Prije otprilike dvije godine počela je dobivati neočekivane e-mailove od nepoznatih ljudi koji su prijavljivali da su počeli koristiti velike jezične modele poput ChatGPT-a i imali osjećaj da im se kao rezultat toga mozak promijenio. Činilo im se da im je pamćenje oslabilo - je li to uopće moguće, pitali su je. Ona je i sama bila zatečena koliko su se brzo ljudi počeli oslanjati na generativnu umjetnu inteligenciju. Primijetila je da su njene kolege koristile ChatGPT na poslu, a prijave koje je dobivala od istraživača zainteresiranih za rad u njezinu timu počele su izgledati drugačije. Njihovi e-mailovi postali su duži i formalniji, a ponekad je, tijekom Zoom intervjua, primijetila kako se kandidati zaustavljaju prije nego što odgovore i pogledavaju u stranu – koriste li možda pomoć AI-a, pitala se zapanjeno. Ako da, koliko uopće razumiju odgovore koje daju?

Naslovno lice, Toni Stojanov, na više je razina problematičan pedeset i nešto godišnjak koji glave košta svaku ženu kojoj je do njega stalo. I da nije najdoslovnije ubojit predstavljao bi, doduše, šeprtljav i živopisan, ali ne manje gadljiv egzemplar toksičnog maskuliniteta. Samo za trajanja ovog romana Rumene Bužarovske, dakle live pred našim očima, zbog idiotizma Tonija Stojanova poginut će njegova partnerica, a u kratkom razdoblju, također zbog njegove budalaste bešćutnosti, umrijet će mu i majka koja se, sve dok joj on nije došao u kuću, držala sasvim vitalno, samodostatno i pribrano. Skoro je zbog njega zaglavila i djevojka s kojom se tek počeo viđati, međutim za nju je bio spas to što je Toni srećom brzo odbacuje, procijenivši da ona ipak nije njegova liga.

Dobar deo kinematografije braće Coen, Joela i Ethana, počiva na „junacima našeg doba“. Oni su poput čuvenog glavnog lika filma „Big Lebowski“, jednostavno „tipovi“, rečeno u žargonu. Kao što je to tip, „dude“, narodski i jednostavno „batica“, koji biva upleten u život multimilionera, ne svojom krivicom već krivicom i zabunom samih otimača. Stabilno odsutni, oni nisu sasvim prisutni ni u sopstvenim bračnim i roditeljskim dužnostima i obavezama, te time podsećaju na kafkijanski izgubljene, otuđene likove, koji znaju da funkcionišu jedino dok se nalaze u dodiru sa svojom profesijom i pasijom. Poput profesora matematike, u „Ozbiljnom čoveku“, koji čitav svoj životni vek posvećuje nauci, mada mu ona ne može ni približno objasniti kako se u njegovom životu, uvek iznova, ponavljaju samo najgori scenariji.