Procurila sam danas. Moja Bloody Mary pojavila se točno na vrijeme, kao prijateljica s kojom se dogovoriš za kavu. Stajala sam na stanici čekajući tramvaj i osjetila bolove u stomaku. Sunce me je ugodno pržilo po golim ramenima. Tramvaja nije bilo. Bolovi su postajali sve jači i nisam bila sigurna je li to što mi klizi niz nogu prema koljenu, krv ili znoj. Pogledala sam nogu. Nije bilo nikakve crvene linije zbog koje bih se možda trebala osjećati neugodno. Ma, uostalom, baš me briga. I da je bila krv - moja je, i to se nikoga ne tiče!

Konačno je stigao tramvaj. Osjetila sam blago olakšanje, znajući da će me odvesti direktno do mog privremenog stana. Privremenog, jer se cimer vratio u rodni grad a ja ću ljeto provesti kod znanaca u tom stanu, dok ne nađem nešto svoje i neke svoje cimere. Uopće nije loše. Čak sam se pomalo i navikla na Trešnjevku. 

Kad izađem iz tramvaja, preći ću cestu, skrenuti za ugao, još desetak metara i tu sam! A onda nek curi i nek boli koliko hoće ...

Nisam htjela sjediti u tramvaju, da mi ne bi slučajno ostala crvena mrlja na novoj haljinici, koju sam, uostalom, sama sašila. I baš eto danas, kad sam ju prvi put obukla, morala je doći moja Mary! Bog je šaljivdžija, a život je vic!

Stajala sam na samom kraju tramvaja, u kutu, ruku naslonjenih na rukohvat. To mjesto sam najviše voljela: imala sam pogled na cijeli tramvaj, a mene drugi, uglavnom, nisu mogli vidjeti. Isto tako, mogla sam gledati van; ljude na stanicama, u prolazu, aute, vozače, nebo, cestu ...

Ustao se da izađe iz tramvaja neki debeljuškasti čovjek u uskim, kratkim havajskim hlačicama i jeans košulji bez rukava, plus planinarske cipele (popularne gojzerice), šilterica na glavi te neizbježne sunčane naočale ala Sledge Hammer. Kauboj, turist, sportaš, avanturista i gurman - sve u jednoj osobi. Možda je bio tajni agent, koji je htio zbuniti potencijalnog neprijatelja. Mene je svakako uspio zbuniti. U tramvaj je ušla nova skupina ljudi. Među njima i jedan ZET-ovac. Smjestio se baš do mene. Osjetila sam nelagodu. Možda je jebeni kontrolor!. Nikada nemam kartu i nikada u životu nisam kupila pokaz. Zašto? Iz principa! Nije problem. Uvijek kad su me uhvatili, posvađala bih se s njima i digla takvu frku da su me jednostavno morali pustiti na miru. Samo, danas nisam bila raspoložena za takve akrobacije. Pogledam ga, vratim pogled nazad i bolećivo se uhvatim za stomak. Zlu ne trebalo! Možda se sažali i odustane od kontrole. Ovaj ništa. Stoji. Ipak nije jebeni kontrolor.

S moje lijeve strane metalac. Duge crne kose, crnih obrva i dugačkih trepavica, s majicom na kojoj piše "Sepultura". Okrenuo se prema prozoru i valjda ne kuži da ga pomalo gledam. Ne sviđa mi se, samo mi je zanimljiv. Podsjetio me na neke metalce iz mog rodnog grada, iz moje rane mladosti, ne baš tako davne. Tada je metal bio furka. Svi su izgledali baš kao on. I baš kao da sam gledala bilo kojeg od njih. Iste hlače - crne, možda previsoko navučene, neki privjesak za ključeve na hlačama, majica kratkih rukava s nazivom nekog metal benda, starke na nogama, remen koji nikako ne ide uz sve to. Ali, hej - metal nije modni trend! Odjednom metalac diže ruke, hvata se za prečke i uživa u povjetarcu što ga ugodno hladi kroz prozorčić. Osjetim njegov miris, ne baš ugodan. Ne mogu reći da je to smrad, nije. Jednostavno neka mješavina mirisa cigareta, ustajalosti, vrućeg, uznojenog tijela. Ipak, ne uživam u tom mirisu. Na trenutak pomislim kako mi je neprivlačan i kako ne bih nikada htjela imati ništa s njim. Mislim da bi mi čak i kratki razgovor s njim bio dosadan. Bacim pogled na vrećicu koju je zataknuo za rukohvat kraj prozora. Ne znam zašto, ali uvjerena sam da su unutra nekakve note ili časopis o gitarama. Vjerojatno i on sam nešto svira. Na vrećici piše "Novo doba" i neizbježna e-mail adresa. Hm...Novo doba? Stalno čujem nešto o "novom dobu", novim vremenima, new age-u ... Ali, šta je tu novo?! Eto on, taj metalac, vratio me u prošla vremena. Pogledam kroz prozor tramvaja i opet isto. Iste stare zgrade, trošni prozori, stare zavjese, stare kuće ... Sve je isto kao i kad sam imala deset godina. Dobro, ja sam odrasla (to tako ide s vremenom), izgledam drugačije, stvari su se promijenile, auti su se promijenili, pojavili su se i ti vražji mobiteli. Ipak, nikako ne osjećam to neko "novo doba", novo vrijeme. Ne mogu se otresti razmišljanja o novom i dojma o onom starom. Pogledam po tramvaju. Ljudi izgledaju isto kao nekada. Osim ovih mlađih, njih ni ne brojim, oni su uvijek odraz svog vremena. Babe po tramvajima još uvijek nose one iste preširoke košulje s cvjetnim uzorcima svih boja, i zlatne lančiće i smiješne naušnice. Imaju iste (pogrešne) frizure, kao i prije deset-dvadeset godina. Tramvaji su isti kao i tada, osim onih pomodnih sedamnaestica što ispuštaju čudne zvukove, kojima kao da se žele staviti pod okrilje "novog doba" i pokazati kako su bolje od starih tramvaja.

Fizički radnici, popularni "fizikaneri", još uvijek nose one "rambo potkošulje", prevelike i već izblijedjele. Ulaze u tramvaj pomalo nervoznog pogleda, u kojem se vide tragovi teškog rada i još težeg života. Prije negoli sjednu, povuku nogavice zaprljanih hlača prema gore, kako bi se udobnije smjestili, i provedu vožnju gledajući tupo kroz prozor. Debele gospođe i danas nose bisere oko vrata, narukvice, naušnice, šešire. Perje kojim se kite kako bi prikrile vlastitu ružnoću i bezličnost. Nose iste boje - konvencionalno neutralne, kao prave dame. Grabe se za mjesto i dašćući, smještaju debelo dupe u sjedalo. Pridržavajući se za naslon sjedala ispred sebe, voze se s nekim buržujskim izrazom lica, s debelim stomakom na koljenima, uspravnih leđa, kao da su zasjele na sam kraljevski tron!

I sve je staro. Stare birtije, i ljudi u njima. Kao da nisu izašli odatle još od osamdeset i neke. Konobarice u plavo-bijelim odijelima, kockasti stolnjaci, aluminijski šankovi, polumrtav cvijet na prozoru, alkohol domaće kvalitete ... Još samo fali Titova slika, kao ključ za vremenski stroj. Nove su jedino reklame, koje kao da se trude progutati sve staro, zbrisati sve tragove onog nekadašnjeg. Njih ima na svakom koraku. Blistave su, sjajne, izgledaju svježe i nadmoćno. Baš kad se navikneš na neku reklamu koja vrišti s jumbo-plakata, oni je zamijene nekom novom, još više vrištećom i još provokativnijom. Posredno i naizgled nenametljivo, guraju nas u "novo doba", demonstriraju nam glavna njegova pravila - brzinu i prolaznost, i to na sasvim primjeren, novodobski, komercijalan način. Ma, uostalom, šta sam se ja uhvatila tog novog i starog vremena?! Kao da je to uopće bitno. Sve što je prošlo - staro je, a sve što je sada tu - novo je. Ono nadolazeće još uvijek je nepoznato.

Ipak, kao da su se osamdesete nekako vratile. Barem malo. Moda, frizure, boje ... sve je kao tada. Kao kad sam bila klinka. Valjda sam zato tako zapela, sjetila sam se djetinjstva. Samim tim što sam bila dijete koje zna jako malo pa je zato bezbrižno (ili glupo), moje djetinjstvo je bilo lijepo. Čak se i Cockta vratila. Piće vaše i naše mladosti opet reklamiraju na jumbo plakatima. Coca-coli se sigurno tresu koljena!!! Molim Boga samo da se ne vrate oni šišmiš rukavi!

Ma boli me briga i za stara i za nova vremena. Za sve je kriv metalac! Vratim se iz razmišljanja u sadašnjost. Metalac se i dalje drži za prečke i uživa u povjetarcu. Od užitka se pomalo klati, naprijed-nazad. Kosa mu vijori. I dalje osjećam onaj isti (mio)miris. Spustim pogled malo niže, da vidim kakvu guzu ima. To uvijek radim. Iako mi nije privlačan, zapitam se kakav bi bio seks s njim. Samo na trenutak zamislim kako se ti bokovi gibaju među mojim butinama. Čak se pomalo i uzbudim, iako me stomak i dalje boli. Ne znam zašto, ali učini mi se da bi mogao biti dobar u krevetu. Ima nekakav nevin i spokojan izraz lica, ali osjećam da je dobar jebač. Nešto mi govori da se sav predaje u seksu, onaj tip koji se zna uživjeti i uživati. Vidim ga kako se u sekundi mijenja. Svlačeći se, kao da skida masku i postaje nezasitna zvijer. Pažljivo razmiče nečije noge (ne moraju biti moje!), zabacuje kosu za desno rame i kreće dalje, uz nekoliko trenutaka odgode početka - kao vrstan i iskusan gurman koji se upravo sprema pojesti prvi zalogaj - kako bi užitak bio još i veći.

Tramvaj se zaustavlja na mojoj stanici. Metalac uzima svoju vrećicu i oboje izlazimo van. Ostavljam iza sebe i njega i nova vremena, skupa sa starima, i žurim privremenom stanu, dok krv nije stvarno skliznula niz koljena.