Karanje za hors u sobama gdje se stropovi gube u visinama, a jedino što nazireš su paukovi po kutovima. A i oni se mute jer si svoje karanje obavio, pa se svrbiš po laktovima i vadiš si oči objašnjavajući kako je danas zadnji dan. Posljednji sumrak, a sutra kada grane sunce, neće prestati sjati...
Sjedim za kompjutorom u svojoj sobi u kojoj Sebo spava zgrčen među pepeljarama, a ujutro otkriva upaljače pod bubrezima. Kompjutor do mog je njegov. Kod mene Maršali i razni drugi prolaznici lutaju ulicama afričkih gradova i na trgovima čekaju krezube olupine mornara čije se barke nisu nasukale. Dok nisu uplovili u luku i onda su im se pomalo zubi istrošili dok su grizli pretvrde orahe. A kod njega se prostitutke, opet krezube, okupljaju u sindikate i traže prava.
Na njegovom se ekranu nakon upoznavanja likova slaže zaplet, a na mome se nastavlja beskonačno karanje po sobama studentskih domova, stanovima zlatne mladeži i tamnim parkiralištima gdje stotine kuna razmijenjene u linije nestaju u nosnicama. Grupni seks se obavlja bez vađenja spolovila iz hlača koja ostaju usahnuta unatoč beskrajnim navlačenjima.
Dok se kurve iza SC- a nadvikuju licitirajući za gastarbajterske novčanike, moja trojka je u Jetti kod Savskog mosta. Skrenuvši u Savsku, produžuju do Vukovarske, ondje opet skreću, ovaj put udesno i vijugajući Vrbikom stižu na Kninski trg. U zgradi gdje su i videoklub i pekara, a igralište i vrtić su u vidokrugu, oni ponavljaju priču o posljednjem sumraku rumenog sunca i ušavši u stan gdje vlasnik otvara vrata gledajući u tlo jer zna sva lica koja ulaze i još u hodniku vade novac i sjedaju za raketni stolić i čekaju svaki svoj CD- e čiji je booklet iza uzdužnih pedesetkunskih rešetaka.
S lijeva na desno su podijeljeni Puff Daddy, J. Lo i Ian Pooley. Kada im se lica otkriju iza otpuhnutih rešetka, oni se uz šmrcanje odbace na tlo. Svira Placebo, posvuda se naganjaju zmajevi, a razgovor se vrti oko priča koje se ne susreću, već svaki od zavaljenih posjetitelja ponavlja u bradu bujice riječi razmišljajući o planovima većim od Zagrepčanke i bezgrešnijim od Katedrale. Djevojka, faks, karijera... Vrte se prioriteti i slike iz budućnosti. Danas je zadnji dan, makar sutra bio sudnji, upala mišića, temperatura ili depresija veća od Mrtvog mora.
Noć se sapliće o sate koji prolaze. Misli se spotiču, neke se ponavljaju. Meni ovo ne treba, nije neophodno. Mogu hodati i bez naočala, piti kave, čitati novine, ljudi će uvijek u priči ponuditi nešto za što se možeš uhvatiti i nastaviti. Posao se skoro pa obavlja sam od sebe. Slijediš zadane obrasce i prođe dan. Navečer pogledaš TV- e, popiješ pivo na nekoj terasi ili u klubu uživajući u basevima i licima prolaznika. A oko dvadesetog stiže plaća. I kad isplatiš gazdaricu, HT- e , Elektru i Plinaru, ostane ti za vegeterijanske obroke, kavu i pivo. A kad sniženja i rasprodaje stignu u naš grad, složi se i koji komad robe u ormar. I na drugom kraju otvorene telefonske linije su uvijek razumijevanja puni roditelji koji opraštaju, slušaju i pomažu uplatama na račune.
One kurve, iako su već zašle u peta desetljeća rezoniraju kako bi jednog od ovih dana, još prije Nove godine mogli okončati svoje karanje. Mogle bi zatvoriti pipu i otvoriti se samo jednom tjedno. Jednoj osobi, i još neplaćeno, samo za ljubav koju misle da još mogu naći. Do kraja godine bi se moglo još nešto uštedjeti, pa za Božić se useliti u neki podrum u Rudešu gdje će dijete odrastati. Normalno.
I tako svi oni na naša dva kompjutora slično misle. U autima i noćnim tramvajima. Ako nije danas, skoro će i taj posljednji dan kad više neće biti karanja osim iz obijesti i gušta. I stvarno, gledajući ekrane oko tri sata ujutro, skoro spavajući, svi su oni nadomak izlaza. Ako ne ovo, pogodit će sljedeće skretanje i bit će sretni prije nego se popale svjetla, spuste zavjese.
Gaseći zadnje cigarete, gasimo kompjutore i odlazimo svaki u svoj krevet. Jedino što se Sebo vrti zbog upaljača koji ga žuljaju pod bubrezima, a meni cijele noći spavati ne daju pauci što mi se sa svojim mrežama čine sve bliži.