Facebook objava Marine Ivelić Samardžić čiji je sin napadnut na supetarskoj plaži 5. kolovoza zbog nošenja majice s omotom albuma slavnog američkog thrash metal benda Slayer izazvala je snažne reakcije na društvenim mrežama kao i u cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. U toj objavi Marina Ivelić Samardžić događaj stavlja u širi društveni kontekst, ističući simboliku činjenice da se napad dogodio upravo na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja. Zapitala se kakvo je to društvo u kojem se roditelji moraju brinuti smije li njihovo dijete mirno prošetati vlastitim gradom odjeveno onako kako želi. Po njezinu mišljenju, problem nije u odjeći niti u glazbenom ukusu, nego u sve prisutnijoj netoleranciji prema svima koji odudaraju od očekivanih društvenih obrazaca. Marininog sina su, dakle, kobnog dana na supetarskoj plaži napali mladići kojima se navodno nije svidjelo što njen sin nosi na sebi.

Odmah na početku moram reći da sam švicarskog pisca Gottfrieda Kellera otkrio preko jedne jakne. U mladosti, u potrebi da budem originalan u okvirima stila kojeg zastupam, umjesto standardne "vijetnamke" nosio sam stari austrijski vojni šinjel, koji je rashodovan završio u jednoj sad već davno upokojenoj prodavnici germanskih polovnjaka na Ilidži. Vijetnamka je bila dobra, ali previše rokerska, a ja sam ipak htio da mi se u pojavi najprije vidi da sam pisac, zbog čega mi nije bilo beznačajno što je to baš šinjel: “Ah, vidi onog Gogolja!”, reći će ljudi kad me vide, mislio sam tada u svom neiskustvu. Taj moj maslinasto zeleni šinjel, koji je stvarno bio dobar, sa vrlo velikim džepovima i napravljen od vodonepropusnog platna, sjeo mi je na dušu toliko da kad jednog dana u biblioteci primijetih naslov „Zeleni Heinrich“, shvatih to kao jedan sasvim ličan znak.

Ono o čemu Grassov roman dodatno progovara, za razliku od filma, jeste život nakon sloma nacizma. U restoranu ironičnog naziva „Podrum za luk“, Oskar ponovo postaje atrakcija, budući da svojim dobošem dovodi prisutne Nemce, prvi put nakon rada, do ekstaze kolektivnog plakanja i naricanja. Do Oskarove upotrebe doboša, kako nam se otkriva, nije postojalo nijedno drugo sredstvo, odnosno postojalo je samo plakanje isprovocirano ljuštenjem glavica luka, što predstavlja posprdan autorov komentar na stanje nacije nakon rata, na nemogućnost stvarne ekspresije boli. Tako „Podrum za luk“ uz Oskarovu pomoć i asistenciju postaje mesto terapeutske seanse na kojoj se nemačka nacija prvi put suočava sa kolektivnim stanjem tuge i poricanja. Isto kao što pomaže naciji da žaluje, Oskar postaje i objet d‘art, nudistički akt. Tako još jednom njegovo telo kao katalizator agresije, simbolički odigrava Hristovu golgotu.