Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Boris Havel, organizator nedavnog predavanja Ida Netanjahua, pohađao je 1990. u Uppsali biblijsku školu Livets Ord. To iskustvo je opisao kao „neopisivo dragocjeno“. Pastor, koji mu je bio veliki uzor, Ulf Ekman, zalagao se za zabranu homoseksualnosti i pobačaja. Demokratsko zakonodavstvo nije priznavao. Zakoni su, tvrdio je, legitimni samo ako je zakonodavac „ispravne“ vjere, štoviše, trebali bi proizlaziti iz tumačenja vjerskih vođa. „Demonskim utjecajem“ obilježena je država u kojoj su na vlasti nekršćani. Njegove ideje imaju, piše Per Kornhall, „zabrinjavajuće sličnosti s principima šerijatskog prava“. Ukratko, dok propalestinsku ljevicu u Hrvatskoj lažno optužuje za džihadizam, sam Havel dolazi iz miljea ideološki daleko bližeg fundamentalizmu od ikoga s ovdašnje aktivističke scene.

"Afrika nije samo demografski najmlađi kontinent već i prostor gdje demografski pritisak susreće digitalnu brzinu. S dvije i pol milijarde ljudi do 2050. godine i medijanom starosti ispod dvadeset godina, Afrika je laboratorij budućnosti, i to ne kao metafora, nego doslovno. U uvjetima gdje je borba za egzistenciju svakodnevica, svaka ideja koja nudi brzo rješenje, bila to kriptovaluta, radikalni politički prevrat ili vjersko čudo, nalazi plodno tlo. Ali tu leži i opasnost", kaže u razgovoru za Lupigu vanjskopolitički novinar HRT-a i putopisac Miro Aščić koji već dvadeset godina redovito putuje Afrikom istražujući njezine zakutke. S njim razgovaramo o ulozi misionara u razvoju lokalnih zajednica, ali i o brzim društvenim promjenama u Africi te geopolitičkom nadmetanju velikih sila za utjecaj na kontinentu i njegove vrijedne resurse.

Što se tiče ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa, makar u slučaju domaćih filmova u regionalnoj konkurenciji, sve se vrti oko pitanja pričanja i kolanja priča koje na koncu mogu poprimiti oblik misterije ili teorije zavjere. Misterij je prisutan kod Ivana Ramljaka i njegovog kratkometražnog dokumentarca „Pozdrav iz sekretarijata“ (2025): on svoj film slaže od međusobno povezanih i nepovezanih fotografija s policijskih uviđaja iz perioda Jugoslavije i prvih godina neovisne Hrvatske, ostavljenih na negativima nakon preseljenja jedne otočke policijske postaje. Ivan Grgur, pak, sa svojim također kratkim uratkom „Medo u šparogama“ (2025) ispituje kako se priča o iznenadnoj pojavi medvjeda u Istri u sezoni šparoga distorzira u različite i međusobno suprotstavljene verzije i teorije koje mještane okolice Umaga okreću jedne protiv drugih.