"Neke zemlje, kao Hrvatska, potpuno su nevidljive javno, iako su i one članice suda i trebale bi ga, ako ništa drugo, glasno braniti. Ovo je pitanje principa – ili ćemo biti svijet temeljen na pravu i normama, ili ćemo zauvijek živjeti pod čizmom velikih, nadajući se da će 'klepiti i gaziti' nekog drugog, a ne nas", govori u intervjuu za Lupigu Iva Vukušić povjesničarka sa Sveučilištu u Utrechtu, koja je radila je u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužilaštva BiH, a potom i za novinsku agenciju Sense, specijaliziranu za izvještavanje sa suđenja na haškom sudu. S njom razgovaramo o krizi međunarodne pravde te dvoličnom i politički uvjetovanom odnosu zapadnih država prema ratnim zločinima u Ukrajini i Gazi. Vukušić upozorava da selektivna primjena prava, politički pritisci i manjak volje država ozbiljno ugrožavaju vjerodostojnost i budućnost cijelog sustava međunarodnog pravosuđa.

Za razumijevanje Sofije Kralj, kompleksnog književnog karaktera iz pera zagrebačke prozaistice Marine Šur Puhlovski, i njenih odluka u inat malograđanskim postulatima, nužno je u obzir uzeti sljedeće; u pitanju je analitična osobnost, reklo bi se da je ta žena, obrazovanjem filozofkinja i književna komparatistica, cerebralna i „sva u glavi“. A opet, racionalnost joj nije jača strana, više je intuitivna i nekonvencionalna, sklona umjetnosti, spiritualnosti i ezoteriji. Takva je, znači podvojena, priroda protagonistice i pripovjedačice romana „Adam“ (V.B.Z., 2025) čije se životne pojedinosti umnogome preklapaju s autoričinom biografijom. Čitatelj suočen sa stotinama gustih stranica, koje isprva obeshrabruju da bi onda povukle u svoj vir – do mjere da se ta opsežna, ispovjedna knjiga čita brzo i s užitkom – dobit će dubinski uvid u intimne pojedinosti jednog ženskog sazrijevanja u drugoj polovini prošlog stoljeća. 

Iako svjetski portali već godinama iz dana u dan mrče elektronski papir i navlače klikove pišući na temu „što nam Putin sprema”, suština misterije je da zapravo – nema misterije, naročito nakon ruske invazije na Ukrajinu u punom opsegu. Trenutni, ostarjeli Vladimir Putin, čini se, razumije i projicira jedino jezik ogoljene sile, uz mogućnost da nekada možda i nije bilo baš tako. Odnosno, da je nekad igru igrao suptilnije, projicirajući meku moć koja je bila još mekša, dalekosežnija i uspješnija kada se Putin predstavljao kao liberal koji stoji na braniku od totalitarista s maksimalističkim ciljevima i dok je makar fingirao da poštuje postojeće zakone i društveni ugovor. Razlog tome je možda njegovo neposredno okruženje kojim trenutno dominiraju klimoglavci, „siloviki”, mafijaši i bivši „dileri utjecaja” iz njegovog izvornog, peterburškog okruženja, uz ponekog mračnjaka s pozom filozofa.