"Nalaz je uporabom ekotoksičnih testova potvrdio da se radi o opasnom otpadu, a konačni zaključak Vještačkog nalaza glasi: dotični otpad predstavlja trajni izvor opasnosti i značajan rizik po okoliš i zdravlje ljudi, pri čemu postoji realna i očekivana mogućnost daljnjeg širenja štete u slučaju neprovođenja sanacijskih mjera", ukratko je prof. dr. sc. Gordana Medunić s Geološkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za Lupigine čitatelje prenijela glavne rezultate analitičkih mjerenja okoliša na lokaciji u Gospiću gdje je godinama nezakonito odlagan otpad. S profesoricom Medunić razgovaramo o tome što zapravo govore rezultati analitičkih mjerenja, koliko je ranjiv krški okoliš na širenje onečišćenja, kakvi su mogući rizici za zdravlje ljudi te što bi, prema pravilima struke, trebalo učiniti kako bi se spriječilo daljnje širenje štete.

Došao je i taj dan, popodne dohodu Blaćani. Okolo naše ledine se skupilo cijelo Žrnovo drhteći od uzbuđenja što će vidjeti klub slavnih, revolucionarnih, tradiciju, čvrsto se nadajući da nam neće nabiti pet-šest golova. Negdje oko 15. minute pošlo je za rukom (ili nogom, kako hoćete) našem lijevom krilu, pokojnom Vikoslavu, uvaliti blatnjavu loptu iza leđa vratara Zmaja. Ponosom je publici pokazivao svoju lijevu nogu, govoreći „livača“, livača“. Zatim je sav zadovoljan, kao pravi športaš, sjeo uz aut liniju i zapalio cigaret, a momčadi su nastavile igrati. Na navaljivanje publike da se vrati u igru, on je odgovorio: „Ja san svoga učini, neka sad neko drugi učini jednoga i nama je dosta!“. Odjednom je u igralište uletjela pokojna teta Frana, koju smo zvali Duvka, jer je bila iz Dube na Pelješcu. Teta Frana je vitlajući ovećom kitom masline i trčeći kako je mogla po igralištu, jurišala prema svom sinu.

Još nisu utihnule rasprave o filmu „Odiseja“ Christophera Nolana, a taj najkontroverzniji i potencijalno najveći hit ljeta (i cijele godine) nije jedini film koji u sebi sadrži elemente grčke mitologije. Netko bi rekao da zbog „Odiseje“ ispod radara prolazi film „Minotaur“ Andreja Zvjaginceva, njegov povratnički film nakon devet godina pauze i prvi uradak realiziran u izbjeglištvu, a obzirom da se početkom ruske invazije na Ukrajinu, Zvjagincev preselio i danas živi na relaciji između Berlina i Pariza, vođen ranije stečenim poslovnim i osobnim kontaktima, te je promijenio internacionalnu transkripciju svog imena i prezimena od engleske prema kontinentalnoj. Međutim, to nije točno, jer „Minotaur“ je itekako na radaru. Imao je premijeru u Cannesu, gdje je osvojio Grand Prix žirija, te nagradu za glazbu, i usput trijumfirao na festivalu u Sydneyu.