Nekoliko maskiranih mladića teško je oštetilo automobil Davida Gruhonjića, sina novinara i sveučilišnog profesora Dinka Gruhonjića koji je već godinama na meti srbijanskog režima i pripadajućih im „medija“ koji Dinku Gruhonjiću već godinama crtaju metu na čelo. Napad se dogodio ovog vikenda u novosadskom naselju Liman, gdje je vozilo bilo propisno parkirano na velikom parkiralištu uz niz drugih automobila. Prema izjavama očevidaca trojica mladića s fantomkama na glavama očigledno su ciljali baš na škodu u vlasništvu Gruhonjićevog sina, a pobjegli su nakon što je jedan od svjedoka krenuo prema njima. Do tada su uspjeli razbiti vjetrobransko staklo, vozačke i suvozačke prozore, retrovizore, a djelomično je oštećena i limarija automobila.

„Režim u Srbiji se neprestano od nekoga brani i nekoga pobeđuju. Takav narativ je jedna od osnovnih karakteristika totalitarnih režima – oni ne mogu da opstanu bez neprijatelja. Započeli su uoči ovog mitinga ponovo kampanju da Vojvodina navodno hoće da se otcepi. Odjednom, oni brane i ćirilicu koju niko ne napada. Predsednik SNS-a je juče izjavio da niko neće Srbima zabraniti da koristi ćirilicu i veruje u pravoslavlje. Dakle, oni se neprestano bore protiv nekog zamišljenog neprijatelja. Ako bismo sarkazam doveli do kraja, pozvala bih Društvo psihijatara Srbije da se oglasi. Da se javi neko stručan i objasni o čemu je ovde reč“, kaže u razgovoru za Lupigu Marija Vasić, sociološkinja i suspendovana profesorka novosadske Zmaj Jovine gimnazije. Pre suspendije provela je više od sedam meseci u pritvoru u neljudskim uslovima.

Prošlo, 20. stoljeće možemo proglasiti za stoljeće filma. Iako sam izum datira od kraja prethodnog, 19. stoljeća, film se tek u prošlom stoljeću razvio u dominantnu granu umjetnosti koja je uvijek imala dovoljno poklonika da se može razvijati skupa i usporedo s pratećim tehnološkim napretkom. Ovo naše, 21. stoljeće, donijelo je takav tehnološki napredak koji je vrlo teško pratiti, pa se navike konzumacije sve dostupnijeg sadržaja sve rapidnije mijenjaju. To film potiskuje ka mjestu gdje se sve druge umjetnosti već od nekad nalaze, dakle ka margini kojoj gravitiraju samo strastveni poklonici i elitisti. Incidentalno, isto to 20. stoljeće možemo također opisati i kao jedno od onih rijetkih stoljeća u kojem kineska civilizacija nije igrala glavnu ili makar vrlo važnu ulogu.