Hitrec, valjda beznadno zaražen socijalističkim mentalitetom, na problem je porijekla filmske muzike u svom djelu ostao možda kronično gluh, odbijajući postulate intelektualnog vlasništva, pa time i privatnog vlasništva uopće. No imajmo na umu da ona država i sistem nisu funkcionirali tržišno, ili barem ne u TV-produkciji, i da se od tako snimljenih djela nije vuklo nikakav privatni profit. Na prijelazu stoljeća zatekli smo se, međutim, u dijametralno suprotnoj priči, kao i „Smogovci“ u svojoj zadnjoj, onoj dodatnoj sezoni. U tu problematiku spada i podatak da njihovu repriziranju nisu i neće presuditi tek skladateljska autorska prava, nego još skuplja zaostala potraživanja glumaca u Hitrecovoj seriji, otkako su im autorska prava konačno odobrena. Djeca su pojela svoju kaubojsku revoluciju u njezinoj tko zna kojoj reprizi, naprosto zato što se nisu zamarala logikom proizvodnih odnosa iz davno prošlog vremena. 

Je li ovo vrijeme vrijeme propasti i definitivnog kraja? S našim nestankom neće za nas više ničega biti. Nestat će i naše vrijednosti, čak i one za koje smo mislili i vjerovali da su vječne. Opustit će naši hramovi i svetilišta, pretvorit će ih u neka druga, u neke nama strane bogomolje, naše pisce više nitko neće čitati, naše pjesme neće nitko kazivati ni pjevati. Nestat će svijet koji smo gradili, u koji smo vjerovali, u kojem smo se zrcalili. Bez tog svijeta nama ni nama bliskima u svijetu više neće biti mjesta. Naspram našeg postojanja je smrt. Egzistencijalisti bi rekli: ništavilo. Propast jednog svijeta i njegovog sklopa vrijednosti. Strah zbog nestajanja starih, a posebno osobi bliskih i dragih vrijednosti, strah je od gubitka znanog i neznanog novog, strah od promjene, strah od drukčijeg, strah od Razlike i neznanog Drugog, strah od prijeteće ekonomske i ratne katastrofe, napokon strah od osobnog kraja – sve je to djelatno u proricanju skore propasti.

U moru odličnih filmova na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu, među kojima su prevladavale dokudrame, pogledali smo i tuniski film „Glas Hind Rajab“ koji se temelji na stvarnoj tragediji djevojčice iz naslova koja ostaje zarobljena u automobilu na području Gaze nakon granatiranja izraelske vojska. Djevojčica nakon stradanja upućuje poziv volonterima Crvenog polumjeseca, moleći ih da pošalju vozilo hitne pomoći po nju. Radnju pratimo u potpunosti iz perspektive volontera, dok djevojčicu Hind Rajab samo čujemo. Kroz razgovore volonteri je pokušavaju umiriti, a u pozadini svega stoji bjesomučna potraga za „zelenim svjetlom“ kako bi se poslali spasitelji. Naime, u Gazi postoji čitav komplicirani protokol za odobravanje sigurne rute hitne pomoći do unesrećene djevojčice, proces koji je prepun posrednika i nadležnih instanci koje se redom moraju kontaktirati.