Režija: Hirokazu Kore-eda

Život nakon smrti (Wandafuru raifu)

Život nakon smrti (Wandafuru raifu)

Lanja

11. 04. 2005.

ocjena:
godina: 1998.
trajanje: 118 min
uloge: Arata, Oda Erika, Naitô Taketoshi, Susumu Terajima
žanr: fantastika
scenario:  Hirokazu Koreeda
režija: Hirokazu Kore-eda
Vjerujem da ćete se svakako složiti kako na Lupigi definitivno nedostaje malo više uradaka neameričke, odnosno "egzotičnije" kinematografije, a drugdje su stvari još i gore. Upravo zbog toga ćemo preporučiti vrlo dobar japanski film, koji je domaća publika imala priliku vidjeti na prošlogodišnjem One take film festivalu, redatelja velike reputacije - Hirokazua Kore-ede, koji se na vrlo zanimljiv način bavi onostranim. Riječ je o vrlo nježnom i toplom filmu, u kojem ćete osim fantastične glume primijetiti da nije istina da su svi "kosooki", kako ih u našoj domovini često zovu, odreda isti
Život nakon smrti (Wandafuru raifu)
After life“ ili na japanskom “Wandafuru raifu“ recentniji su uradci filmskog majstora iz “Zemlje izlazećeg Sunca“, Hirokazua Koreede. Riječ je o vrlo zanimljivom djelu, kako to i sama redateljska reputacija nalaže. U prijevodu na hrvatski “Wandafuru raifu“ - “Život nakon smrti“ snimljen je još 1998. godine, a polazi od iznimno interesantne postavke o onostranom.

Istražuje dakle temu koja nam je gotovo uvijek prezanimljiva i o kojoj se svi bezrezervno pitamo. Razne su maštarije, a ovise tek o senzibilitetu svakog ponaosob. Kore-eda je izabrao impresivnu maštariju u kojoj pojedinci nakon smrti biraju najdraže sjećanje iz upravo minulog života. Ovisno o datom sjećanju kojeg će ponijeti u afterlife oni će si odrediti budućnost. Posrednici između života i života nakon, nisu nalik vrhovnim bićima već tek običnim činovnicima u neuglednoj odjeći i visokim čizmama. Oni su tek bića na svojevrsnoj razmeđi, koja se nisu mogla odlučiti za najdraže sjećanje te su zaustavljena u prolazu, sve dok se jednom ne odluče.

Taj naoko hladni, no iznutra iznimno topao i nježan film nudi vrlo posebna sjećanja. Tu su kao prvo starice koje nose sjećanja na svoje ljubavne rastanke, na neke plesne okršaje u jarkocrvenim haljinama. Naravno da su tu i starci koji se sjećaju dječačkih snova o avionima. Jedna osamdeset i kusur stara gospođa zapela je u ranom djetinjstvu, a uz nju je i mladić koji se ne također može odlučiti i nastaviti dalje. Tako interesantnu filmsku premisu teško ćete naći u američkim celuloidima a kamoli da će tamo to na trenutke izgledati baš kao snimka stvarnih ljudi, dokumentarno i živo

Film u kojem nastupaju glumci čija će imena hrvatskom konzumentu tako malo značiti, no odreda vrlo zanimljive fizionomije i sada doista, kažem, nije istina da su “kosooki“, kako ih u našoj domovini često zovu, odreda isti … Scena u kojoj mlada činovnica smrti odlazi u grad i pod glasovitim neonom tokijske ulice mašta u jednom dugom kadru lirski je trenutak tako usporediv s najljepšim kadrovima filma neusporedivo većeg budžeta, "Lost in translation". No, tu svaka sličnost prestaje, jer dok je potonji studija usamljenosti modernog homosapiensa, "Život nakon smrti" filozofska je znanstvenofantastična rasprava o esenciji najljepšeg čovjekovog trenutka, snimljena na ugodno intrigantan način. Plus jedan kraj koji me podsjeća na najbolje Zone sumraka. Zbog toga ću ovaj film ocijeniti vrlo dobrim (4+).