Fine mrtve djevojke pobjednički je film ovogodišnjeg pulskog filmskog festivala, a ujedno i drugi po redu igrani film Dalibora Matanića, poznatog nam po nepretencioznoj komediji Blagajnica hoće ići na more. Odmah da naglasim F.M.D. po meni najbolji je domaći film od 1991. do danas!!!
To je priča o dvije mlade djevojke (izvrsna Olga Pakalović i vrlo dobra Nina Violić) koje unajmljuju stan u zagrebačkom predgrađu i u njemu žive neometano (ako zanemarimo uporno "nabacivanje" od strane sina njihovih stanodavaca kojeg igra Krešimir Mikić) sve do trenutka kada gazdarica (maestralno odigrana uloga Inge Appelt)  saznaje da su njih dvije lezbijke. Tada započinje tortura i uznemiravanje od strane susjeda koje vodi do neizbježnog krvavog raspleta...
Film obiluje brojnim upečatljivim, ali na trenutke i pomalo iskarikiranim likovima, pa se tako u toj kući u kojoj se odvija cjelokupna radnja filma uz naše mlade junakinje nalaze još i ginekolog koji obavlja ilegalne abortuse, PTSP-om oboljeli ratni dragovoljac koji tuče suprugu i cijelo susjedstvo maltretira do daske navijanjem, čije drugo negoli Thompsonove glazbe, jedva punoljetna prostitutka, te čovjek koji u stanu u tajnosti drži već odavno preminulu suprugu. Matanić oštro ali i veoma duhovito prikazuje našu duboku primitivnost, zatucanost i malograđanštinu koja u svom okružju tolerira prostituciju i nelegalno obavljanje pobačaja, a istospolna ženska ljubav izaziva zgražanje, i one koji je upražnjavaju se maltretira i nastoji ukloniti svim sredstvima. Prizori seksa između dvije glavne protagonistice imaju svoju fabularnu funkciju i nisu u film ubačeni isključivo zbog skandaliziranja i marketinške uloge (za razliku od Nolinog neuspjeha Sami). Film je snimljen visoko stilizirano i tijekom projekcije gledatelj uistinu nema osjećaj da gleda djelo domaćeg autora, što nažalost dovoljno govori o  položaju u kojem se domaći film trenutno nalazi, kao i o velikoj većini ostatka domaće filmske produkcije. Matanić je upečatljivo dočarao nagovještaj prijetnje i gradaciju napetosti koja svoju kulminaciju doseže u krvavom raspletu, te nema scenarističkih rupa kao ni nelogičnosti i proizvoljnosti u samoj priči. Očigledno je da je redatelj veliki filmofil jer osim hommage-a Hitchocku i njegovom Psihu u filmu je primjetan utjecaj i prošlogodišnjeg španjolskog hita Susjedi od Alexa de la Iglesie, a zamjetna je i autoreferencijalnost pojedinih glumaca koji u filmu citiraju sami sebe iz nekih prijašnjih uloga. Kvalitetu filma podiže i  upečatljiva glazbena podloga koja uspješno naglašava prijeteću atmosferu, kao i izvrstan snimateljski rad, koji je najzamjetniji u pomalo nadrealno prikazanoj sekvenci sna, ali i tokom cijelog filma snimajući iz različitih kuteva i rakursa uspješno se postiglo očuđujuće i pomalo bizarno i morbidno ozračje. Ali prije svega najveća je kvaliteta filma u zaista briljantnom cjelokupnom glumačkom ansamblu, u kojem se ne može naći loše odigrana rola.
Sve u svemu, Fine mrtve djevojke film je koji je uhvatio korak sa svjetskim filmskim trendovima, kojim bi  domaća kinematografija mogla veoma uspješno konkurirati na inozemnim filmskim festivalima i koji budi nadu u optimističniju budućnost domaćeg filma. A za sliku koju o svima nama film daje , sami smo si krivi... autor je samo tu da nas sa samima sobom suoči. Pa možda prestanemo sa šikaniranjem djevojčice zaražene HIV-om i sa segregacijom romske djece u školama. U što nažalost sumnjam...