Leone Brašnić ne dopušta da se njegov život svede na ono što mu je cerebralna paraliza otežala. Studira anglistiku i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dobitnik je nagrade za najboljeg studenta generacije. Mnogo putuje, odlazi na koncerte i u kazalište te aktivno sudjeluje u životu zajednice. Leoneova priča pokazuje koliko podrška obitelji i okoline može biti važna u stvaranju uvjeta u kojima osoba s invaliditetom može ostvariti svoje potencijale i voditi bogat, ispunjen i dostojanstven život. S Leoneom smo razgovarali o studiranju, preprekama s kojima se susreće, ali i o svemu onome što njegov život čini sadržajnim i zanimljivim. U razgovoru će nam, među ostalim objasniti zašto je nekorektno koristiti riječ „invalid“ i zašto je puno prikladniji izraz „osoba s invaliditetom“.

Ono što se zaboravlja, a što objašnjava slučaj „dva Porfirija“, jeste da su vjerske organizacije kompleksne i hijerarhijski određene. Na našim prostorima one su bile nukleus oko kojih su se razvili nacionalni identiteti, pa danas, po pravilu, više imaju ulogu krovnih nacionalnih institucija nego vjerskih. Bitna odrednica da se razumiju „dva Porfirija“ koja vidimo pred sobom jeste i pitanje moći koju nosi većinska pozicija. Tako nam se „Porfirije Prvi“, onaj u Zagrebu, otkriva kao predstavnik jedne manjine kojem ne preostaje mnogo osim da se, u ostvarivanju interesa svoje zajednice, poziva na mehanizme ljudskih prava, inkluzivnosti, dijaloga, (samo)kritike, poštivanja različitosti i slično. „Porfirije Drugi“, ovaj beogradski ili svesrpski, je Porfirije moći kojem, odjednom, dijalog, inkluzivnost, poštivanje različitosti i (samo)kritika padaju na ljestvici prioriteta.

Film „Dua“, kosovske režiserke Blerte Basholli rekreira devedesete godine prošlog veka, kroz perspektivu odrastanja trinaestogodišnje devojčice, u vrtlogu okupacije i segregacije Kosova od strane srpskih policijskih, vojnih i paravojnih formacija. Imali smo ga prilike pogledati u takmičarskom delu Sarajevo Film Festivala. Kako je rekla nakon projekcije, Basholli je svoje vlastito odrastanje u velikoj meri „pozajmila“ glavnoj protagonistkinji. Ovaj kreativan i sasvim uspeo susret generacija rezultovao je filmom koji pleni proživljenom osetljivošću za nevolje i krize koje se javljaju u ranoj adolescentskoj dobi. Film, istovremeno, nije samo još jedna obična coming-of-age priča, baš zato što se, izvan introspektivnog sveta glavne junakinje stalno nazire širi politički i društveno-istorijski kontekst koji direktno utiče na njen preobražaj.