Zimbabwe je negdje u Africi. Stanovnici su uglavnom crni. Ono nešto bijelih je prije par godina većim dijelom protjerano. Ali je svejedno ostalo dovoljno zanimljivih stvari da bi se njima bavio i EU izričući prije par dana sankcije. Ko tu kome i zašto? Drugu nedjelju u ožujku su izbori za predsjednika. Za koga bi vi glasali...

Za početak ožujka su u Zimbaweu raspisani predsjednički izbori. Za predsjedničko mjesto se natječu 78-godišnji predsjednik Robert Mugabe i oporbeni vođa Morgan Tsvangirai. Mugabe je ne vlast došao prije 22 godine na čelu socijalističkog revolucionarnog pokreta. Prije dolaska na vlast je bio cijenjen kao borac protiv rasizma, a za socijalnu pravdu. Problem je što je dolaskom na vlast Mugabe zadržao i retoriku i borbeni stil, a nije promijenio metode niti se prilagodio demokratskom društvu za koje se borio. Tako da ova utrka podsjeća na one u kojima svi trče, a samo jedan pobjeđuje. I možete pretpostaviti tko...
Uvod u predsjedničku utrku je bila zakonodavna djelatnost parlamenta u Harareu. Prvi zakon jo o novinarskim licencama. Obrazlažući prijedlog zakona, Mugabeov pristaša je rekao kako je cilj ovog zakona ‘unošenje reda među novinare, te odstranjivanje lažova i muljatora’. Zakonom preduvjet za obavljanje novinarske djelatnosti postaje posjedovanje licence. Licenca se obnavlja svake godine odlukom od države kontroliranog odbora, a može se uvijek i oduzeti ako isti odbor zaključi kako novinar pisanjem krši kodeks. Kazna za taj prekršaj je globa ili dvogodišnje odsjedanje u zatvoru.
Prekršajem kodeksa se smatra širenje vijesti koje mogu uzrokovati nemir među pučanstvom, a zabranjeno je izvještavanje koje bi moglo škoditi nacionalnoj sigurnosti.
Drugi kontroverzni zakon predložen u Mugabeovoj kuhinji i donesen u parlamentu je zakon o javnoj sigurnosti. Ovim zakonom policija Zimbabwea je dobila šire ovlasti od onih koje je imala južnoafrička policija u vrijeme aparthejda. Za svaki prekršaj zakona se predviđaju kazne; od visokih globi, zatvora pa sve do smrtne kazne.
Među prekršaje spadaju podrivanje autoriteta predsjednika države (Mugabea), izricanje lažnih ili zlonamjernih tvrdnji o predsjedniku, djela i izjave kojima se zloupotrebljava sloboda govora. Također se zabranjuju i okupljanja za koja policija procijeni kako im je cilj izazivanje nereda.
Novim izbornim zakonom se oduzima pravo glasa svima koji se ne zateknu u Zimbabweu ne dan izbora. Tako bez prava glasa ostaje velik broj studenata i radnika izvan Zimbabwea, svi pretežno oporbeno nastrojeni. I glasačima u zemlji je otežan upis u biračke spiskove, osobito nezaposlenima kojima je gotovo nemoguće prikupiti traženu dokumentaciju.
Zakon o radu je jedini zakon koji u ovoj maloj zakonodavnoj reformi Mugabe nije uspio progurati, i to iz razloga što njemu odana većina u parlamentu jednostavno nije uspjela donijeti protuustavan zakon. Tim zakonom se predviđalo zabranjivanje sindikata i stvarala zakonska podloga za progon štrajkaša.
Dio predizborne kampanje je i prošlotjedni napad na oporbeni konvoj u ruralnom dijelu Zimbabwea. Tom prilikom je na više vozila u kojima su se nalazili oporbeni zastupnici i njihove pristaše pucano iz zasjede, dok su oni pretučeni i, kao šlag, naposlijetku uhićeni.
Iako je europskim promatračima nadgledanje izbora onemugućeno, Mugabe nije uspio utišati kritičare. Iz organizacije afričkih država upozoravaju ga kako neće dopustiti nepoštene izbore, a i sa svih su strana sve jače naznake o mogućem uvođenju sankcija, ne protiv ionako osiromašenih građana Zimbabwea, već protiv samog Mugabea zabranom izlaska iz zemlje te zamrzavanjem bankovnih računa.
EU mu je već i odobrio sankcije, ali malo tko misli kako će to imati kakva utjecaja na starog revolucionara.
Parlamentarni izbori u Zimbabweu 2000. su ostali upamćeni po nasilju kojim su bili popraćeni. Tada su Mugabeu odani vojni veterani napadali i protjerivali bijele farmere, a sve uz njegovu otvorenu podršku. Na tim izborima i uz svo nasilje Mugabe je dobio tek tijesnu većinu u parlamentu. Ali dovoljnu za zakonodavni cirkus.