U mom rodnom selu na sjeveru Bosne, u kojem i danas žive moji roditelji, vrlo često se zna desiti da nestane vode. Ljeti naročito, kada su zbog suše redukcije učestalije. Voda iz bazena na vrhu sela mrežom se podzemnih cijevi raspoređuje, i otiče do svake kuće. Ne tako ravnopravno, kako bi trebalo, obzirom da je pritisak u nekim domaćinstvima jači, a u nekim, poput curka, slabiji. Kao razlog tome mještani navode brdovit, i na mjestima kamenit teren, zastarjele pumpe, i jeftine cijevi, koje je svako malo potrebno mijenjati.

Sazove se radna akcija, tako je barem bilo kada sam bio dječak, pa se mještani okupljeni oko crvene kućice s pumpom, prvo dogovaraju, kako i šta, i odakle krenuti, da bi zatim nakon mukotrpne rasprave, koji sahatak poslije, krenuli s poslom. S lopatama, krampama i budacima u rukama, ili preko ramena, u hodu onda komentarišu dogovoreno. Dogovoreno, iako dogovoreno, meni se činilo, nikada nikome nije odgovaralo, jer su svi imali ponešto da prigovore. Zagovornici ideje da se ništa ne radi nanovo, već da se ovako povremeno mijenjaju cijevi, i to one jeftine, jer skuplje i kvalitetnije bez pomoći opštine nemoguće je priuštiti, bili su na jednoj strani. Veoma bučni, veoma uporni, poput hora crnih vrana, kad zakrešti. Vjerovatno, jer su znali, ako se kvalitetnije cijevi budu uzimale, da će udariti i po njihovom džepovima. Na drugoj su strani oni imućniji, zagovornici ideje da se sve radi nanovo, to jest, kako treba, ili nikako. Obećavaju, pojedinci između njih, da će preko toga i toga, u opštini, izganjati donaciju, čak i mašineriju, da se oni ne moraju patiti. Niko im naravno ne vjeruje, čak ni neutralci koji se postrance sašaptavaju, u duhanskom dimu, komentarišući, poput pravih eksperata, trenutno stanje i tok rasprave. 

Rasprava se završi tako što se popravi ono što se popraviti može. Krpi, dok ne crkne, parola je koja je i dan danas aktuelna. Prethodne sedmice, naime, uslijed akcije popravke vodovodnih cijevi, presječeni su kablovi za televiziju i internet. Cijelo je selo ostalo bez kablovske, bez pristupa fejsbuku, viberu, i drugim životnim potrepštinama. Sve je dakle stalo. Mjesna škola nije radila. Ambulanta isto tako. Ljudi su nakon mukotrpnog dana nervozni lijegali u postelju, bez mogućnosti da pogledaju nove epizode Zvijezda granda, Ertugrula ili koječega.

Na drugoj strani planete svakodnevno sam pokušavao stupiti u kontakt sa svojima, ne znajući, nekoliko dana, šta se događa. Saznat ću poslije, iz kratke prepiske s bratom, o čemu je riječ. Jedno selo, na sjeveru Bosne, ostalo je dakle, bez vode i interneta. To da nema vode u cijevima, vode koja već odavno nije za piće, ljudi su se na to navikli. A na to da nema interneta, mati moja kaže, daj Bože, nikad više. 

Lupiga.Com via Ajfelov most

Naslovna fotografija: Pixabay