Većina ljudi prolazi pokraj murala ne obazirući se. Pola je osam ujutro. Ide se na posao. Imaju i važnijih stvari. Jedino se Dragoljub zaustavlja, zajedno sa svojim četveromjesečnim psićem. Rukom dodiruje lice Ratka Mladića. Mladić je bio zapovjedni general Vojske Republike Srpske. Njegovi su vojnici u srpnju 1995. godine, po njegovoj zapovijedi, u Srebrenici ubili 8.372 bošnjačkih dječaka i muškarca. „Lešinari su jedini koji i dalje stoje uz njega. I moje je dijete sudjelovalo u polaganju vijenca“, kaže Dragoljub. Zbog genocida je Mladić osuđen na doživotni zatvor. Ta je kazna u četvrtak, prema presudi, okončana u haškom zatvoru. Od malo prije devet ujutro ljudi stoje pred glavnom crkvom u središtu grada. Netko je postavio veliku fotografiju Mladića u generalskoj uniformi. Suzana salutira pred fotografijom.

Za Zapad paradigmatska je slika egzotike i udaljenosti, koliko god potonja geografski mjestimice bila mnogo manja nego što se to simbolički podrazumijeva, bila i ostala Afrika. Ona je njegovo nesvjesno, njegovo Srce tame. Afrika je, čini se, osamdesetih na neki način također bila u modi. Od Električnog orgazma, Sexe i Du Du A, čijim ćemo se pjesmama detaljnije pozabaviti, preko beogradskog kenijskog studenta Stevena Hanningtona, a.k.a Steve Šumadinca, i njegove post-Live Aid autoegzotizacije „Let's go to Africa“, sve do dječjeg hita „Išli smo u Afriku“ sveprisutnoga Minje Subote. Tko zna, moguće da je za sve, pored Bob Geldofovih aktivističkih limunada, najviše kriva monsunska megauspješnica grupe Toto iz 1982. Ne treba zanemariti ni nešto širu sliku. Jugoslavija, i nakon Titove smrti, ostaje jednim od ključnih igrača pokreta Nesvrstanih.

Od Pawela Pawlikowskog uglavnom znamo što možemo očekivati: naoko škrt, a zapravo vrlo elaboriran vizualni identitet, nešto hladniji, distanciraniji cerebralni pristup i obilje tema iz povijesti koje su aktualne i danas. Također, možemo očekivati pitanja, ali ne i jednoznačne odgovore na njih, pa svakom njegovom filmu treba pustiti nešto prostora da „prodiše” kako bi se sud o njemu donio. Zbog toga vjerojatno uživa status jednog od najvećih filmskih autora današnjice, ponekad s dobrim razlogom („Ida“, 2013), a ponekad ga čak možemo nazvati precijenjenim („Cold War“, 2018). Njegov posljednji film se oslanja na neke od potpornih točaka prethodnika: na crno-bijelu fotografiju u užem formatu slike kojom se slika povijesni period, na hladnoratovski „setting”, kao i na spoj činjenica i fikcije kroz koji se komuniciraju neke manje ugodne istine.