Prije mnogo, sigurno previše godina, sin i ja zamislili smo čitav svijet u tami ispod komode u dnevnoj sobi. Bila je to naša komoda, pa je i tama ispod nje bila naša, mogli smo sebi dozvoliti da je ispunimo onako kako želimo. Izmislili smo čitave narode koji u njoj žive, njihove nazive, običaje, svakodnevno ponašanje. Pamtim samo nekoliko detalja iz toga svijeta. Prošlo je mnogo, sigurno previše godina. Sjećam se da se jedan narod zvao Brzogrizi. Oni su bili toliko brzi da ih je bilo nemoguće vidjeti, tako da niko nije znao kako izgledaju. Ostale narode sam zaboravio. Bilo ih je najmanje još pet i svima smo lijepe živote isplanirali. Zaslužili su takve jer nijedan narod, koji je naseljavao tamu ispod naše komode, nije bio zao. Žao mi je što takvi narodi više nigdje ne postoje.

Zašto takvo neobično ponašanje? Odgovor je jednostavan: SAD ne zanima demokracija niti interesi narodne volje. Trump govori o neodređenom upravljanju zemljom – što znači upravljati njome dovoljno dugo da se ona u potpunosti kolonizira, kontrolirajući i eksploatirajući njezine prirodne resurse. SAD će biti „vrlo snažno uključen“ u venezuelansku naftnu industriju: „Imamo najveće naftne kompanije na svijetu, najveće, najbolje, i bit ćemo duboko uključeni u to“. Trump već obećava da ćemo „mi“ (SAD) prodavati ogromne količine nafte po niskim cijenama svojim saveznicima – u još jednoj ludoj podudarnosti suprotnosti, vraćanje moći narodu u Venezueli izjednačava se s novom kolonijalnom eksproprijacijom njezinih golemih prirodnih bogatstava.

Kada je film lagan za gledanje, to obično podrazumijeva ispunjavanje određenih uvjeta: tematiku koja ne opterećuje previše, pratljivost radnje i relativno jasan autorski postupak. Međutim, kada kažemo da je film težak za gledanje, to može podrazumijevati nedostatak bilo čega od navedenog ili, pak, nešto sasvim drugo čime naša očekivanja bivaju iznevjerena, a naša pozornost stavljena na test. Niti su svi filmovi lagani za gledanje nužno dobri, niti su svi teški loši, naprotiv. Samo treba imati gledalačke kondicije i volje da se istrpi određena količina neprijatnosti. „Gledati u sunce“ njemačke autorice mlađe generacije Masche Schiliski primjer je za dosta zahtjevan, a opet impresivan film. Premijeru je imao u Cannesu, gdje je podijelio nagradu žirija s filmom „Sirat“.