Sjedim ja na jutarnjoj kavici (čitaj: pelinu) oko pola dva (nije greška, nekom je to jutro) i pričam s frendom o njegovom novom poslu, kakva je para, ekipa, ima li koja posebno dobra kolegica koja će ga uvesti u tajne zanata. Kaže on (na svom tečnom hercegovačko-purgerskom dijalektu): “Nije loše prijatelju, plaća stiže uredno svaki mjesec, ekipa nije loša, ima debila, ali sam odmah skužio par normalnih koji znaju zapaliti (uživati marihuanu, op.a.) “. Ok, pomislih. Moram si i ja piknuti neki poslić kao ti. Sjedili smo još neko vrijeme i sprdali se s prolaznicima dok on nije morao nazad na “dream job”, a ja smirit režanje u želucu.

Kao što to velike misli uvijek imaju običaj, tako se i ova potkrala nekoliko dana poslije u sličnoj situaciji. Puklo me iznenada. Znači li to da sve “normalne” osobe moraju pušiti travu?! To je, eto prema mom frendu, suvremeniku i slobodnom filozofu, znak prepoznavanja u gomili ne-normalnih. Možda bi prije svakog zapošljavanja na bilo koje radno mjesto koje zahtjeva minimalnu razinu kreativnosti trebalo staviti rizlu i duhan (ne “zabranjeno voće”) i dati ljudima da srolaju frulu. Pa tko zna, zna. Samo, mislim da to i nije najbolji test jer puno ljudi koji puše (a ne drže do sebe) ne znaju izvesti tu složenu operaciju. Onda bi bolje trebali ispričat kad im je bilo najbolje kad su se napušili ili sličnu pričicu iz vlastite prošlosti. U suprotnom, šanse da dobiju posao postaju izrazito male. Znam ja nije on to tako mislio (iako bi trebalo ispitati povezanost gena za “normalnost” i predispoziciju za pušenje u ljudskom DNK lancu). Imam ja i ljudi koji ne prakticiraju ovakav način zabave i poštujem njihov izbor. U današnjem svijetu prepunom sra**  teško je mladom urbanom liku prepoznati ljude “normalnih” svjetonazora. Onda je taj smotuljak zabranjene biljke postao stijeg nekakvih liberalnijih i slobodnijih pogleda na svijet oko pojedinca. Dr. Sakoman bi sigurno rekao da se ja krećem u čudnim krugovima ljudi pa percipiram takvo ponašanje kao masovniji obrazac nego što to doista jest. “Sve su to samo marginalne skupine!” Možda, ali čini mi se da su danas margine jako široke, a centar sve manji. Meni je osobno i čast pripadati zapećku ako je ovo što gledamo na tv-u main-stream i poželjno. Klaustofobično je biti u tom kontekstu, prevelik je pritisak na mene (I vas). Malo sam zabrijao. Što sam zapravo htio reći? Valjda ste do sad i skužili. Idući put kada u krugu frula dođe do vas, ako ne pušite, recite da preskačete krug. Nek’ ekipa zna da se niste prodali i da može računati na vas.

U cijelom tekstu riječ “normalno” korištena je u značenju koja ona posjeduje za autora i ne odražava ničija (I svačija) stajališta osim njegovog.