Prije sedam godina bila sam kuma na svadbi prijateljici Čehinji koja je porijeklom iz sudetske oblasti. Udala se za Nijemca iz Berlina, unuka čovjeka koji je 1945. nakon završetka rata kao osmogodišnji dječak protjeran iz Čehoslovačke. Vjenčanje se održavalo u češkom dijelu Šleske blizu područja odakle je djed mladoženje protjeran. U emotivnom govoru, tada 82-godišnji Peter, pričao je o svom ocu liječniku mobiliziranom od strane Wermachta koji je 1940. poginuo u Francuskoj, o majci oboljeloj od tuberkuloze s kojom je bio razdvojen četiri godine, o obitelji koja ga je udomila i s kojom je živio na granici Češke s Poljskom sve dok se zbog pogrešne nacionalnosti nije našao u prenatrpanom vlaku u jednom pravcu. Na istoj svadbi mladina prijateljica Lada nam je pričala kako je odrasla u vili koja je pripadala Nijemcima prije rata.

Kada su srpske vlasti u ljeto i jesen 1992. preuzela potpunu kontrolu nad Sanskim Mostom novouspostavljna vlast smatrala je važnim da hitno načini nužne izmjene u Memorijalnom kompleksu Šušnjar koji se nalazi u blizini centra grada. Nužne izmjene 1992. podrazumijevale su izgradnju velikog betonskog krsta u podnožju grobnica, uz obrazloženje da žrtve koje su sahranjene u spomen-kompleksu nisu bili ateisti nego vjernici. Nakon toga su brusilicom sa ploča na kojima su bila imena poginulih partizana isječena imena partizana Bošnjaka iz Sanskog Mosta i okoline, njih 20-ak, dok su imena poginulih Srba i Jevreja ostavljena. Taj rad brusilicom predstavlja vjerovatno najeksplicitniji primjer fenomena koji se najčešće naziva etnizacijom antifašizma i partizanske borbe.

Znate ono kako se u „Drami“ Zendayin lik svaki put kad je pod stresom izriga po sebi i nazočnima? E pa tako sam se osjećala i ja nakon Jukinog filma. Emocionalno pretovareno. Prevareno. Sve što mi je obećala, lagala je. Ne, nije proučila povijesni kontekst, niti se konzultirala s „autentičnim osobama“, niti joj je eksplicitni gej seks poslužio za išta osim šoka, mamca. Ali, za što? Čemu? Za koju publiku? Srž filmskog konflikta pitanje je umjetničkog integriteta i autonomije; u opresivnom svijetu, tvrdi Jukin film, nema mjesta za istinu. Da bi preživio od svoje djelatnosti, moraš snimati propagandu. I evo je! Jukin film toliko je crno-bijel, kako koloritom tako i ideologijom, toliko nezainteresiran za povijesne istine, da bi se jednostavno mogao čitati kao (antijugoslavenski) propagandni film.