"Mislim da su počinjeni zločini i genocid velika sramota, istorijska. Na žalost, od prvog dana posle promena 5. oktobra 2000. godine nije bilo volje da se suočimo sa tim zločinima, zločince procesuiramo i istinu o tim zločinima učinimo zaštićenom od svakog oblika relativizacije i revizionizma. Danas smo u situaciji u kojoj celim regionom vlada sveobuhvatni revizionizam koji uključuje i poništavanje rezultata Drugog svetskog rata. Nacionalistička ideologija, koja je podstakla ratove i podsticala činjenje zločina, nikada nije kritički i istorijski sankcionisana i zbog toga imamo déjà vu, obnovljenu toksičnu retoriku, nepodnošljivu količinu govora mržnje i glorifikaciju ratnih zločinaca kao nacionalnih heroja", kaže u razgovoru za Lupigu Veran Matić poslednjih decenija jedan od ključnih aktera nezavisnog novinarstva u Srbiji.

Pustio sam suzu u srijedu, kada sam čuo da ga više nema tu. Sjetio sam se kako bi me zagrlio kada je bilo najteže. Moj oslonac, moj stup, moj Ivan. Gromada od čovjeka koji je napokon otišao svojoj Mirjani koja ga čeka. „To ti je plan, vjeruj mi. Samo to ne vidiš. Evo pogledaj sebe, svog malog. Koliko ste prošli užasa zajedno, i ti si se isto pitao, ali vjeruj mi, tek kada prođu godine, i vidiš koliko si utjecao na druge – znat ćeš. Ja sam to isto naknadno shvatio. Koliko sam samo divnih ljudi upoznao, koliko emocija, ljubavi, života. Život nije samo sport ni uspjeh. Život je puno više“, njegove su riječi koje ću dovijeka pamtiti. Zato sam obrisao suze i nasmijao se. Napokon sam shvatio što mi je uporno sve ove godine pokušavao objasniti. Zašto nije ogorčen na Boga zbog svih križeva koje mu je dao da ih nosi.

Kao što se u ratnom kaosu često ne možemo sjetiti svih bitaka, opsada i epizoda, tako ne možemo ni opjevati njihove heroje. Naročito one koji ne nose plaštove ili vojne uniforme, koji se ne bore oružjem ili poznavanjem strategije i taktike, već koje vodi etika, profesionalna i ljudska. Trebinje i Srđan Aleksić koji je ubijen spašavajući sugrađanina Bošnjaka nekako su probili tu medijsku barijeru, ali sada imamo i jedan drugi, javnosti manje poznat primjer. Naime, novosadski dokumentarist Aleksandar Reljić snimio je film o doktorici Dušanki-Dušici Vujasić, Beograđanki koja je poginula na radnom mjestu, vršeći svoju profesionalnu dužnost u bolnici u Goraždu za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Reljićev srednjemetražni dokumentarni film „Doktorica“ premijeru je imao na Sarajevo Film Festivalu, u sekciji „Suočavanje s prošlošću“,