Društveni aktivizam Victora Hugoa, široj publici znanog po spomenutom povijesnom romanu kao i po lektirnom naslovu „Zvonar crkve Notre-Dame“, u užim krugovima cjenjenijeg doduše zbog poetskog i dramskog opusa, snažno je obilježio i njegovu literarnost. Tako je, recimo, Robert Guédiguian, sjajan marsejski redatelj trajno zaokupljen proleterskim temama, scenarij „Snjegova Kilimandžara“ („Les neiges du Kilimandjaro“, 2011), jednog od svojih najljepših filmova, raspisao upravo iz potke Hugoove pjesme „Siromašni ljudi“ (u originalu „Les pauvres gens“).

U vrijeme zbivanja filma „Jadnici“ („Les Misérables“), 2018. godine, u hipertrofiranoj strukturi socijalnih stanova od Hugoovih dana suštinski se nije promijenilo ništa, kako podrugljivo primjećuje jedan od policajaca nadležnih za to područje, osim da Gavroche sada govori afričkim naglaskom. Unutar granica ovodobnog Montfermeila policija neprestano patrolira ulicama goleme spavaonice Les Bosquets; o rasteru getoiziranog naselja čiji su betonski mega-blokovi građeni 1960-ih, a kako bi se useljenicima osigurali bolji životni uvjeti, u dokudrami Ladja Lyja svjedoče efektni panoramski kadrovi snimljeni dronom. Policajci, koji iz Lyjeve perspektive i sami djeluju devijantno i polukriminalno, vječno su na ivici konflikta s problematičnim stanovništvom, nejasno je pritom smiruju li oni tamošnje tenzije ili ih zapravo raspiruju, dok Muslimanska braća vabe klince s ceste u improviziranu džamiju.

Ladj Ly, francuski samonikli dokumentarist malijskog porijekla svojom u Cannesu nagrađenom policijskom dramom vodi nas na tour de Montfermeil, u cjelodnevnu vožnju getom prema kojem ne može biti emocionalno neutralan jer ondje je odrastao. Upravo usred tog živopisnog melting pota buknut će u listopadu 2005. godine siloviti nemiri koji se zatim nezaustavljivo šire periferijom. Okidač za masovnu agresiju bila je pogibija dvojice tinejdžera koji su se u bijegu pred policijom sklonili u trafostanicu; nakon te tragedije naselje, ionako devastirano i zbog nikad dovršene pruge prema Parizu odsječeno od svijeta, doslovno će eksplodirati, a čega se svi sjećamo s TV-a.

Francuski multimedijalni umjetnik JR snima 2015. godine „Les Bosquets“, 17-minutni dokumentarac, u kojem kombinira baletnu koreografiju sa živim svjedočanstvima stanovnika; video materijal prikupljao je tijekom dvanaestogodišnjeg istraživanja zajednice u koju ga je uveo upravo Ly. S obzirom na ambijentaciju Lyjev dugometražni debi može se podvesti žanru cinéma de banlieu, filma predgrađa, koji se u francuskoj kinematografiji javlja još 1980-ih, da bi mu kritičari filmološkog časopisa Cahiers du cinéma kasnije skovali i odgovarajući termin. Kao najpoznatiji primjer ovog žanrovskog konstrukta nametnula se kultna „Mržnja“ („La haine“, 1995), drama Mathieua Kassovitza, koja u crno-bijeloj tehnici fikcionalizira muško sazrijevanje u sjeni policijske brutalnosti i rasizma. Kassovitz je priču s društvenog ruba izložio u 24-satnom vremenskom okviru, baš kako to u „Jadnicima“ čini Ladj Ly, ispisujući tim ostvarenjem posvetu prethodniku i uzoru. 

Ladj Ly utrpat će nas u automobil s trojicom karakterno i iskustveno različitih policajaca; jedan nema ništa protiv svog nadimka Cochon (fra. svinja), dapače, radni stol u stanici nakrcan mu je plišanim svinjicama, od nepodnošljive je „mačist-rasist-sadist“ kategorije te prezire pripadnike zajednice za čiju je sigurnost zadužen; drugi, simpatičan momak subafričkog porijekla, i sam je potekao iz kvarta pa je podvojen jer više ne zna što ustvari radi, bori li se za svoje ljude ili protiv njih. Jedan agresivni cinik, drugi flegmatična dobrica, Chris (Alexis Manenti) i Gwada (Djebril Zonga) čine policijski tandem čija se stabilnost temelji na lojalnosti i očito skladnoj oprečnosti osobnosti. 

Fokalizacijska točka nalazi se međutim na stražnjoj klupi neoznačenog policijskog vozila, ondje redatelj smješta njihovog novog kolegu Stéphanea (Damien Bonnard), mladog policajca pristiglog iz Normandije kojem je ovo prvi radni dan u ovoj postaji i inicijalni susret s mnogoljudnim, izoliranim i pulsirajućim prigradskim organizmom, kao što je to uostalom i gledatelju, koji u stotinjak minuta ima osjećaj da sjedi ili hoda uz njega. Najprije smo suočeni s klasičnom situacijom inicijacije gdje pridošlica od jutra trpi infantilno zadirkivanje kolega da bi se do večeri izborio za njihov respekt. Prvotno nepoznavanje konteksta u njegovom se slučaju pokaže prednošću, upravo on uspije riješiti „komplikaciju dana“ jer dolazi izvana, bistre je glave pa jasnije vidi, nema otvorenih pitanja s lokalcima, osim toga, promućuran je i empatičan, principijelan i pristojan. Može se to dakako i drugačije iščitati, kao, lako je njemu pametovati s objektivne distance, jer ovi koji su godinama unutra, sluđeni su od uzaludnih ulaganja u normalizaciju kvartovske mikroklime, pa tako gledano nije čudno što se dinamika odnosa policije i stanovnika mahom svodi na mržnju i međusobno svećenje.

Djeca iz geta koja rođenjem u geografski, politički i kulturno marginaliziranoj zajednici automatizmom ostaju bez budućnosti (SCREENSHOT: Jadnici)

„Jadnici“ su dominantno muški film, žena u mizansceni, odnosno u javnom prostoru naselja zapravo i nema. Poneka tinejdžerica pleše uz otvoren prozor pa je snimi dron dokonog klinca iz susjedstva ili čeka bus pa je na stanici maltretira lokalni šerif, pokoja majka izleti na stubište kad kroz zaključana vrata čuje da joj policajci invazivnim ispitivanjem plaše dijete ili pak u afričkoj nošnji u kuhinji tješi odraslog sina, policajca, koji je na zadatku upucao dječaka, praktički svog susjeda. Istovremeno, u privilegiranijem, bijelom pariškom svijetu ženu srednjih godina nalazimo na funkciji načelnice policijske postaje, nije to više ništa posebno, uspeti se na poziciju moći u izrazito muškom kolektivu, no za trajanja filma pomislila sam kako bi takva konstelacija u Montfermeilu bila nezamisliva; u svakom slučaju, Chrisova i Gwadina nadređena šefovanje hendla na jedini izvediv način, svoje hiperaktivne operativce tretira kao zločestu djecu, benevolentno i laissez faire pristupom.

Generator općih nereda tog dana nestašni je školarac Issa (Issa Perica), koji ukrade mladunče lava iz gostujućeg cirkusa. U nasilju koje eskalira odjednom, što i nije teško jer ovaj je mikrosvijet ionako konstantno pred pucanjem, u skoro pa ratnom kaosu sudjeluju Romi, vlasnici cirkusa u prolazu, domicilni Afrikanci koje pod kakvom-takvom kontrolom pokušava držati samozvani i naravno korumpirani „gradonačelnik“, zatim skupina maloljetnika, koje represivni sustav smatra jednakim faktorom ugroze kao i odrasle, Muslimanska braća čiji pripadnici pokušavaju indoktrinirati ulične dečke bez roditeljskog nadzora te naposljetku antikriminalistička jedinica koja je kvartovska banda za sebe.

A onda jedan od trojice policajaca pogodi malog Issu gumenim metkom u lice, što završi gotovo kobno, trenutak je to kad se sve počne raspadati. Iako dječak dugo ne dolazi k svijesti, Chrisu prioritet nije odvesti ga liječniku, nego zaštiti svog partnera i uvjeriti se da nije bilo svjedoka njihovog propusta. No, četvrt od prvih minuta nadlijeće dron, klinjo koji na praznicima snima cure, uhvatio je slučajno i ovu gužvu - slijedi dvostruka potraga, za snimkom i za lavićem, a u totalnom rasulu najbolje će se snaći Stéphane. U sumrak pritisak popušta, dan je, čini se, uspješno preživljen, svatko od njih trojice odlazi kući, varljivo zatišje prikazano je u usporenim, blago saharinskim fragmentima njihovih privatnih situacija. To je međutim tek lažni svršetak; uslijedit će kulminacija, u impresivnoj, možda čak antologijskoj masovki na stepeništu jedne od zgrada gdje policijski trojac upada u zasjedu jer pobješnjeli su tinejdžeri organizirali pobunu protiv autoriteta, službenih, ali i onih kriminalnih, kvartovskih.

Film je glasan, kinetičan i brzogoruć, a povelik broj likova skicozno je, ali dojmljivo ocrtan. Ly i njegova ekipa odmah zavode dokumentarističkim stilom snimanja iz ruke, moćnom fotografijom, frenetičnom izmjenom kadrova, a onda i autentičnošću atmosfere, pa nas lako uvlače u mutne odnose pripadnika disfunkcionalne zajednice pri čemu se itekako vežemo za protagoniste, premda odnos dobra i zla i nije uvijek sasvim jasan. Zaključak koji se nameće za odjavne špice predvidljiv je, s koje god strane zakona bili, svi su ti ljudi žrtve nepovoljnih okolnosti i neučinkovitog sustava. Gledateljevo turobno raspoloženje u završnici podcrtava, pomalo patetično, ali svakako prigodno, Hugoov citat iz „Jadnika“: “Nema loših biljaka ni loših ljudi, samo loših vrtlara”. 

Redatelj će nas utrpati u automobil s trojicom karakterno i iskustveno različitih policajaca (SCREENSHOT: Jadnici)

Ishodišna motivacija Ladja Lyja, kao i ostalih u ovom tekstu spominjanih autora, Guédiguiana i JR-a, jest vratiti individualno obličje, time i dignitet pojedincima s ruba koje se uobičajeno tretira kao nevažne predstavnike jedne suvišne socijalne skupine, kao amorfnu masu, koju apriorno i bez razmišljanja treba odstraniti iz vidokruga i svijesti. Simbolična je u tom smislu scena kojom se film otvara, navijači iz prigradskih naselja stižu u centar kako bi pred Slavolukom pobjede sudjelovali u slavlju trijumfa na Svjetskom nogometnom prvenstvu iste te Francuske koja ih je odbacila, a čija je reprezentacija sastavljena od mladića poput njih, poteklih iz afričkih zemalja. Malog Afro-Francuza omotanog francuskom zastavom i druga tamna, raspjevana lica izmiješana u kadru s trikolornim zastavicama, dakle Issu i njegove prijatelje, prekriva ubrzo naslov filma, da bi nas sljedeća scena iz Pariza intra muros odbacila onkraj Boulevarda Péripherique, među njima slične „Jadnike“, utjelovljenje integracijskog podbačaja.

Redatelj i nekadašnji sindikalist Jean-Pierre Thorn svojedobno je primijetio da su i mediji doprinijeli stigmatizaciji čitavog jednog, kako je rekao, živog tkiva francuske demokracije, mislio je pritom na diskriminaciju s kojom se suočavaju mladi, čiji su roditelji useljenici, ljudi koji desetljećima u Francuskoj plaćaju porez i imaju pravo glasa, istodobno i status građana drugog reda te stigmu divljaka i kriminalaca. Zaključio je kako upravo filmaši imaju moć razbiti taj klišej, pa je njihova zadaća da predgrađe, sinonim za sivilo, vandalizam i ilegalnu trgovinu, prikažu živim i koloritnim kakvo također u stvarnosti jest. Baš to se desetljećima trudi Guédiguian, situirajući svoje pripovijesti u tzv. cités, velika naselja društveno poticane stanogradnje, koja su u njegovim filmovima unatoč socijalnim teškoćama mediteranski osunčana, harmonična i zdrava.

Ladj Ly filmski put započeo je amaterskim snimkama nereda u vlastitom naselju, snimao je ono što nije smio, izgrednike, policiju i medijatore u uličnim sukobima, baš poput znatiželjnog momčića u svom filmu, s tim da je on za širenje takvog sadržaja bio i sankcioniran, a dokudramu koju ovdje preporučujemo razvio je iz istoimenog kratkog i višestruko nagrađivanog filma snimljenog 2017. godine. Odsluživši u međuvremenu zatvorsku kaznu pristupio je snimanju cjelovečernjeg prvijenaca gdje insajderskom upućenošću progovara o djeci iz geta koja rođenjem u geografski, politički i kulturno marginaliziranoj zajednici automatizmom ostaju bez budućnosti. Tko loše starta, nema šanse izvući se, pesimističan je Ly, iako svojim primjerom pokazuje da je iskorak ipak moguć.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Jadnici