Ono o čemu Grassov roman dodatno progovara, za razliku od filma, jeste život nakon sloma nacizma. U restoranu ironičnog naziva „Podrum za luk“, Oskar ponovo postaje atrakcija, budući da svojim dobošem dovodi prisutne Nemce, prvi put nakon rada, do ekstaze kolektivnog plakanja i naricanja. Do Oskarove upotrebe doboša, kako nam se otkriva, nije postojalo nijedno drugo sredstvo, odnosno postojalo je samo plakanje isprovocirano ljuštenjem glavica luka, što predstavlja posprdan autorov komentar na stanje nacije nakon rata, na nemogućnost stvarne ekspresije boli. Tako „Podrum za luk“ uz Oskarovu pomoć i asistenciju postaje mesto terapeutske seanse na kojoj se nemačka nacija prvi put suočava sa kolektivnim stanjem tuge i poricanja. Isto kao što pomaže naciji da žaluje, Oskar postaje i objet d‘art, nudistički akt. Tako još jednom njegovo telo kao katalizator agresije, simbolički odigrava Hristovu golgotu.

Prvi sam put (a možda i posljednji) posjetio Sils-Mariju, mjestašce u alpskom gorju Gornjeg Engadina u Švicarskoj, nedaleko od granice s Italijom, koje je točno 145 godina ranije, prvi put posjetio i njemački filozof o kojem je ovdje riječ – Friedrich Nietzsche. Ono što sam osjetio čim sam stupio nogom u ovo gorsko Nietzscheovo utočište, okruženo veličanstvenim planinskim masivima, bilo je to da u njemu više ne boravi nitko tko bi svoj život posvetio isključivo mišljenju, kao što je to učinio ovaj prijevremeno umirovljeni bazelski profesor. U njemu nisu tumarali studenti nemarna izgleda s Nietzscheovim knjigama pod rukom, niti lucidni profesori prodornih pogleda i ruku sklopljenih na leđima, kako sam ih zamišljao, koje je privukao jedan od najdubljih mislilaca Zapada. Možda je nekoć i bilo tako. No danas su oko mene prolazili sasvim obični turisti koje su prije privukle prirodne ljepote toga mjesta i mogućnost ubitačne rekreacije.

U teoriji, Turska je fascinantna zemlja koja se prostire na dva kontinenta i koja je iskoristila svoju imperijalnu prošlost kako bi stvorila multikulturno društvo u kojem se susreću tradicije Jugoistočne Evrope, Mediterana, Bliskog istoka, Male i Srednje Azije, a opadanje imperijalne moći tako da se približi Zapadu. Početkom 20. stoljeća Turska je na taj način kodirala svoj tip nacionalizma u kojem je religija bila potisnuta u privatnu sferu, a sistem se održavao kombinacijom državno-kontroliranog kapitalizma, središnje uloge vojske i ideologije koja je bila bliska komunističkom kultu ličnosti, a u čijem je centru stajao osnivač moderne turske države, Mustafa Kemal Atatürk. Krajem 20. stoljeća, došlo je do demokratskih promjena i ojačavanja uloge parlamenta, što je početkom našeg milenija rezultiralo izborom islamista Reçepa Tayipa Erdoğana za premijera koji je potom prešao na predsjedničku funkciju.