Petero današnjih ili nekadašnjih studenata Borisa Havela za Lupigu tvrde da je njegov kolegij pokušaj indoktrinacije, kako Havel od studenata očekuje da veličaju Izrael, a arapske države prikazuju kao nasilne ili necivilizirane. Na predavanjima je, kažu, kritizirao seksualnu revoluciju i emancipaciju žena te držao monologe protiv "woke lobija". Osim što je studentima toplo preporučio da slušaju Thompsona, više naših sugovornika prisjetilo se situacije u kojoj je Havel naveo kako je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj počinjen genocid nad Židovima. Nakon što je netko od studenata zapitao o genocidu nad Srbima, profesor je odgovorio kako „nad Srbima nije mogao biti izvršen genocid jer smo s njima tada ratovali“, čime je negirao projekt ciljanog uništenja ove zajednice, a svoje studente identificirao s izvođačima tog projekta, odnosno ustašama.

Već punih 13 godina roditelji djece ubijene tijekom ratne 1992. i 1993. godine u Prijedoru pokušavaju dobiti odobrenje za podizanje spomenika koji bi u javnom prostoru obilježio tu neopisivu tragediju. Veliki korak naprijed na tom putu je nedavno upućeni javni poziv umjetnicima, kiparima, dizajnerima, arhitektima i drugim autorima da osmisle i ponude originalno idejno rješenje spomenika. „U izvedbi je potrebno izbjeći bilo kakve nacionalne, vjerske, ideološke i političke simbole i elemente“, stoji u pozivu koji je raspisao Centar za mlade Kvart iz Prijedora nudeći 5.500 konvertibilnih maraka, odnosno oko 2.800 eura, za najbolje idejno rješenje. Objavljena je i satelitska karta buduće lokacije, kao i fotografija s lica mjesta, a u naravi se radi o travnatoj površini na samom ulazu u najveći gradski park.

Najlakše je osuditi. Čujemo tako, ili pročitamo, vijest iz daleke Amerike ili s nešto bližih destinacija da je roditelj ostavio dijete u autu na jakom suncu, pa je dijete pretrpjelo po život opasne posljedice, ponekad i smrt. Prva reakcija nam je po pravilu zgražanje i osuda: „Kakav je to čovjek?! Kako može biti tako neodgovoran i nemaran?! Ja to ne bih nikada tako!”. Nakon toga ćemo možda ispratiti suđenje, „navijati” i na koncu prokomentirati presudu kao nedovoljno strogu (jer, kakva god bila, ona neće zadovoljiti naše stroge moralne standarde), potpuno uvjereni u svoju superiornost zbog koje se nama takva stvar ne može dogoditi, jer smo odgovorni i pažljivi, dobri roditelji i dobri ljudi pa se smijemo udružiti u rulju spremnu za linč. Razumijevanje, ono koje je i Camusov „stranac samome sebi” Mersault tražio prihvaćajući svoju kaznu, nećemo pokazati.