Privlaka, malo turističko mjesto između otoka Vira i grada Nina, desetljećima je čuvala antifašistički spomenik ispred osnovne škole. Na spomeniku, kojega su 1981. godine podigli „zahvalni mještani Privlake“, upisana su imena 48 mještana – 43 palih boraca Narodnooslobodilačkog rata i pet žrtava fašističkog terora. Spomenik se ne sastoji samo od spomen-ploča, nego i od kipa, koji, kako piše Antifašistički vjesnik, predstavlja Privlačanina borca-partizana, radnika, ribara i sabunjara s galebom na ramenu, kao simbolom slobode. Preživio je masovna uništenja partizanskih spomenika mračnih devedesetih. Nije, međutim, preživio 2026. godinu i novo-stara društvena „strujanja“. U utorak 11. kolovoza zapanjeni mještani samo su gledali kako općinski kamion i bager, bez najave i javnog objašnjenja, ruše spomenik.

Za Zapad paradigmatska je slika egzotike i udaljenosti, koliko god potonja geografski mjestimice bila mnogo manja nego što se to simbolički podrazumijeva, bila i ostala Afrika. Ona je njegovo nesvjesno, njegovo Srce tame. Afrika je, čini se, osamdesetih na neki način također bila u modi. Od Električnog orgazma, Sexe i Du Du A, čijim ćemo se pjesmama detaljnije pozabaviti, preko beogradskog kenijskog studenta Stevena Hanningtona, a.k.a Steve Šumadinca, i njegove post-Live Aid autoegzotizacije „Let's go to Africa“, sve do dječjeg hita „Išli smo u Afriku“ sveprisutnoga Minje Subote. Tko zna, moguće da je za sve, pored Bob Geldofovih aktivističkih limunada, najviše kriva monsunska megauspješnica grupe Toto iz 1982. Ne treba zanemariti ni nešto širu sliku. Jugoslavija, i nakon Titove smrti, ostaje jednim od ključnih igrača pokreta Nesvrstanih.

Od Pawela Pawlikowskog uglavnom znamo što možemo očekivati: naoko škrt, a zapravo vrlo elaboriran vizualni identitet, nešto hladniji, distanciraniji cerebralni pristup i obilje tema iz povijesti koje su aktualne i danas. Također, možemo očekivati pitanja, ali ne i jednoznačne odgovore na njih, pa svakom njegovom filmu treba pustiti nešto prostora da „prodiše” kako bi se sud o njemu donio. Zbog toga vjerojatno uživa status jednog od najvećih filmskih autora današnjice, ponekad s dobrim razlogom („Ida“, 2013), a ponekad ga čak možemo nazvati precijenjenim („Cold War“, 2018). Njegov posljednji film se oslanja na neke od potpornih točaka prethodnika: na crno-bijelu fotografiju u užem formatu slike kojom se slika povijesni period, na hladnoratovski „setting”, kao i na spoj činjenica i fikcije kroz koji se komuniciraju neke manje ugodne istine.