Pripovjedni okvir litavske drame „Renovacija“ iz 2025. godine (režiju i scenarij potpisuje Gabrielė Urbanaitė, a gledali smo je na nedavnom Zagreb Film Festivalu), u potpunosti se preklapa s granicama intimnog svijeta glavne protagonistkinje, mlade prevoditeljice Ilone. Autorica koju su gledatelji mogli poslušati u iskričavom razgovoru s kritičarom Ninom Kovačićem poslije, nažalost, jedine zagrebačke projekcije usredotočila se u svom dugometražnom prvijencu na Ilonin životni prostor, najuži krug ljudi, posao koji odrađuje od doma, ali najviše na paralizirajuća razmišljanja, dileme i tjeskobe koje, premda implicitno izložene, dominiraju cjelinom. Pa tako, u onom momentu kad je upoznajemo ispada da se Ilona bavi samo jednim – ona strepi od svog tridesetog rođendana. 

U godinama nakon Drugog svetskog rata, u vremenu posleratne izgradnje, u svim većim gradovima na prostoru nekadašnje Jugoslavije počeli su da se grade novi stambeni kvartovi. Intenzivna urbanizacija prouzrokovala je priliv stanovništva u urbane sredine, a na obodima gradova krenule su da niču višespratnice, a kasnije i soliteri. Osim u stručnim časopisima koji se bave arhitekturom i urbanizmom, o životu u novosagrađenim stambenim kvartovima zapravo se nije mnogo govorilo, iako je u njima sad već stasalo nekoliko generacija ljudi. Stambeni kvartovi od Ljubljane do Skoplja odavno su postali toponimi scena vrhunskih kinematografskih ostvarenja, muzičkih spotova, pesama, popularne kulture, ali su, čini mi se, ostali na margini interesovanja šire kulturne javnosti, prepušteni devastaciji u godinama postsocijalizma i tranzicije.

Kada je film lagan za gledanje, to obično podrazumijeva ispunjavanje određenih uvjeta: tematiku koja ne opterećuje previše, pratljivost radnje i relativno jasan autorski postupak. Međutim, kada kažemo da je film težak za gledanje, to može podrazumijevati nedostatak bilo čega od navedenog ili, pak, nešto sasvim drugo čime naša očekivanja bivaju iznevjerena, a naša pozornost stavljena na test. Niti su svi filmovi lagani za gledanje nužno dobri, niti su svi teški loši, naprotiv. Samo treba imati gledalačke kondicije i volje da se istrpi određena količina neprijatnosti. „Gledati u sunce“ njemačke autorice mlađe generacije Masche Schiliski primjer je za dosta zahtjevan, a opet impresivan film. Premijeru je imao u Cannesu, gdje je podijelio nagradu žirija s filmom „Sirat“.