„Husinska buna se završila 1920. godine. Taj duh otpora je nastavio da živi i 1941. godine, vi imate u Husinu deset mladića koji su sinovi rudara iz Husinske bune. Oni odlaze i prijavljuju se u ustaše i kad dobiju odeću i oružje, oni u avgustu, na praznik Velike Gospe odlaze u partizanski odred. Iz te Husinske rudarske čete imate tri narodna heroja, što je neverovatno. Na osnovu tragične smrti Peje Markovića je nastala i pesma „Konjuh planinom“ jer je prvi poginuo već 1941. godine. Onda dolaze devedesete i novi nacionalisti – SDA, SDS, HDZ u Husinu ne mogu da organizuju svoj miting. Stanovnike to ne zanima“, govori književnik Milenko Bodirogić u intervjuu za Lupigu. Njegov novi roman „Pesak Pjeskare“ na znakovit način prepliće ekavicu i ijekavicu, a ušao je u uži izbor žirija za regionalnu književnu nagradu koja nosi ime Meše Selimovića.

Kada su srpske vlasti u ljeto i jesen 1992. preuzela potpunu kontrolu nad Sanskim Mostom novouspostavljna vlast smatrala je važnim da hitno načini nužne izmjene u Memorijalnom kompleksu Šušnjar koji se nalazi u blizini centra grada. Nužne izmjene 1992. podrazumijevale su izgradnju velikog betonskog krsta u podnožju grobnica, uz obrazloženje da žrtve koje su sahranjene u spomen-kompleksu nisu bili ateisti nego vjernici. Nakon toga su brusilicom sa ploča na kojima su bila imena poginulih partizana isječena imena partizana Bošnjaka iz Sanskog Mosta i okoline, njih 20-ak, dok su imena poginulih Srba i Jevreja ostavljena. Taj rad brusilicom predstavlja vjerovatno najeksplicitniji primjer fenomena koji se najčešće naziva etnizacijom antifašizma i partizanske borbe.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.