Milan Pavlović, Josip Bikić, Marinko Stojanović i Boško Previšić pred sudovima u Hrvatskoj priznali su krivicu za ratne zločine u ratovima devedesetih. Podatak je to iz knjige „Dogovorena pravda – sporazumi o priznanju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije“ koju je prije nekoliko dana objavio Centar za nenasilnu akciju (CNA). Kada je o Hrvatskoj riječ, od četiri priznanja postignutih pred hrvatskim sudovima samo se dva odnose na ratne zločine počinjene u Hrvatskoj. Ostala dva priznanja uz Hrvatsku su vezana tek posredno, utoliko što su počinitelji bili vojnici HVO-a u BiH. Sva ta četiri priznanja – uz iznimku, možda, priznanja Josipa Bikića – u medijima su, sasvim neopravdano, prošla gotovo nezapaženo: da su mediji i cijela javnost, naime, tim priznanjima poklonili prostor koji zaslužuju, žrtvama bi to svakako mnogo značilo, a i javnost bi dobila ljekovit signal da čak i zločinci katkad mogu javno prihvatiti vlastitu odgovornost.

Iznad Vela Luke na otoku Korčuli, na lokaciji koju mještani zovu Zli stup, okupilo se neobično društvo. Dvadesetak ljudi uči kako praviti suhozid, a učiteljica je Njemica, Sabine Engelhardt koja već 16 godina živi u Hrvatskoj. Ako se pitate kako to, odgovor će vam dati sama Sabine – ova tradicionalna vještina koja je nekad značila život, nove generacije otočana sve manje zanima i rijetki danas znaju napraviti suhozid ili meje, kako ih na ovom dijelu otoka zovu. Ukratko, ovo je nova epizoda Lupiginog serijala „Pasivna Hrvatska“ koju vam danas predstavljamo. U vremenu prekomjernog turizma i napuštanja tradicionalnih oblika rada, sve je važnije podsjećati se na znanja i vještine koje su oblikovale krajolik i identitet hrvatskih otoka. A suhozid je drevni način građenja koji se temelji na vještom slaganju kamena bez uporabe morta ili drugih vezivnih sredstava. Ova tehnika stvara trajne i estetski skladne strukture.

Iako svjetski portali već godinama iz dana u dan mrče elektronski papir i navlače klikove pišući na temu „što nam Putin sprema”, suština misterije je da zapravo – nema misterije, naročito nakon ruske invazije na Ukrajinu u punom opsegu. Trenutni, ostarjeli Vladimir Putin, čini se, razumije i projicira jedino jezik ogoljene sile, uz mogućnost da nekada možda i nije bilo baš tako. Odnosno, da je nekad igru igrao suptilnije, projicirajući meku moć koja je bila još mekša, dalekosežnija i uspješnija kada se Putin predstavljao kao liberal koji stoji na braniku od totalitarista s maksimalističkim ciljevima i dok je makar fingirao da poštuje postojeće zakone i društveni ugovor. Razlog tome je možda njegovo neposredno okruženje kojim trenutno dominiraju klimoglavci, „siloviki”, mafijaši i bivši „dileri utjecaja” iz njegovog izvornog, peterburškog okruženja, uz ponekog mračnjaka s pozom filozofa.