju uobrazili da se kreću ka budućnosti, ali sve što postiži jeste da proizvode nepodnošljivu dozu sadašnjosti koje se rješavaju pokušavajući uvjeriti druge da se barem za njih vrijeme još uvijek kreće onako kako je to činilo oduvijek – naprijed. Pokušavamo, recimo to tako, sačuvati zdrav razum živeći u iluziji.

Sklon sam vjerovati da nisam sentimentalan isključivo spram prošlosti nego da sam sentimentalan i spram budućnosti. Samo u prošlosti i u budućnosti imamo šansu promijeniti nešto, stvari učiniti boljima. Pišući o tome koliko je zazirao od pisanja memoara, Meša Selimović u samom uvodu svoje memoarske proze, jednostavno naslovljene „Sjećanja“, govori koliko se plaši situacije u kojoj mu je omogućeno da „uljepša vlastiti život, prikrije neku svoju manu ili da joj umanji težinu, da nađe opravdanje nekom ružnom postupku, da istakne neku neuočenu ili nepostojeću osobinu“. 

Uistinu, svi mi sebe ulovimo kako „nesvjesno ispravljamo uspomene, idealizujemo ljude i događaje koji su nam dragi, potiskujući ili potpuno zaboravljajući one koji su nam neugodne“. Čini mi se da jednako postupamo i kada pokušavamo zamisliti budućnost. U njoj uvijek osvanemo kao ljudi koji su svoje mane otresli s karaktera kao što se pahulje otresaju s kaputa. U budućnosti smo ostvarili ono što nam je zadavalo velike muke zanemarujući da najviše stvari u životu uradimo, ne zato što smo vrijedni, nego usprkos lijenosti ili prosto zato što moramo. U budućnosti i u prošlosti stvari su, dakle, jednake, isti smo u oba pravca samo smo sada ono što jesmo, umorni i skrušeni zbog svoje nesavršenosti. 

Kada sam prošlog ljeta čitao memoare Avde Hume „Moja generacija“ ono o čemu sam najviše razmišljao jeste to što mi se činilo da je Avdino i moje odrastanje, naše najranije djetinjstvo, bilo gotovo u dlaku isto. Mahalsko okruženje u kojemu smo odgajani kao da se nije mijenjalo u tih nekoliko decenija. Pravila i odnosi zapisani u njegovim memoarima bili su navlas isti kao i ona koja ja pamtim iz djetinjstva. Bilo mi je teško povjerovati u to, ali njegove priče su u meni budile toplinu kakvu u čovjeku može izazvati samo sjećanje na vrijeme sigurnosti i topline kojom smo okruženi u ranim godinama našeg života. Humin uspjeh zapravo je u tome što je uspio precizno prizvati boje, mirise i karaktere mostarskih mahala, a to je, zasigurno, jedino što se moglo oduprijeti promjenama u te dvije po svemu nevezane epohe. Naša su sjećanja reducirana na te osnovne mehanizme koji i pokreću zupčanike uspomena. Poznat izraz lica, svjetlost, mirisi izvađeni iz konteksta pokreću uspomene, a sve druge detalje i sam kontekst moramo konstruirati na osnovu njih. 

Istu sam stvar proživio i čitajući najranija sjećanja Meše Selimovića. Njegovo djetinjstvo u Tuzli bilo je nalik Huminom djetinjstvu u Mostaru, ali i meni se činilo neobično blisko i odnekud poznato. Opet zbog tih par sitnica koje su, izgleda, svojstvene svakoj mahali na ovom svijetu. Epohe i politički sustavi se mijenjaju, dok mahalski karakteri, način na koji svjetlost dopire u sokake i mirisi iz bašta i kuhinja kao da su nepromjenjivi. 

„Sada mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan“ - Meša Selimović (FOTO: Facebook/MešaSelimović)

Sve drugo u dvije spomenute knjige je različito. Humo je bio uvjereni revolucionar, a Selimović pomalo povučeni, rezignirani pisac kojemu odgoj nije dopuštao da se potpuno prepusti revolucionarnom zanosu jer je u njegovom moralnom kodu ta vrsta nametljivosti graničila s vulgarnošću. Znamo da je nakon drugog svjetskog rata i Humo bio rezigniran pa i gorko razočaran, ali njegovi zapisi ne idu dalje od 1943. godine. I sve mi se čini da se zaustavio u točki do koje je imao čvrsta uvjerenja u čistoću i svetost borbe koju je vodio s drugovima. 

Selimović pak o tome otvoreno piše citirajući u svojim memoarima dijelove romana „Tišine“ koji govori o danima nakon oslobođenja Beograda 1944. godine. Umjetnost tako postaje pouzdanije povijesno svjedočanstvo od nametnute, propisane povijesti ili pak od naših nepouzdanih sjećanja. Jednako kao kod Hume u najliterarnijim dijelovima njegovih memoara Selimović se, opisujući prve dane nakon oslobođenja Beograda, radije oslanja na dijelove svog romana nego na sjećanje koje bi za potrebe trenutka u kojem ih piše mogao uljepšati. 

Isprva, svi su se borci bez iznimke hranili jednako, među njima je vladalo jedinstvo i činilo se da su dosegnuli jednakost, ali ubrzo je nepravda razvukla lice u ružni cinični smijeh. Raslojavanje između ljudi, koji su se tri godine zajedno vukli po balkanskim gudurama i u dobru i u zlu, počelo je već nakon desetak dana. Meša i drugi, „obični borci“ i dalje su se hranili i spavali u uvjetima koje su zatekli po ulasku u Beograd dok su oni na višim položajima preselili u uvjete koji su za ono vrijeme i stanje u kojemu se nalazio Beograd bili najluksuzniji mogući. 

To što je toj situaciji posvetio gotovo cijeli jedan roman govori o tome koliko je Selimovićevo biće pogađala svaka vrsta nepravde. Ona ga je formirala i obilježila kao biljeg koji je nosio cijelog svog života. A ova navedena je sitnica u odnosu na onu koja ga je zatekla po oslobođenju Tuzle. Njoj je, kako znamo, posvetio svoj najčuveniji roman, vjerojatno jedan od najvećih napisanih na ovim jezicima, „Derviš i smrt“. Selimović je tako iz partizanske uniforme pobjegao u literaturu shvativši da se jedino kroz nju može nositi s ovozemaljskom nepravdom koju provodi svaka sila i svatko tko se nađe u poziciji moći. Sve što ga je istinski pogađalo Meša Selimović je i u memoarima opisao citirajući navode iz svojih romana jer tu je sve izložio najistinitije moguće. 

Interesantni su pasaži u knjizi u kojima se Selimović sjeća ljudi s kojima se susretao kroz svoj život i književni rad pa opisuje i anegdote vezane za Marka Ristića, Ivu Andrića ili pak Avdinog amidžu Hamzu Humu. Sve to čini s gospodskom uzdržanošću, uz gotovo pa isprike, zbog toga što bi se njegov um mogao poigrati s činjenicama i stvari prikazati pomalo iskrivljeno napominjući nas tako da je on pouzdan pripovjedač, ali nepouzdan historiograf. Uzdržanost, pristojnost toliko formalna da je na rubu aristokratske kojoj valja, u njegovom slučaju, oduzeti sarkazam, takav sam dojam dobio, kod Selimovića dolazi iz njegove opsjednutosti nepravdom, kao i iz straha da bi je i on mogao počiniti ako se zaboravi i prepusti strastima. 

Jedna rečenica iz romana „Tišine“, a kojom objašnjava što je osjećao nakon što je svjedočio brzom raslojavanju među revolucionarima, ostala mi je lebdjeti u sjećanju kao neka vrsta narodne izreke ili motivacijske poruke jer plastično opisuje što se pristojnom, pravdoljubivom čovjeku dogodi kada se suoči s nepravdom. Njome je Meša Selimović gotovo prostodušno rekao kako mu je bilo lakše smrzavati se u planinama i svakodnevno se suočavati sa smrću nego se prilagoditi novonastaloj situaciji nakon oslobođenja. Išao je mijenjati svijet, a suštinski se nije promijenilo ništa. Vidjevši kako se časte i goste „prvi među revolucionarima“ pristojan kakav jeste zapisao je - „Sada mislim kako je možda lakše mijenjati svijet nego s njim postati prisan“.

Bježeći od svojih, ja sam se, tako, prepustio tuđim sjećanjima čitajući sve više memoarske zapise raznih ljudi. Shvatio sam, ne bez određenog straha, da u ovoj pomjerenoj sadašnjosti i tuđa sjećanja počinju pripadati meni u jednakoj mjeri u kojoj mi pripadaju vlastita. Sutra ćemo zajedno biti drugačiji i to je jedino po čemu ćemo sličiti jedni na druge. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay