Možda se ipak pronađe nešto za drugi dio moje fotoreportaže, pomislim. Možda su naljepnice i grafiti bivše Juge na drugoj strani bečke ulice Ottakringer drugačiji nego na strani koju sam već prošao. Možda ugledam nešto malo vedrije. Ne postaje vedrije. Brigada Beč posebno je neugodna nacionalistička skupina. Ovdje prvi put u Beču vidim i grafit Ratka Mladića. Malo niže niz Ottakringer Straße na sebe skreću pozornost Grobari, a zagrebački Exil Boysi koriste ustaške grbove. Na terasi kafića susjedne zgrade sjede dvojica muškaraca, koje ću za ovu priliku nazvati Stevan i Dragan. Stevan me ljubazno pozdravlja. Kratko popričamo. Poznajemo se već nekoliko godina. „Bolje ti je da odeš”, kaže Dragan. Iz njegovih usta bazdi pivo. Tek je jedan sat poslijepodne. Očito mu smeta što dokumentiram srpske nacionalističke grafite u Beču. Potom stiže i prijetnja. 

Uprava za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture, nakon očevida na licu mjesta, zatražila je od Grada Šibenika hitno uklanjanje objekata koji su u spomen parku „Park strijeljanih“ na šibenskom Šubićevcu postavili organizatori koncerta Marka Perkovića Thompsona, koji se sutra treba održati na susjednom stadionu. Istovremeno, organizatoru koncerta upućeno je rješenje o obustavi zahvata postavljanja objekata na ovoj lokaciji. Kako smo na Lupigi već pisali, organizatori koncerta, tvrtka Infinite show čiji je direktor Thompsonov dugogodišnji suradnik Mirko Gudelj, a prokurist Thompsonov menadžer Zdravko Barišić, uoči koncerta su u spomen parku, na mjestu gdje su od 1941. do 1943. godine talijanski fašisti strijeljali 43 antifašista, postavili više šatora. Spomen-park zaštićeno je kulturno dobro, upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

U teoriji, Turska je fascinantna zemlja koja se prostire na dva kontinenta i koja je iskoristila svoju imperijalnu prošlost kako bi stvorila multikulturno društvo u kojem se susreću tradicije Jugoistočne Evrope, Mediterana, Bliskog istoka, Male i Srednje Azije, a opadanje imperijalne moći tako da se približi Zapadu. Početkom 20. stoljeća Turska je na taj način kodirala svoj tip nacionalizma u kojem je religija bila potisnuta u privatnu sferu, a sistem se održavao kombinacijom državno-kontroliranog kapitalizma, središnje uloge vojske i ideologije koja je bila bliska komunističkom kultu ličnosti, a u čijem je centru stajao osnivač moderne turske države, Mustafa Kemal Atatürk. Krajem 20. stoljeća, došlo je do demokratskih promjena i ojačavanja uloge parlamenta, što je početkom našeg milenija rezultiralo izborom islamista Reçepa Tayipa Erdoğana za premijera koji je potom prešao na predsjedničku funkciju.