Iako na zgradi Srednje muzičke škole nije bilo oznaka da se tu nalazi zatvor, vrlo brzo su svi u gradu znali šta se tamo dešava. Što nije bilo naročito teško jer škola je smještena u samom administrativnom centru. Pored nje su na putu do posla svakodnevno prolazili policajci, sudije, tužioci, opštinski službenici, a svako od njih imao je pristup moći koja je mogla zatvoriti mučilište. Ali, trebalo im je osam dugačkih, predugačkih mjeseci da to učine, dok je za ljude zatočene u podrumu škole svaka minuta bila vječnost. Kada je zatvor, konačno, nakon tih osam dugačkih, predugačkih mjeseci zatvoren, ostao je do danas mrlja na savjesti čitavoga grada. Autori knjige "Iza sedam logora" uočili su jednu bizarnu pojavu – nakon rata na mjestima zločina često su podizani spomenici počiniteljima tih zločina.

U noćnim satima sredinom prošlog studenog Zagreb je izgubio jedan od svojih prepoznatljivih simbola, barem što se tiče lokalnog stanovništva. U požaru izazvanom, prema zasad poznatim informacijama, ljudskom nepažnjom izgorjela je zgrada Vjesnika, jedan od prvih poslovnih gradskih nebodera. U prostorijama mjesnog odbora Staro Trnje prošlog je mjeseca održan javni razgovor o značenju i budućnosti Vjesnikova nebodera koji je otvorio pitanje baštine Vjesnika u kontekstu kvarta kojemu je pripadao. Je li ta baština s požarom nepovratno izgubljena? Kakvu vrijednost zgrada ima za arhitektonsku i urbanističku struku? Predstavlja li njezin tragičan kraj simbol dugogodišnje nebrige prema nasljeđu modernizma? Kako bi mogla izgledati njezina budućnost i ima li prostora za javni interes, participaciju građana i novi život baštine? 

Sve počinje jednim „slučajnim“ udarcem koji u gustoj iranskoj tami pokreće spiralu neizbežne sudbine. Muškarac (Ebrahim Azizi) se sa ćerkom i trudnom ženom vozi kroz pustoš; nakon što udari psa, automobil mu otkazuje poslušnost usred nedođije. Prinudno utočište pronalaze u mehaničarskoj radnji kod Vahida (Vahid Mobasseri), čoveka čije telo nosi ožiljke prošlosti – bubrezi su mu trajno oštećeni tokom brutalnih zatvorskih tortura. Rutinski susret se pretvara u psihološki košmar, jer čim Vahid primeti da nepoznati vozač šepa i čuje specifičnu boju njegovog glasa, u njemu se budi jeziva, instinktivna sigurnost. Iako je u zatvoru stalno nosio povez preko očiju, on je ubeđen: ovaj šepavac je njegov mučitelj, živi spomenik njegove patnje i dželat koji mu je u ime režima trajno osakatio život.