Posljednji dani panka
Crni
10. 09. 2009.
Posljednji su dani panka lakša knjiga od Reda avetnjaka, ali ne u smislu kvalitete. Lakši su ti dani kao što nam je, prirodno, lakše prihvatiti monty pythonovsko jebavanje crkve u Brianovom žitiju, nego sprdanje s nesrećama na „ovim prostorima“. Da, i Nuhanovićeva knjiga se bavi našim prostorima, ali to je slapstick komedija. Gordan Nuhanović je napisao remake Majdakove knjige „Kužiš, stari moj“, što nitko nije zamijetio. (Možda je to stoga što je spomenuti roman već postao klasik, a klasike nitko ne čita.) I struktura i fabula romana, i način nastupanja likova, jesu preuzeti iz tog klasičnog djela proze u trapericama. Likovi se sreću ili ih se pripovjedač „sjeti“, i oni su tu. Kao što se može detektirati da je Glista zapravo drugo ja neimenovanog prvog lica „Kužiš stari moj", lik „Mario“ iz Posljednjih dana ima zapravo mnogo fizičkih sličnosti s piscem Nuhanovićem, što je najvjerojatnije više od pukoga zezanja ...
Stvarni naslov romana jest Posljednji dani Tuđmanove Hrvatske, ali ... nisu li se ti dani produljili? Pank je tu samo konvencija, on je mit, jednako opipljiv kao i sveti gral. Mokra kifla je čardak ni na nebu ni na zemlji, a u njemu bi se najbolje osjećala amaterska turbofolk pjevaljka okružena nacvrcanim kamiondžijama. Posljednji dani panka su groteska koja počesto prelazi u kazalište apsurda, a stil se odlikuje finom, barokiziranom ironijom.
Ulazak u tridesete godine – predvorje krize srednjih godina – za četvrtu generaciju prozaista u trapericama jest izbor: hoćemo li, ipak, zarađivati kruha u žutom tisku (makar i bez kravate oko vrata), i to nekako racionalizirati, ili ćemo ostati vječita djeca, bez prihoda? U slapstick fabuli, emitirajući sve vrijeme razoružavajuću samoironiju, glavni lik Posljednjih dana panka čeka na svoj Azerbejdžan. Novi business-primitivci i grah, inspektori krim-policije, a neostvareni pjesnici koji u ladici drže Krležina djela, aktivisti koji banjaju rode umazane u naftu, medijumi koji po pristupačnoj cijeni omogućuju razgovore s pokojnicima, u ovom slučaju čak i sa Sidom Viciousom, vinkovački gubitnici prema kojima čak i Majdakov Glista djeluje kao „junak s projektom“ za koga ima nade, pa onda ironični presjek socijalne slike „post-post ... - Hrvatske“ kroz dakako neuspješnu ljubavnu svezu s djevojkom iz „višeg sloja“, a čime se nadmoćno parodira onaj mizerni kliše iz angažirane proze, povijesne ili današnje svejedno, u kojoj se takvim odnosom predvidljivo „ilustrira“ kakav „(nacionalni) raskol“, pa zatim urnebesna parodija sa slikom Pape koju vješaju svuda kao nekoć maršalovu, groteskni novogovor novih biznismena senzacionalističkog tiska, i – naprosto genijalna dosjetka s lokotima Titan i Elzet: eto greenawayevskih scena u Vinkovcima i okolini.
Već spomenuti Rod avetnjaka i Posljednji dani panka, posve različitim sredstvima i registrima, daju točniju sliku hrvatskog društva nego sva hrpa socioloških studijâ. Kako je to moguće, kad je očito da autori njihovi nisu imali namjeru „odraziti stvarnost“, a koje se neodražavanje često spočitava kao grijeh eskapizma i trula borgesovština „u ovom teškom društvenom i povijesnom trenutku“? Književnost može odraziti stvarnost tek kada to ne želi. Zvuči kao zen-poslovica, a sve su takve poslovice besmislica, ali postoji dobro objašnjenje, za koje se pobrinuo Italo Calvino.
Po legendi, Atena je junaku Perzeju dala štit ne bi li s pomoću njega uspio umlatiti sestre Gorgone i Meduzu. Hermes mu je dao mač, Hiperborejci krilate sandale (i elektronske avionske karte, putno osiguranje kod Kroacija osiguranja i Samsonite kofer najbolje kvalitete), ali bez štita se nije mogao približiti toj opasnici, jer ta Meduza sa zmijama umjesto kose ima moć da svakoga tko ju pogleda pretvori u kamen. Gledajući u štit, u odraz dakle, Perzej je uspio izbjeći okamenjivanje i mogao ju je vidjeti i likvidirati. Prepričavam legendu kako ju je Calvino ispričao u jednom od svojih „Američkih predavanja ...“ Calvino veli nešto u ovom stilu: „... ima tu neke poruke ... razmislite o tomu ...“.
Roman je odraz realnosti, prerada njena, ne prepisivanje iste. Kao žanr koji jest totalitet, on (roman) tako može prenijeti duh vremena, pa i „politički čimbenik“ i to ne srozan do nivoa političke povijesti ili zaključaka nekoje „sjednice“. Tek u preradi, u zrcaljenju u romanu, može se sa stvarnošću obračunati, ali ne prije no se bez ostatka ne uđe u literaturu. Kao što nedavno reče Pavličić, tko se želi „angažirati“, neka osnuje političku stranku. Pa ipak, do angažmana dolazi, zahvaljujući totalitetu žanra romana. Uvjet je „samo“ jedan, da roman doista bude prava književnost, a ne pamflet. I onda, kao neočekivani i netraženi bonus – veli Hermann Broch (a Milan Kundera se slaže s njim kako u govoru povodom dobivanja Jeruzalemske nagrade tako i u knjizi“ Umjetnost romana“) – roman nam pruža znanje, kao nenadani dar. Kundera je primjerice uvjerenja da su Musil i Broch u romanima došli do sinteze koja je izmicala „čistim“ filozofima, oni su se bavili danas ismijavanim metafizičkim pitanjima i „ljudskom egzistencijom“, a kada danas nekome to spomenete, odmah će vas upitati gdje nabavljate svinjske polovice kad imate cajta o tomu tupiti ... Svaki roman izražava i piščevo shvaćanje povijesti romana i ideje o tomu što je zapravo roman, a pri tomu daje i duh svoga doba, otprilike veli Kundera. Romanopisac se predao „mudrosti neizvjesnosti“ te je (i zato) superioran filozofu.
Književnost ne može spasiti siromaha, ne može ga nahraniti, ne može pomoći onima kojima pomoći nema. Ne može utješiti, ne može dati nadu. Može dati informaciju, koja najvjerojatnije nikomu nije ni potrebna u svakom slučaju ne suvremenicima. Književnost je svijet u kojem autor stanuje jer “nema dijalog u ovoj državi”. A tko zna, možda se ipak javi neki čitatelj da demantira ...