Vidimo izložene iznošene vojničke čizme, kalašnjikov i vojničku kacigu. Postavljene su u prazan prostor tako da izgledaju kao da ih nosi vojnik kojeg nema. „Ova prazna uniforma kaže dvije stvari“, objasnila je okupljenima Čilić: „Da postoji nalog, zahtjev države za mobilizacijom, sad za vojnim rokom, a uskoro bi moglo biti i nešto puno ozbiljnije; ali postoji i čovjek, njegova savjest i pravo da odbije taj nalog, da kaže 'ne' državi koja ratu kaže 'da'; postoji i naša ljubav za život, naš i drugih ljudi, jer onaj koji puca uvijek oko sebe ima one koji neće pucati, ali će također stradati – jedna trećina poginulih u ratovima su vojnici, dvije trećine najčešće civili“. Ova neobična "spomenička" manifestacija, nakon Zagreba, nastavlja se u Sarajevu i Beogradu. A evo što je bio poticaj i koja je pozadina ove mirotvorne inicijative

Tek sada jasno vidim koliko je Émil Cioran bio u pravu kada se usudio da napiše da bi onaj ko voli svoju otadžbinu najradije posekao polovinu svojih sunarodnika. Svedok sam danas u celom svetu protivrečnih procesa koje je veoma teško sagledati. Možda zato što se događaji ubrzavaju. U poslednjih desetak-dvadesetak godina odvija se snažan zaokret udesno, koji je ponajviše primetan u zemljama srednje i istočne Evrope. Verovatno zato što je moja pažnja ponajpre bila usmerena na te zemlje. Zaokret udesno pratio je rast krajnje desnice, prema kojoj se desni centar pokazao prilično nemoćnim. Levica je gotovo nestala sa scene. U tim zemljama koliko su brzo planule liberalne iluzije, toliko su brzo i uvenule. Građani su se razočarali u liberalnu demokratiju. Ne smatraju je pravednom. Sve se to odigralo u veoma kratkom roku.

Britanska kinematografija ima veliku i značajnu tradiciju socijalnih drama, pa čak i svoj termin za ovaj pod-žanr, „kitchen sink”. Za svoj redateljski prvijenac, poznati glumac Harris Dickinson izabrao je upravo ovaj žanr, a postulate britanskih velikana Kena Loacha i Mikea Leigha spojio je s nešto modernijim tendencijama preuzetim iz američke neovisne kinematografija, prije svega iz opusa Seana Bakera i braće Safdie. Rezultat su bile dvije nagrade na premijeri održanoj u Cannesu (sekcija Un certain regard), i to glumcu Franku Dillaneu za najbolju ulogu, te nagrada kritike FIPRESCI. Kod nas, film je premijerno zaigrao na netom završenom Zagreb Film Festivalu kao britanski „predstavnik” u programu „Velikih 5“ posvećenom najvećim europskim kinematografijama.