Mistična rijeka
bozzo
30. 11. 2004.
Dakle, kao prvo, prethodno odgledani film pri čitanju nesumnjivo olakšava “mentalnu vizualizaciju”, pa čitajući knjigu mi književne likove “na svom mentalnom ekranu” vidimo utjelovljene od strane glumaca koji su ih u filmu glumili, što svakako pospješuje našu identifikaciju, ali i omogućuje dublje uranjanje i “uživljavanje” u priču. Likove, ali i prostor koji oni obitavaju, mi više ne moramo “zamišljati”, jer su već pohranjeni u našoj memoriji, iz koje ih čitanje, bez našeg dodatnog napora, izvlači.
Literarnim je putem naprosto mnogo jednostavnije dočarati nutrinu lika, njegove strahove, nedoumice i sumnje nego što je to slučaj s filmskim medijem; u usporedbi s književnikom redatelju na raspolaganju stoji puno manji dijapazon postupaka kojima bi prikazao psihološka proživljavanja svojih likova. U filmu se sve svodi uglavnom na dijalošku verbalizaciju junakovih misli i osjećaja ili pak glumčevu vještinu facijalne ekspresije, koja često zna biti oskudna pa se na koncu pretvori u preglumljavanje ili nedovoljnu uvjerljivost, dok književnik, bez obzira koristi li se iskazom u prvom ili trećem licu jednine, ima na raspolaganju cijeli dijapazon postupaka: od unutarnjih monologa, preko karakterizacije putem dijaloga ili direktnih junakovih iskaza svojih osjećaja, pa sve do najčešćeg načina – doslovne deskripcije junakovih osjećaja, misli i proživljavanja u svakoj situaciji u kojoj se lik nađe. Piscu je naprosto puno jednostavnije nego filmašu, recipijentu pružiti detaljan uvid u psihu lika i motivaciju njegovih postupaka (a što je u slučaju romana, ali i filma “Mistična rijeka” posebno važno), pa samim time književno djelo ostavlja dojam veće uvjerljivosti, te zbog toga pri kvalitativnoj usporedbi literarni predložak najčešće odnosi prevagu pred filmskom adaptacijom.
Naravno, postoje i vice versa slučajevi kada darovit redatelj od prosječna i neinspirativna predloška stvori nadahnuto i uspjelo filmsko djelo, ali to su ipak “rijetki petki”. No, dovitljiv filmaš uvijek može pojedine svoje nedostatke zakamuflirati pa npr. karakterizacijsku oskudnost može nadomjestiti vizualnom atraktivnošću ili, što je još češće, dinamičnošću događanja, jer površniji gledatelj usredotočen prvenstveno na praćenje frenetičnog fabularnog slijeda obično zanemaruje nedostatnu psihološku iznijansiranost ili nelogičnosti i “rupe” u fabuli, te zadivljen vizualnom komponentom filma ili pak omađijan akcijskom adrenalinskom injekcijom, kino napušta pogrešno misleći kako je prisustvovao odličnom filmu, nesvjestan njegovih nedostataka.
U slučaju “Mistične rijeke”, i roman i njegova ekranizacija visoke su razine kvalitete, a kad bismo ih ocjenjivali školski, onda bi knjiga jednim malim plusićem (+) ispred četvorke (dakle, + 4) odnijela prevagu pred čistom četvorkom (4) filma. Radi s o vrlo napetom trileru čiji su suspense i, posebno, “who dunit” matrica, nadograđeni socijalnom kontekstualizacijom i k tome iznimno brižljivom psihološkom karakterizacijom velikog broja podjednako važnih likova.
Fabula prati raspetljavanje okolnosti brutalnog ubojstva 19-godišnje Katie, kćeri Jimmyja, bivšeg provalnika koji se nakon odsluženja dvogodišnje zatvorske kazne odlučio na miran život. Jimmy je djetinjstvo na periferiji Bostona proveo u društvu Davea i Seana, od kojih je potonji postao policijski inspektor, igrom slučaja zadužen upravo za istragu ubojstva prijateljeve kćeri, dok se njihov zajednički prijatelj Dave stjecajem okolnosti ispostavlja glavnim osumnjičenikom. Daveov život zauvijek je obilježen nesretnim događajem (kojemu svjedočimo u prvom poglavlju romana) kada su ga u dobi od 11 godina otela dvojica pedofila, kojima je nakon 4 dana uspio pobjeći, ali s trajnim posljedicama na svoje psihološko ustrojstvo, a taj nemili događaj još i danas, 25 godina nakon odigravanja, ima velik utjecaj i na sudbine preostale dvojice prijatelja.
Upravo komparacija Davea iz knjige i Davea u filmu (utjelovljenog od strane Tima Robinsa) smatram da govori u prilog mojih prethodno izrečenih tvrdnji. Naime, iako Clint Eastwood vrlo dosljedno slijedi književni predložak i izbacuje tek nekoliko manje važnih scena, te uspijeva ugođaj iz knjige vrlo vjerno prenijeti u filmski medij, u liku Davea se prepoznaje manjkavost filmske ekranizacije u odnosu na predložak. Iako je Tim Robins jako dobar glumac, gledatelji upoznati s knjigom u njegovoj će ulozi prepoznati prijespomenuto preglumljavanje i čudom se čuditi primjetnoj karakternoj različitosti Davea iz knjige i Tim Robinsova Davea sa filmskog platna. Dok je u knjizi Dave vrlo inteligentna osoba koja se unutar sebe neprestano bori sa demonima prošlosti i strahovima uzrokovanima užasom proživljenim u djetinjstvu, Dave na filmu ostavlja dojam duboko introvertirane, ne baš pretjerano bistre zbunjole, odnosno čak bi se moglo reći: blago retardirane osobe, što sumnjam da je bila Eastwoodova intencija, već se prije radi o Robinsovoj nedoraslosti ovako zahtjevnoj ulozi.
No, da se ovo naposljetku ne pretvori u filmsku umjesto književne recenzije, treba reći ponešto i o spisateljskoj kompetenciji Dennisa Lehana, koja je, da odmah naglasim, na vrlo visokoj razini pa bi ga se čak moglo proglasiti i jednim od najzanimljivjih suvremenih pisaca krimića uopće. No, iako Lehane (koji je dosad napisao 7 kriminalističkih romana, od kojih je u nas objavljeno četiri, i svi u izdanju riječkog ExLibrisa) vrlo vještim fabuliranjem uspijeva svoj prilično zamršeni “who dunit” puzzle u potpunosti kompletirati, pritom neprestano napetost zadržavajući na visokoj razini i do sam kraj čitatelja držeći u neizvjesnosti, njegovom se štivu ipak može pronaći i pokoja sitna, gotovo zanemariva, ali ipak - mana.
Lehane često naglašava Jimmyjevu netrpeljivost prema dečku svoje kćeri, a budući da tu antipatiju nikad do kraja ne obrazloži, u tom se motivu prepoznaje fabularna “rupa” i nedosljednost u narativnom tkivu koja svoju jedinu svrhu pronalazi u proširenju liste osumnjičenih još jednim imenom, a cjepidlake bi Lehana možda mogle zapitati je li baš nužno bilo da posegne za onim otrcanim, klišeiziranim motivom razorenog braka američkog policajca (Sean).
Tražimo li Lehanovog parnjaka među domaćim piscima, pronaći ćemo ga u Jurici Pavičiću - obojica svoje fabule duboko usidruju u stvarnost dok se žanrovskim konvencijama kriminalističkog romana služe prvenstveno kako bi naglasili socijalni kontekst priče i ukazali na neveselu društvenu stvarnost koja je likove oblikovala. Svoje junake koje život nimalo ne štedi oba autora pronalaze u nižoj srednjoj klasi i proletarijatu, te ih osjetno simpatiziraju, što ipak ne znači da opravdavaju i podržavaju njihove postupke, iako ih razumiju, a to razumijevanje uspijevaju prenijeti i na čitatelja.
Dennis Lehane je osobito jak u dijalozima, a koristi se govorom ulice i slengom, koji je u slučaju “Mistične rijeke” preveden na zagrebačko “kajkanje”, ali ne do kraja dosljedno, jer nakon otprilike tri petine rukopisa prevoditelj kao da na to zaboravlja te naprasno odustaje od upotrebe prepoznatljivog zg-urbanog jezičnog idioma. Lehane je zadivljujuće uvjerljiv u karakterizaciji likova koje uspijeva učiniti iznimno životnima, pa se svakome pojedincu iz tog šarolikog gubitničkog ansambla čitatelj s vremenom potpuno uvlači u kožu, te zajedno s njima proživljava svaku nadu, krivnju, dvojbu, strah i razočarenje. Dodatni je plus što se autor ne ograničava samo na muški trojac prijatelja iz djetinjstva, već vrlo važnu, a u nekim dionicama i presudnu ulogu (slučaj tragične finalne Daveove sudbine) Lehane daje i suprugama trojice junaka, čiju karakterizaciju također vrlo brižno kroji.
... takvi su bezopasni ...