Kazalište potlačenih, naime, oblik je interaktivnog političkog teatra koji se temelji na demokratskom dijalogu, osnaživanju potlačenih skupina i radu s iskustvima društvene opresije. Kroz različite kazališne tehnike sudionici vježbaju kako prepoznati nepravdu, propitati odnose moći i tražiti mogućnosti djelovanja i promjene u vlastitoj zajednici. Zagrebački Centar za kazalište potlačenih - POKAZ ove metode koristi u radu s djecom, mladima, migrantima, Romima, osobama iz pomažućih profesija i drugim skupinama, pri čemu se kroz radionice razvijaju kreativnost, empatija, suradnja i kritička svijest. Jedna od važnih aktivnosti je program „Kazališni jezik“, u kojem osobe migrantskog iskustva uče hrvatski kroz kazališne igre, vježbe i dijalog, umjesto kroz klasičan model poučavanja u kojemu učitelj prenosi znanje učenicima.

Ono što se zaboravlja, a što objašnjava slučaj „dva Porfirija“, jeste da su vjerske organizacije kompleksne i hijerarhijski određene. Na našim prostorima one su bile nukleus oko kojih su se razvili nacionalni identiteti, pa danas, po pravilu, više imaju ulogu krovnih nacionalnih institucija nego vjerskih. Bitna odrednica da se razumiju „dva Porfirija“ koja vidimo pred sobom jeste i pitanje moći koju nosi većinska pozicija. Tako nam se „Porfirije Prvi“, onaj u Zagrebu, otkriva kao predstavnik jedne manjine kojem ne preostaje mnogo osim da se, u ostvarivanju interesa svoje zajednice, poziva na mehanizme ljudskih prava, inkluzivnosti, dijaloga, (samo)kritike, poštivanja različitosti i slično. „Porfirije Drugi“, ovaj beogradski ili svesrpski, je Porfirije moći kojem, odjednom, dijalog, inkluzivnost, poštivanje različitosti i (samo)kritika padaju na ljestvici prioriteta.

Film „Dua“, kosovske režiserke Blerte Basholli rekreira devedesete godine prošlog veka, kroz perspektivu odrastanja trinaestogodišnje devojčice, u vrtlogu okupacije i segregacije Kosova od strane srpskih policijskih, vojnih i paravojnih formacija. Imali smo ga prilike pogledati u takmičarskom delu Sarajevo Film Festivala. Kako je rekla nakon projekcije, Basholli je svoje vlastito odrastanje u velikoj meri „pozajmila“ glavnoj protagonistkinji. Ovaj kreativan i sasvim uspeo susret generacija rezultovao je filmom koji pleni proživljenom osetljivošću za nevolje i krize koje se javljaju u ranoj adolescentskoj dobi. Film, istovremeno, nije samo još jedna obična coming-of-age priča, baš zato što se, izvan introspektivnog sveta glavne junakinje stalno nazire širi politički i društveno-istorijski kontekst koji direktno utiče na njen preobražaj.