Jergović na više od sedam stotina stranica ovoga djela daje snažnu i uvjerljivu kritiku jugoslavenskog društva (i doista ne znam koju je knjigu pročitao izvjesni Davor Velnić pa da na portalu Matice Hrvatske objavi onakvu žvrljotinu prožetu rasizmom i tragikomičnim hrvatskim nacional-suprematizmom). U velikoj slici povijesti to društvo može se pohvaliti svojim krupnim uspjesima, ali književnost postoji da naslika i male slike povijesti, one slike iza kojih stoji iskustvo pojedinačnih patnji ljudi čiji životi su žrtvovani u tom velikom graditeljskom poduhvatu. Zašto bi, uostalom, bilo čiji život bio manje bitan i s kojim pravom ga možemo tretirati kao nevažnu fusnotu povijesti? Upravo od tih fusnota Jergović gradi priču, koja o povijesti govoriti snažnije, rječitije i važnije od bezličnih sažetaka iz obavezne literature bilo koje kolektivne mitologije.

INTERVJU-MARIJA MILETA: „Ljudi se ne boje reći da su fašisti, a na antifašiste se gleda kao na one koji su na krivoj strani“

BORIS DEŽULOVIĆ: Kanye Westu ostala je samo Hrvatska

KAD MASKE PADNU: Hrvatska Srećka Šojića







































