Početak je rujna 2001. godine, u Zagreb je stigao Petar Luković, beogradski dopisnik Ferala, kako bi napravio intervju s Mišom Kovačem. Kako je napisao danas pokojni Luković, „previše je komplikovano za čitaoca“ zbog čega intervju mora napraviti baš Luković. Njih su dvojica povezani dugogodišnjim poznanstvom i stoga ne čudi što se Mišo Kovač u tom razgovoru potpuno otvorio: „ Još 1990. govorio sam da nacionalnost nije mjera čovjeka; važno je kakav je tko čovjek, ne što je, Srbin ili Hrvat. Znao sam što će se dogoditi: rekao sam sebi: ako HDZ dođe na vlast, zabranit će me za 24 sata. Ispostavilo se da su me zabranili za četiri sata. Rat su izazvali lukavi, pokvareni ljudi, uz pomoć primitivaca, seljaka, sa svih strana. Nisam vjerovao da toliko primitivaca ima među nama. Rekao sam to odmah na početku sukoba i proglasili su me – četnikom“.

U Beogradu već kreče zidove. To bi dobro došlo i Novom Sadu. Odlazeći na terapiju, video sam čak i grafit s kukastim krstom. I, naravno, grafit koji veliča ratnog zločinca Mladića. Gradonačelnik Novog Sada na to je dobroćudno gledao kroz prste. Nepoznati ljudi pozdravljaju jedni druge. Konobar iz susednog restorana išao je s ulične terase prema restoranu kada nas je ugledao i zagrlio. Pobedili smo, rekao je. Vodoinstalater mi je čestitao SMS-om. Ovih dana popravljao je bojler i snažno klimnuo glavom kada je na stolu ugledao opozicione nedeljnike Vreme i Radar. Istovremeno iz ljudi izbija i bes koji su skrivali 14 godina. Pobedili smo, kažu, pa dodaju: u zatvor s njima. Ulica vapi za zatvorom, masa je nestrpljiva, zahteva da pravda odmah bude zadovoljena. Studenti pozivaju na uzdržanost.

Branimir Johnny Štulić, najveći naš gitarski pjesnik, svoju je „Melankoliju“ snimio već na zalazu karijere, kao neku vrstu labuđeg pjeva negdašnjega generacijskog mesije koji je, dok je još bilo na vrijeme, odlučio pustiti uzde, i sa sigurne udaljenosti promatrati kako se, kao u kavu umočen okrajak keksa, u taman ponor survava stvaran svijet oko njega. Štulić je kroničar toga sunovrata bio na neki način od vlastitih početaka, a s njegovim privođenjem kraju, kada se krv već sasvim lijepo dala namirisati, i sam se pisar suočio s istom kreativnom sudbinom. To je neobično idejno, konceptualno i stilsko vrludanje njegovih triju solo albuma, snimljenih između 1988. i 1991. godine, uz mnogo muzičkih i tekstualnih krivih srastanja, jednako na planu pojedinačnih kompozicija i albuma kao cjelina, ipak rezultiralo i s nekoliko iznimnih pjesama.