Mnogi će radije ostati bez života nego bez reputacije, prije nestati zauvijek nego ispasti nezahvalni i nepristojni, paranoični ili nekul. Može se reći da je „Ne govori zlo“ („Speak No Evil“ / „Gæsterne“, 2022) hipotetsko raspisivanje krajnjih konzekvenci hiperkorektnosti i linije nezamjeranja, realizirana metafora patološke strepnje od osude i odbacivanja, ali i visoko umjetnička razrada posljedica socijalnih stereotipiziranja. I da, svi smo u određenim prilikama njih dvoje, taoci društvenih normi i samonametnutih pravila, koji pasivno čekaju da se njihov problem riješi sam, onako kako drugi kažu ili kako nalaže logika, kakva god bila, situacije u kojoj su zapeli.

Danski par Louise i Bjørn, Nizozemce Karin i Patricka susreću u jednom toskanskom boutique resortu. S jeseni, kad sjećanja na idilično ljetovanje potiskuje rutina, u Kopenhagen iz Nizozemske stiže staromodna razglednica s pozivom na vikend u prirodi. Dva para generacijski su bliska i djeca su im približne dobi, lijepo su se družili, zašto vedre dane ne evocirati u drugačijem ambijentu? Danci su neodlučni, jedva te ljude i poznaju, ali prijatelji koji se zateknu kod njih na večeri ohrabruju ih da prihvate, pa što im se može dogoditi?! Eh što, ostatak filma vrlo je elaboriran odgovor na to pitanje.

Brvnara na osami, praktički u šumi, s namještajem i tapetama (kao) iz sedamdesetih je, dakako, zamka, retro zdanje s vremenom pokazuje sve karakteristike uklete kuće. Pridošlice kao da zli dusi prisiljavaju na ostanak, a da uzmaka nema, skopčat ćemo naravno puno prije njih. Ako u nekoliko navrata i pomisle da smjesta trebaju otići, bit će neobjašnjivo spriječeni. Duhovito je poigravanje filmskom muzikom, na početku prijeteći tonovi objavljuju kutreću opasnost, ali svaka od tih muzičkih uzbuna ispostavit će se lažnom, a kad do ugrožavajućih djelovanja napokon dođe, glazbeno upozorenje izostat će, što poprilično uspavljuje gledateljeve instinkte, ujedno ukazuje na to da će obrambeni mehanizmi zbunjenih Louise i Bjørna gotovo do samog kraja biti na pauzi.

Bit će tu satiričnih hintova na nacionalne stereotipe, na klasne, svjetonazorske i ideološke razlike, ismijavanja malograđanštine, ali i snobizma i socijalne nesvijesti pripadnika više srednje klase. Kad smo kod podbadanja oko kulturoloških osobitosti, Patrick žovijalno primijeti kako su Nizozemci i Danci jako različiti, pa Bjørn podcrta „Okej, možda, ali bliži ste nam od Šveđana, s njima baš nikako ne možemo“. 

Također, osjećamo da gosti isprva sve bizarnosti na koje nailaze u toj kući svode na mentalitetne različitosti; tu autor u humornom tonalitetu, ali rezolutno objavljuje što misli o kvazi dobrohotnim generalizacijama koje mute optiku i lako dovode do ozbiljnih posljedica. Pa evo, da su si odmah priznali da imaju posla s luđacima, i to vrlo osebujnog profila, a ne s tipičnim Nizozemcima čiji su običaji drukčiji i kao takve ih treba poštovati, imali bi eventualno šanse spasiti se. 

Komična je još jedna stvar, usprkos svemu što za svog traumatičnog boravka doživljavaju, nekako se i drže dok ne saznaju da Patrick nije liječnik kako se u Italiji predstavio, nego nezaposleni anarhist; tu se nađu potpuno izgubljeni, ipak je valjda prihvatljivije da te zlostavlja netko tvog ili višeg ranga.

Kad sam mu govorila o filmu, jedan moj prijatelj zaključio je kako tu ima nečeg sjevernjačkog, čak protestantskog, jer se takva sporovoznost, svedenost, potisnuta napetost, ali i intelektualna profinjenost teško može zamisliti južnije, na Mediteranu ili Balkanu. I stvarno, fabula će dugo biti neuobičajeno utišana, a držanje protagonista začuđujuće kontrolirano unatoč nerazumijevanjima, čarkama i sve alarmantnijim simptomima – prirodnije bi nam svakako bilo da već do polovine filma netko nekoga u afektu mlatne, kao uvod u širu makljažu.

Interesantna je i dinamika u odnosu danskog para, jedno stišava tenzije kad drugo sve češće „pretjerano“ reagira, a redovito prokuhava ona jer očito je intuitivnija pa i razumnija, s jačim nagonom za samoodržanje. On je umiruje, bojažljivo i konformistički, „ne dižimo frku, izdržimo zaboga taj jedan vikend“. No, ključno je pitanje čemu bi se uopće tu išta trebalo trpjeti, ništa oni svojim domaćinima ne duguju, ne moraju ih više nikad ni vidjeti, nisu susjedi, familija, kolege, svi argumenti za raniji odlazak su tu, kao i sredstvo za bijeg, tj. automobil pred vratima. Oni međutim ostaju, tako odlučuju, na to bivaju nagovoreni, jer naposljetku, esencijalno je ovo – ne bi se htjeli zamjerati. Ne žele neugodnosti premda je čitav taj vikend jedan golemi neugodnjak. Otegotna je tu i Bjørnova fascinacija Patrickom kojem, frustriran svojim privilegiranim, ali i praznjikavim životom, zavidi na hipijevskoj raspuštenosti i drskosti u kontriranju konvencijama.

Nije jednostavno konfrontirati se s nekim tko nas je uzeo u mašinu; ma koliko se iz fotelje iščuđavali nad naivnošću tih dvoje ljudi, nad njihovom slabošću i pomirljivim srljanjem u propast, svima se u nekom opsegu bar jednom dogodilo nešto slično, zato nas ta priča na ivici proklizavanja u grotesku instantno zavodi, ali i uznemiruje jer raspolućeni smo između onoga kako želimo vjerovati da bismo u tuđim cipelama i u idealnim uvjetima (!) postupili te onoga što smo doista kadri poduzeti. Između indikativa i kondicionala, kako znamo, širok je prostor nemoći, poraza i razočaranja.

Izuzev ekstremno kriznih okolnosti prosječnom čovjeku mogućnost životne ugroze nije predmet zabrinutosti, kao što se ni primarne potrebe poput gladi i žeđi ne dovode u pitanje. O prolaznosti se porazmisli sporadično, kad odjekne kakva loša vijest, ili naprosto bez povoda, u trenucima osamljivanja i introspekcije, no pod svaku cijenu nastoji se izbjeći sve od navedenog što bi moglo uznemiriti, i samoća i razmišljanje, pa i empatiziranje s tuđim nevoljama. Ukratko, povlašten netko ponaša se kao da je besmrtan, smrt je apstrakcija, bolest se ionako događa nekom drugom, a to što su sva naša nastojanja produkt kaširanja straha od nestanka, druga je tema.

U ovako uređenom, skoro pa steriliziranom svijetu primarni strah postaje nešto sasvim drugo, u stanju budnosti drže nas kompleksnost društvenih relacija i socijalna anksioznost, jer ljudi su sveprisutni, bez njih ne bismo mogli, s njima ne možemo. U svim tim mimoilaženjima i sudaranjima nije dovoljno samo preživjeti, još i bitniji su dojam i status, a tu je i želja da budemo prihvaćeni, da se svidimo, impuls da se neprestano uspoređujemo s drugima. Pridodajmo tome manjak samopouzdanja i višak loših iskustava, bojazan da nas ne povrijede, ali i da mi nekoga ne uvrijedimo. 

Socijalna smo bića, treba nam društvo, a opet svi smo različiti, kako sve to pomiriti, pritom ne poludjeti; tako da se prilagodimo, a što neizbježno rezultira gaženjem granica, naših i tuđih. Malo kućni odgoj, malo društvene regule, malo popularna psihologija, malo potreba za povezivanjem, malo imperativ tolerantnosti, puno strah od blamiranja, i eto nas časom u smrtnoj opasnosti. Sve nabrojano vrlo je ovdje živo i plastično predstavljeno, jer takve su odlike žanra kojem „Ne govori zlo“ rubno pripada, iako autor bez sumnje priželjkuje da ga pročitamo i metaforički, s obzirom da je njegova priča više intelektualna mozgalica nego horor. 

Za ljubitelje domišljatih i sporogorućih dramskih narativa, a nesklone hororskim eksplicitnostima ozbiljno upozorenje na završne minute koje odudaraju od svega u filmu viđenog, koje ujedno prelaze i granice žanrovskog mainstreama, jer zatvorit će se dvjema iznenadnim i jezivim slikama čije značenjsko uporište treba tražiti u starozavjetnoj simbolici. Nije zgodno oduševljavati se prizorima fizičke, eksploatacijske strave, ali riječ je tu o vizualno i afektivno nezaboravnim sekvencama odlično uklopljenim u cjelinu, tj. umješno kontrapunktiranim prethodnim zbivanjima nakon kojih se nećemo tek tako, još za odjavne špice, pokupiti od ekrana da bismo radili nešto drugo. Ostajemo tamo, na dnu tog kamenoloma, s dvoje izubijanih ljudi i strašnim osjećajem usamljenosti i besmisla. U pitanju je fantastičan slowburner koji se do closurea razvija nepojmljivo polako, opirući se odrednici horora, i zadržava u kategoriji čak ne drama-trilera nego psihološke studije zbog čega se brutalan svršetak doima još šokantnijim.

Film bi se mogao klasificirati i kao društvena drama s elementima komedije običaja koja (ne)očekivano eruptira u horor, jer krcat je awkward momentima između nelagode i smijeha. I to komorna drama s minimalnim brojem likova i kretanjem u uskom radijusu, drama s trilerskim natruhama, koja se u triler nikad ne razgori. Bilo bi skroz u redu da je ostala na tinjajućoj dramatici, svedena na potencijal, no autor se odlučio za petnaestominutni martirij, za klasičnu slasher scenu i jednu koja je vizualno toliko efektna da nas estetska zaokupljenost teksturom kože, kamenja i prašine načas anestezira i na doslovnu grozu i na simboličko kodiranje. 

Lako je zamijetiti poveznice s Hanekeom i von Trierom, s „Funny games“ zbog motiva uljeza koji maltretira strance, a bez jasne motivacije (s tim da su ovdje žrtve gosti) i s „Antikristom“ zbog simbolički bremenite scene sakaćenja. Jezik je pak „zlo neumorno, pun otrova smrtonosnog“, kako stoji u Jakovljevoj poslanici, na što je najizravnija referencija jedna od dviju scena kažnjavanja. Brzo su uočljiva upućivanja na Bibliju, na motiviku grijeha, žrtvovanja, prijekog suda dok djeca u filmu nose imena Abel i Agnes. Sam naslov izrezan je pak iz priče o tri majmuna, iz poznate maksime „Ne gledaj zlo, ne slušaj zlo, ne govori zlo“ koju je moguće dvojako tumačiti, a autoru je zanimljivija negativna konotacija te japanske izreke, naime okretanje glave, prešućivanje loših postupanja, a što potencijalno rezultira gubitkom te iste glave, ali i ugrožavanjem najbližih za koje smo odgovorni. 

Nitko nije toliko bedast da ne bi shvatio ili osjetio otkud mu prijeti pogibelj, no nepisano je pravilo da odrasle, stabilne osobe ne opterećuju sebe ni druge kojekakvim filinzima, vibrama, znači, intuicijom; ako je po konvencionalnim mjerilima situacija funkcionalna, a ljudi s kojima komuniciramo pristojni, štoviše ljubazni i gostoljubivi, unutarnji alarm snoozat ćemo i njegovo oglašavanje odbaciti kao preosjetljivost ili asocijalnost, sve samo da pred drugima ne ispadnemo čudni. 

Christian Tafdrup, danski redatelj kojem je ovo treće dugometražno autorsko ostvarenje, u nekom intervjuu rekao je da hipercivilizirano ponašanje dovodi do isključivanja zdravog razuma. Do koje mjere zanemarivanje instinkta i potiskivanje straha može biti pogubno, a upravo taj mehanizam mobilizira nas na savladavanje opasnosti, takvim se premisama bavi ovaj mali film. Na našim prostorima prikazan je ljetos u Puli, zimus i na beogradskom FEST-u, nigdje zasad nije u redovnoj distribuciji, ali vrijedi ga potražiti, sjajan je, i kao fina zabava i kao materijal za promišljanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Speak No Evil