U godinama nakon Drugog svetskog rata, u vremenu posleratne izgradnje, u svim većim gradovima na prostoru nekadašnje Jugoslavije počeli su da se grade novi stambeni kvartovi. Intenzivna urbanizacija prouzrokovala je priliv stanovništva u urbane sredine, a na obodima gradova krenule su da niču višespratnice, a kasnije i soliteri. Osim u stručnim časopisima koji se bave arhitekturom i urbanizmom, o životu u novosagrađenim stambenim kvartovima zapravo se nije mnogo govorilo, iako je u njima sad već stasalo nekoliko generacija ljudi. Stambeni kvartovi od Ljubljane do Skoplja odavno su postali toponimi scena vrhunskih kinematografskih ostvarenja, muzičkih spotova, pesama, popularne kulture, ali su, čini mi se, ostali na margini interesovanja šire kulturne javnosti, prepušteni devastaciji u godinama postsocijalizma i tranzicije.

Prije mnogo, sigurno previše godina, sin i ja zamislili smo čitav svijet u tami ispod komode u dnevnoj sobi. Bila je to naša komoda, pa je i tama ispod nje bila naša, mogli smo sebi dozvoliti da je ispunimo onako kako želimo. Izmislili smo čitave narode koji u njoj žive, njihove nazive, običaje, svakodnevno ponašanje. Pamtim samo nekoliko detalja iz toga svijeta. Prošlo je mnogo, sigurno previše godina. Sjećam se da se jedan narod zvao Brzogrizi. Oni su bili toliko brzi da ih je bilo nemoguće vidjeti, tako da niko nije znao kako izgledaju. Ostale narode sam zaboravio. Bilo ih je najmanje još pet i svima smo lijepe živote isplanirali. Zaslužili su takve jer nijedan narod, koji je naseljavao tamu ispod naše komode, nije bio zao. Žao mi je što takvi narodi više nigdje ne postoje.

Kada je film lagan za gledanje, to obično podrazumijeva ispunjavanje određenih uvjeta: tematiku koja ne opterećuje previše, pratljivost radnje i relativno jasan autorski postupak. Međutim, kada kažemo da je film težak za gledanje, to može podrazumijevati nedostatak bilo čega od navedenog ili, pak, nešto sasvim drugo čime naša očekivanja bivaju iznevjerena, a naša pozornost stavljena na test. Niti su svi filmovi lagani za gledanje nužno dobri, niti su svi teški loši, naprotiv. Samo treba imati gledalačke kondicije i volje da se istrpi određena količina neprijatnosti. „Gledati u sunce“ njemačke autorice mlađe generacije Masche Schiliski primjer je za dosta zahtjevan, a opet impresivan film. Premijeru je imao u Cannesu, gdje je podijelio nagradu žirija s filmom „Sirat“.