Svi znamo kako se djeca ponekad iskorištavaju u zemljama bivše Jugoslavije. Na ovoj je fotografiji dječak od nekih dvanaest, najviše trinaest godina. Kasno navečer hoda sarajevskim ulicama, obilazeći ugostiteljske lokale gdje pokušava prodati paketiće maramica. Snimio sam ga u bašti jednog restorana na Baščaršiji. Njegova prisutnost ovdje nije slučajna, nego dio svakodnevice koja se iz večeri u večer ponavlja. U to doba trebao je biti u krevetu, odmorati se za sutrašnji odlazak u školu. Mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji vrlo jednostavno prihvaćaju ovakav oblik iskorištavanja djece doživljavajući ga kao „životnu realnost“ i nešto sasvim uobičajeno. Mislim da to ne bismo trebali. I zato sam ovo dokumentirao.

Kada je film lagan za gledanje, to obično podrazumijeva ispunjavanje određenih uvjeta: tematiku koja ne opterećuje previše, pratljivost radnje i relativno jasan autorski postupak. Međutim, kada kažemo da je film težak za gledanje, to može podrazumijevati nedostatak bilo čega od navedenog ili, pak, nešto sasvim drugo čime naša očekivanja bivaju iznevjerena, a naša pozornost stavljena na test. Niti su svi filmovi lagani za gledanje nužno dobri, niti su svi teški loši, naprotiv. Samo treba imati gledalačke kondicije i volje da se istrpi određena količina neprijatnosti. „Gledati u sunce“ njemačke autorice mlađe generacije Masche Schiliski primjer je za dosta zahtjevan, a opet impresivan film. Premijeru je imao u Cannesu, gdje je podijelio nagradu žirija s filmom „Sirat“.

Iznad Vela Luke na otoku Korčuli, na lokaciji koju mještani zovu Zli stup, okupilo se neobično društvo. Dvadesetak ljudi uči kako praviti suhozid, a učiteljica je Njemica, Sabine Engelhardt koja već 16 godina živi u Hrvatskoj. Ako se pitate kako to, odgovor će vam dati sama Sabine – ova tradicionalna vještina koja je nekad značila život, nove generacije otočana sve manje zanima i rijetki danas znaju napraviti suhozid ili meje, kako ih na ovom dijelu otoka zovu. Ukratko, ovo je nova epizoda Lupiginog serijala „Pasivna Hrvatska“ koju vam danas predstavljamo. U vremenu prekomjernog turizma i napuštanja tradicionalnih oblika rada, sve je važnije podsjećati se na znanja i vještine koje su oblikovale krajolik i identitet hrvatskih otoka. A suhozid je drevni način građenja koji se temelji na vještom slaganju kamena bez uporabe morta.