Osim romana u pitanju, kod nas su u časopisu „Riječi“ prevedeni i ulomci fiktivnog „putopisa“, objavljenog pod nazivom „Samo moj Japan“. Ovaj "rukopis", originalno objavljen 2000. godine, teško je opisati, no najlakše bi bilo reći da se radi o golemoj, logoreičnoj, paranoidnoj halucinaciji, beskrajnom protoku riječi koje dočaravaju fantazmagoričnu stvarnost, povijest SSSR-a od pjesnikova rođenja do, otprilike, doba perestrojke. Središnji - i gotovo jedini - lik fingira samog autora, svedenog na zapisničara bjesomučnog protoka događaja. Kroničareva svijest tako je jedina okosnica teksta, dok je sve ostalo materijal za žrvanj ideologije i mašte. Moskva u tekstu funkcionira kao apokaliptični prostor unutar kojeg je zgusnut sav sovjetski imaginarij, golemi i čudovišni grad koji se steže, grči, povija i leluja, polimorfni prostor koji gotovo obavlja vlastite fiziološke funkcije. Moskva je stihija, prirodna katastrofa, Treći Rim pun biblijske simbolike i staljinističke arhitekture, koja svojom monumentalnošću podsjeća na mezopotamijske zigurate, odnosno jedinstvo svjetovne i religijske vlasti. Ovi posebni memoari odaju upravo osjećaj nadnaravnih i nerazumljivih sila koje ravnaju čitavim svijetom, jedne metafizike povijesti.

Sve je u ovom rukopisu gargantueskno hipertrofirano do groteske i gađenja, pa grad izlučuje goleme količine ljudske mase, na što se, kaže pisac, organiziraju radne akcije "mahnitog mučenja dječice. Milicija je svakodnevno uporno i strpljivo sve dovodila u red. Malu djecu razvozili su kamo je trebalo - u bolnice, u sirotišta, kućama i u mrtvačnice". U tekstu sve vrvi od najezda štakora, živih mrtvaca, njemačkih zarobljenika, američkih špijuna, pomahnitalih sugrađana ili otkinutih ruku i nogu. Ljudska tijela opisuju se kao materija, gumena masa, tekuća bljuzga koja se prelijeva ulicama, materijal za oblikovanje, sasvim u skladu s tradicionalnom potpunom beznačajnošću pojedinca, te totalitarnom prirodom neljudske države koja je u ime ideologije poricala svaku stvarnost. Rađale su se u glavama sovjetskih ideologa posve nadrealne ideje, poput isušivanja svjetskih oceana, preusmjeravanja rijeka tako da umjesto sjevera prema jugu teku od juga na sjever, ili pretvaranja Moskve u luku na pet mora. Duriex je pred par godina objavio zanimljivu studiju Franka Westermana pod naslovom Inženjeri duše, koja sjajno opisuje sve vezano uz perebrosku, odnosno preokretanje rijeka, ali i čitavu vodograđevnu, socrealističku književnost simboliziranu u uzrečici "tokove sovjetskih rijeka / snuju boljševici". Nimalo slučajno, Prigovljevo nadrealno pripovijedanje odgovara tim zamislima koje su se postavljale iznad svake realnosti. Zlobno rečeno, Prigov je realist upravo onoliko koliko su komunisti ostvarili svoj utopijski svijet.

Konkretno govoreći, svijet u ovom djelu oslobođen je uobičajenih ograničenja, te logičkih i fizičkih veza koja inače postoje među predmetima. Pripovijedanje počinje naizgled nevino, u doba velikih komunalnih stanova četrdesetih godina i pripovjedačevih dječjih nestašluka. Rekonstrukcije tog vremena imali smo prilike vidjeti na Motovunskom festivalu 2008. godine, kada su u sklopu retrospektive ruskog filma prikazani sjajni Ždralovi lete Mihaila Kalatozova te Moj prijatelj Ivan Lapšin Alekseja Germana. No, danas pokojni Prigov se potom opsesivno koncentrira na naizgled slučajni element iz prethodnih rečenica, te razvija apsurdne digresije, a potom digresije na digresije. One se mogu baviti kuhinjskim žoharima ili potresima, ali i prijelomnim momentima života sovjetske države. Recimo, tijekom sovjetsko - kineskih čarki oko Amura, nadiruća kineska armija zagadi čitav Pacifik svojim izmetom. Ali, zahvaljujući ultramodernom laseru kojeg je izumio Saharov, te posebnom potkožnom sloju masti kod Kineza, Rusi ih sprže i pretvore u mirišljavi, blagotvorni pepeo. Posebno je upečatljiv opsežan opis općeg šoka, gotovo šizofrenog stupora koji nastaje po smrti Velikog Staljina. Posljedice su nezamislive: gravitacija privuče čitavo stanovništvo SSSR-a prema glavnom gradu, da bi se putem pretvorilo doslovce u tekuću lavu, odnosno magmu koja hrli vulkanu, dok se Moskovljani u transu tuku po svojim licima. "Cijeli grad pretvorio se u gomile čudovišta koje se ljuljaju i pomalo gmižu", kaže pripovjedač, i dodaje "čak ni riječ ni prianjala uz njega". Staljin je doslovce ono neizrecivo, nadnaravno, Lacanovo "realno" - koje u romanu stalno prijeti svojim užasom, ili je biblijski Jahve, entitet toliko singularan da je uz njega nemoguće staviti ikakav pridjev, nego znači jednostavno "Ja sam koji jesam". Prigov stvara kaotičan svijet, u kojem se ljudi bacakaju u svim smjerovima, udaraju u različite društveno-ideološke formacije, pretvaraju se u metamorfozirana tjelesa koja se klatare po višedimenzionalnom prostoru. Sve u svemu, jedna društveno – ideološka fantastika.

Monumentalnost pojedinih pasusa ne znači da pisac nije skoncentriran i na najmanje, gotovo intimne detaljčiće, pa neposredno poslije vođine smrti čitamo o dječjim igrama s punoglavcima, prvim erotskim iskustvima u purističkom društvu, ili i o nama bliskima kontrolama higijene na ulasku u škole. Ni tu nije propuštena prilika da se naruga sistemu: djevojčicama u nedoličnim čarapama učiteljice će nasamo održati bukvicu, pritom se uzbuđeno trljajući o njihova tijela. Prigov je i vrlo zaigran autor, a ironija je dominatno obilježje od prve do posljednje stranice. Dječji rat protiv kapitalizma-imperijalizma, simboliziranog u američkoj ambasadi, uzrokovan je tako ptičjim izmetom, a opisu iznimno zazornih tema prilazi se vrlo lagodno. Pričajući o kanibalizmu tijekom strašnog holodomora, zbog kojeg Ukrajina tuži Rusiju za genocid, Prigov će dometnuti kako su seljani razmišljali "tko će se smiriti u tuđem želucu i u jako transformiranom obliku". Tu je i scena u kojoj Nikita Hruščov jede komadiće pjesnika Andreja Voznesenskog, jasna asocijacija na poetiku pisca Vladimira Sorokina, koji se uostalom i izrijekom spominje.

Postoji i sklonost složenim i kvaziznanstvenim pojmovima, na primjer "ideoegzistencijalni prostor", "sladoentropija", ili milicionar koji je opisan kao "izvanredan i višekratan". Harmsovska igra dovedena je do apsurda u jednom pasusu u kojem se raspravlja o "bočnom Hitleru". Diskurs pršti od egzaltacija, pa nisu rijetke prave poplave uskličnika, a nizovi rečenica od jedne ili dvije riječi zvuče poput mitraljeske paljbe, ili ubrzanog crtanog filma koji se sastoji od logora, prokazivanja, čistki i ratova, ali i odlazaka u kino, u sladoled ili k baki. Bitan element romana tako je vješto variranje obiteljskog i društveno-ideološkog, čime se sprječava čitateljski zamor.

Tekst karakterizira i izuzetna samosvjesnost i autoreferecijalnost. Roman je tako podijeljen u sedam poglavlja nazvanih jednostavno "Moskva 1" ili "Moskva 6", uz jedno posebno o milicionaru, te autopoetički predgovor u kojem se doslovce kaže kako je bitno varirati stilove i "ne zapadati u stilistiku". Početak svakog poglavlja obilježen je zbunjujućim uvodom, u kojem pripovjedač sam sa sobom diskutira o stilu i smislu, a jednom se tvrdi i kako „pripovijedanje postaje sve manje vjerodostojno“. Sklonost zaigranoj i intelektualnoj parodiji, isticanju umjetničkih postupaka, povremeno pretapanje u esej, izravno obraćanje čitateljima te smišljena infantilnost diskursa rezultiraju time da ovi (anti)memoari najviše podsjećaju na eksperimentalno - humoristične romane iz 18. stoljeća kao što su Fieldingov Tom Jones ili Sterneov Tristram Shandy, korpusu iz kojeg postmoderna i inače crpi inspiraciju.

Riječ je o izuzetno zanimljivom djelu, prilično gustom i na momente zbunjujućem primjeru romana kao enciklopedijskog žanra. Stoga vjerojatno neće steći široku publiku, no izvanredno je da je kod nas prevedena, svega nekoliko godina po objavljivanju, jedna ovako razorna dekonstrukcija sovjetskog diskursa. Prigov je u jednom intervjuu istaknuo kako cilj njegovog stvaralaštva i jest dekonstruirati totalitarističke diskurse, što nije ni čudno s obzirom na to da je tijekom komunizma bio, kako kaže "podzemni čovjek“. No, pisac je bio onaj koji se na tristotinjak stranica posljednji nasmijao, opisujući  milicionera koji je „vertikalan po definiciji, kao što je, recimo, vojnik po definiciji mrtav i horizontalan", odnosno milicionar kao „posrednik između države nebeske i države zemaljske“. Za one istančanijeg ukusa, Živjet ćete u Moskvi! zaslužuje najtoplije preporuke.

Tekst je pročitan na Trećem programu Hrvatskog radija te objavljen i u Zarezu