Split 3 je dio grada podignut sedamdesetih godina prošlog stoljeća za 40.000 do 50.000 stanovnika, velikih socijalnih ambicija. Uvjetno rečeno, modernistički grad u gradu. Značaj mu je široj javnosti predstavila televizijska serija „Betonski spavači“. U epizodi "Split između plana i kaosa", elaboriran je kao "najcjelovitija realizacija urbanističko-arhitektonske kulture u Hrvatskoj", na temelju urbanističkog rješenja "koje će se pokazati kao jedan od najbolje zamišljenih koncepata novih naselja na svjetskoj razini". Izgrađeno je 14.000 novih stanova. Nije sve, doduše, izvedeno kako je planirano. "Bitan dio novog dijela Splita nije ostvaren. Split 3 ostaje bez zamišljenog novog središta, koje je trebalo osigurati prostor za društveni život, kulturu i sport", sumira se. O aktualnoj buni stanara Trstenika, s pokrenutom peticijom i održanom javnom tribinom, izvijestila je Slobodna Dalmacija. Boje se, naime, "Kaufland scenarija".

Prema posljednjim podacima dostupnim na Karti javnih zdenaca, koja je upravo prošlog tjedna modernizirana te je već danas brža i preglednija, u Zagrebu je 180 aktivnih javnih zdenaca. Samo dan ranije, Grad Zagreb se pohvalio činjenicom kako građani mogu potražiti „osvježenje na 172 lokacije diljem grada”. Obzirom da je brojka u kratkom vremenu neobično narasla, od grada smo tražili odgovor na pitanje koliko zapravo postoji javnih zdenaca u Zagrebu, ali ga nismo dobili. Gradska uprava tako s pravom primjećuje kako „u vrijeme velikih vrućina javni zdenci nude važno osvježenje i okrepu” te donosi ispravnu odluku da građanima poveća dostupnost pitke vode. Od tada je Grad, čini se, postavio 14 zdenaca, a do isteka obećanja čekamo još tri nove pumpe. A može li Zagreb, pored ovoga, osigurati dodatnu dostupnost pitke vode na javnim površinama, kako je to uobičajeno u velikim gradovima zapadne Europe? Pravo je pitanje - što se čeka?

Humor ne može da bude trajni lek za socijalne bolesti i društvenu patologiju, kao da poručuje Radu Jude. Humor primarno može da služi samo kao određena vrsta laksativa, poput persiflaže, ili groteskne mimike, dodatne iščašenosti kojom se podražava predmet koji se ujedno čini odbojnim, predmet koji postaje, baš zbog sopstvenog viška samouverenosti i gordosti, idealni popularni, populistički subjekt degradirajuće savremenosti. Noseća investicija, zasnovana na parazitirajućim dominirajućim manirima i obrascima moći. Lažne istorijske i umetničke analogije, pseudo-erudicija i etikecija u službi odbrane vladavine krupnog kapitala, sve su to izdajstva kritičkog, prosvetiteljskog uma, koje Radu Jude ne može da oprosti ni prećuti onim mejnstrim režiserima koji su prihvatili komfor lenjosti i sofističkih insinuacija, usled sopstvenog dogmatskog dremeža.