Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama.

Salman Rushdie trebao je u amfiteatru Zavoda Chautauqua razgovarati s Reesom o značaju sigurnih gradova za pisce u Americi, no baš to mjesto – amfiteatar Zavoda Chautauqua, pokazalo se najmanje sigurnim za njega, te se taj razgovor nikada nije ni dogodio. Tek što su tog 12. kolovoza 2022. zauzeli svoja mjesta na pozornici, 24-godišnji H.M., rođen i odrastao u saveznoj državi New Jersey (libanonskih korijena), skočio je sa svog mjesta i s nožem u ruci jurnuo prema Rushdieju. Prije nego je bilo tko stigao reagirati, napadač je već srušio autora „Sotonskih stihova“ i uspio mu zadati dvanaest uboda. Poslije početnog šoka nekolicina prisutnih priskočila je u pomoć i svladala napadača. Oporavak je trajao mjesecima, a sve što ga je snašlo poslije napada opisuje upravo u knjizi „Nož“

Što znamo o nacističkim i fašističkim državama u povijesti Europe? O Njemačkoj puno, budući da povijesno-dokumentarni tv kanali polovicu svog programa popunjavaju s Hitlerom i nacistima. O Italiji nešto manje, ali ipak dosta. O Španjolskoj još manje, iako ponešto, budući da je režim Francisca Franca zbog svoje formalne neutralnosti preživio Drugi svjetski rat. O Portugalu i Salazaru koji su se također kretali autoritarnom linijom već ne znamo puno jer su bili izvan glavnog europskog ratnog fokusa, uglavnom zauzeti svojim kolonijalnim ratovima u Africi. O kratkoročnim satelitskim tvorevinama koje su postojale još i manje, možda uz izuzetak Rumunjske zbog preokupacije režisera Radua Judea da prekopava po grešnoj prošlosti svoje zemlje, te NDH koja je ipak dio naše kolektivne regionalne povijesti, ali koja ovdje nije tema.