Zašto takvo neobično ponašanje? Odgovor je jednostavan: SAD ne zanima demokracija niti interesi narodne volje. Trump govori o neodređenom upravljanju zemljom – što znači upravljati njome dovoljno dugo da se ona u potpunosti kolonizira, kontrolirajući i eksploatirajući njezine prirodne resurse. SAD će biti „vrlo snažno uključen“ u venezuelansku naftnu industriju: „Imamo najveće naftne kompanije na svijetu, najveće, najbolje, i bit ćemo duboko uključeni u to“. Trump već obećava da ćemo „mi“ (SAD) prodavati ogromne količine nafte po niskim cijenama svojim saveznicima – u još jednoj ludoj podudarnosti suprotnosti, vraćanje moći narodu u Venezueli izjednačava se s novom kolonijalnom eksproprijacijom njezinih golemih prirodnih bogatstava.

Svi znamo kako se djeca ponekad iskorištavaju u zemljama bivše Jugoslavije. Na ovoj je fotografiji dječak od nekih dvanaest, najviše trinaest godina. Kasno navečer hoda sarajevskim ulicama, obilazeći ugostiteljske lokale gdje pokušava prodati paketiće maramica. Snimio sam ga u bašti jednog restorana na Baščaršiji. Njegova prisutnost ovdje nije slučajna, nego dio svakodnevice koja se iz večeri u večer ponavlja. U to doba trebao je biti u krevetu, odmorati se za sutrašnji odlazak u školu. Mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji vrlo jednostavno prihvaćaju ovakav oblik iskorištavanja djece doživljavajući ga kao „životnu realnost“ i nešto sasvim uobičajeno. Mislim da to ne bismo trebali. I zato sam ovo dokumentirao.

Kada je film lagan za gledanje, to obično podrazumijeva ispunjavanje određenih uvjeta: tematiku koja ne opterećuje previše, pratljivost radnje i relativno jasan autorski postupak. Međutim, kada kažemo da je film težak za gledanje, to može podrazumijevati nedostatak bilo čega od navedenog ili, pak, nešto sasvim drugo čime naša očekivanja bivaju iznevjerena, a naša pozornost stavljena na test. Niti su svi filmovi lagani za gledanje nužno dobri, niti su svi teški loši, naprotiv. Samo treba imati gledalačke kondicije i volje da se istrpi određena količina neprijatnosti. „Gledati u sunce“ njemačke autorice mlađe generacije Masche Schiliski primjer je za dosta zahtjevan, a opet impresivan film. Premijeru je imao u Cannesu, gdje je podijelio nagradu žirija s filmom „Sirat“.