Pomislim: nove tehnologije su zavjera protiv čovječanstva. A i način da stariji svijet isključe iz svijeta. Služe se ljudi tim spravicama iz nužde ili poradi kakve nevolje. Život nam s njima nije jednostavniji, nego kompliciraniji, skuplji i hladniji. Možda zato gunđam protiv svih tih napredaka i sve boljih sprava, a još kažu da nas nove promjene očekuju. Nove komplikacije. Vjerojatno s dobrim razlogom pomislim: kada čovjek prestane razumijevati nove tendencije i izume u svijetu, nije mu više mjesto u tom svijetu. Kada se to naokolo, u vlastitom svijetu desi, postane stranac i „bivši” u svom vlastitom svijetu. Ušao sam u svijet u jednom, otići ću iz njega u potpuno drukčijem svijetu. Sjećam se onoga što više nije, ali živim s onim što jest. Gotovo sve je ovdje i sada drukčije nego što je bilo tamo i onda. Život je sve promijenio.

Rano je proljeće u Beogradu; onaj posebni, prijelazni period kada sunce već grije asfalt, a gradske ulice i bulevari polako oživljavaju. Kao i svake subote u 16 sati, u blizini Vukovog spomenika, okuplja se poduža kolona ljudi koji strpljivo u redu čekaju topli obrok. Tri puta tjedno, svake srijede, subote i nedjelje, već šest godina, bez iznimke, u ovo vrijeme i na ovom mjestu dijeli se besplatna hrana. Bez pitanja, bez papira, bez uvjeta – svatko tko dođe dobije obrok. Srijedom i subotom podijeli se po stotinjak, a nedjeljom čak oko 200 obroka. Iza svega ovoga ne stoji država, ni neka tvrtka, čak niti humanitarna organizacija. Ovaj čin solidarnosti i međusobne pomoći djelo je samoorganiziranog, direktno demokratskog kolektiva Solidarna kuhinja koji ima jedno pravilo koje se nikad ne krši – „svako ko dođe na punkt dobiće obrok i neće ostati gladan“.

Egipat i njegov glavni grad Kairo već se stoljećima, ako ne i više od milenija, nalaze u središtu zbivanja arapskog i islamskog svijeta i njegove kulture, iz razloga povijesnih (čak i od prije islama), geografskih, političkih i praktičnih. Suvremeni Egipat (nakon obaranja monarhije i obnove pune neovisnosti 1953. godine) ključan je faktor stabilnosti u arapskom svijetu i bitan geopolitički igrač, a njegova se stabilnost pomaže i izvana. Unutar društva, pak, suprotstavljeni koncepti arapskog nacionalizma i političkog islama prijete da unesu razdor u društvo, a vojska se isprofilirala kao ključni unutarnji faktor. Pet od šest predsjednika bili su vojna lica, a jedini civil bio je Mohamed Morsi iz Muslimanskog bratstva koji je nakon Arapskog proljeća vladao točno godinu i mjesec dana.