Najlakše je osuditi. Čujemo tako, ili pročitamo, vijest iz daleke Amerike ili s nešto bližih destinacija da je roditelj ostavio dijete u autu na jakom suncu, pa je dijete pretrpjelo po život opasne posljedice, ponekad i smrt. Prva reakcija nam je po pravilu zgražanje i osuda: „Kakav je to čovjek?! Kako može biti tako neodgovoran i nemaran?! Ja to ne bih nikada tako!”. Nakon toga ćemo možda ispratiti suđenje, „navijati” i na koncu prokomentirati presudu kao nedovoljno strogu (jer, kakva god bila, ona neće zadovoljiti naše stroge moralne standarde), potpuno uvjereni u svoju superiornost zbog koje se nama takva stvar ne može dogoditi, jer smo odgovorni i pažljivi, dobri roditelji i dobri ljudi pa se smijemo udružiti u rulju spremnu za linč. Razumijevanje, ono koje je i Camusov „stranac samome sebi” Mersault tražio prihvaćajući svoju kaznu, nećemo pokazati.

INTERVJU-MARIJA MILETA: „Ljudi se ne boje reći da su fašisti, a na antifašiste se gleda kao na one koji su na krivoj strani“

1983.: Jergovićeva snažna i uvjerljiva kritika jugoslavenskog društva

S „MINISTROM U RADIOAKTIVNOJ BAČVI“: „Nemojte nam prodavati nuklearnu maglu“







































