Zloglasni Viktor Ivančić pisao je od sedmog juna do dvanaestog lipnja dnevnik za beogradski dnevni list Danas. Sadržaj dnevnika prenosimo u cijelosti na ovom mjestu, jer smatramo da je u javnom interesu da ga pročita što veći broj ljudi, kako onih u tuzemstvu, tako i onih u dijaspori. Između ostalog Ivančić piše o temi o kojoj se u našoj kući uglavnom postojano šuti. Ta tema nosi radni naslov: "Kako je država pomogla generalu Anti Gotovini da se okrene budućnosti". Vjerujemo da će se mnogi naši čitatelji s dužnim domoljubnim zanimanjem upustiti u ovu priču

(FOTO: Alessandro Gandolfi)

11. jun, utorak

Kada kolju tune, more se zacrveni. Masovna likvidacija ne obavlja se na suhom, nego u vodi. Osoblje zaduženo za konačno rješenje, u ronilačkim odijelima ili jarkožutim gumiranim kombinezonima, opremljeno je naoštrenim čeličnim pomagalima, kukama, satarama, kopljima, dugačkim noževima. Riblja tjelesa, s karakterističnim užasom u očima, očajnički se batrgaju i skončavaju u najgorim mukama. Po obavljenom poslu, na morskoj površini pluta dva pedlja debeli sloj rumene masti, teže iznutrice tonu i prekrivaju dno. Obalne stijene pretvaraju se u sluzave izbočine nepravilnih oblika, a poslije na njima tamni i suši se opna od usirene krvi. Stotinama metara uokolo uputno je prolaziti samo sa čvrsto začepljenim nosom.

Umjesto klasičnoga dnevnika, forme koja se u pravilu pokaže stupicom, jer iz onih što se u nju ulove najčešće cijedi sentimentalne limunade, ovo bi mogla biti bilješka o ribama. Možda je riječ o hrvatskom ribarstvu, a možda o ribarskom hrvatstvu, ovisno o kutu gledanja. Svejedno, obje se djelatnosti podjednako uspješno razvijaju. Po povratku iz Beograda,

10. lipanj, ponedjeljak

gdje sam prisustvovao skromnoj i dirljivoj proslavi 16. rođendana Danasa – najboljeg dnevnog lista u tzv. Regiji, čije mi je uredništvo dodijelilo nezasluženu počast – sjedim u sjenovitoj bašti splitskoga hotela „Park“, ispod odrine od glicinije, more huči u daljini, ptičice cvrkuću, naručujem si kavu (čitatelju limunadu), turisti izbezumljeno vrte mape grada, šuljam se kroz svježe uspomene, prisne susrete s kolegama, večernje druženje s prijateljima koje nisam vidio od prošle jeseni, prebirem među prstima crnu kožnu narukvicu (poklon od S.R.-a, uručen preko konobara), odlučujem se za još jednu kavu (čitatelju dupla limunada), a onda listam novine, ne bih li iskočio iz žanra i približio se onome što štampa nudi kao službenu verziju stvarnosti. Pažnju mi privlači nevelika vijest u gornjem desnom uglu, plasirana agencijski neutralno, čija prva rečenica glasi ovako:

„Premijer Zoran Milanović zajedno s ministrom obrane Antom Kotromanovićem posjetio je u petak Antu Gotovinu koji ih je poveo u obilazak svoga tunogojilišta.“

Susret velikih riba (FOTO: Greenpeace)

Zanimljiv prizor. Visoka politička delegacija dolazi u posjet bivšem optuženiku za ratne zločine i obilazi uzgajivačko-proizvodni pogon što ga je donedavni uznik, pretpostavlja se, pokrenuo sredstvima zarađenim za vrijeme boravka u zatvoru. Hrvatska pokazuje jasne znake gospodarskog oporavka. Politička vlast terenskim radom ohrabruje privatne inicijative.

Narod sklon jeftinim metaforama, doduše, voli reći da riba zaudara od glave, no u realnosti je to teško razaznati: nesnosni vonj širi se oko čitavoga ribogojilišta. Uz nešto produktivne zlobe moguće je čak po(d)morski kompleks u trenutku svečanoga posjeta zamisliti kao tekuću Hrvatsku, gdje premoćna većina stanovništva ionako diše na škrge, dok politički vođa i narodni heroj nadgledaju stanje ribljega fonda.

Zacijelo su razgovarali o stvarima od kapitalne važnosti, o stanju na tržištu i složenim gospodarskim prilikama. Kakav je, u odnosu na euro, tečaj tune? Bio je dakle

7. jun, petak

i vijesti je trebalo puna tri dana da doplovi do novinskih stranica. Izvjestitelj navodi kako je „druženje u večernjim satima nastavljeno zajedničkim gledanjem utakmice Hrvatska – Škotska“, u Pakoštanima, gdje se na više stotina kvadrata prostrla generalova vila. Tunogojilište je, pak, „posjetilo veće društvo u kojem osim premijera i ministra obrane nije bilo ljudi iz politike“.

General Gotovina zagledan u sretnu budućnost (FOTO: Novi list)

Ono što u vijesti ne piše je da se tvrtka Ante Gotovine, pod nazivom Pelagos, jedina (!) javila na natječaj za koncesiju na pomorskome dobru za uzgoj tuna na lokaciji između otoka Vrgada i Gira – premda su se mnogim konkurentima od takve prilike cijedile sline iz usta – te je od države dobila na raspolaganje 60 tisuća četvornih metara morske površine gdje se u kavezima može godišnje uzgajati 450 tona unosne plave ribe. A nije u vijesti pisalo ni sljedeće: da se u tržišnu utakmicu upustila još poneka firma, među njima i takva koja nudi bolje uvjete od one Gotovinine, natječaj bi bio poništen, jer je zbog formalnih razloga osujećen izbor unaprijed izabranog koncesionara.

Takvo je, naime, stanje na tržištu. Prijateljski posjet utoliko dobiva dodatni smisao, jer Zoran Milanović i Ante Gotovina su takoreći poslovni partneri, uz napomenu da obojica trže javno dobro: ja ti u ime države dajem koncesiju na dio teritorija, zajednički eliminiramo konkurenciju, ti crpiš resurse i ubireš dividende u milijunskim iznosima. Što bi velikanu najviše odgovaralo – šume, nafta, voda, rudna bogatstva? Napokon, zašto ne tunogojilište, ako su u Haagu završile sitne ribe…

Suosnivač tvrtke Pelagos je Gotovinin prijatelj Milan Mandić, a njemu je

8. lipanj, subota

odmah po povratku kompanjona u domovinu (uz veličanstveni doček i gromko nacionalno slavlje) Ministarstvo poljoprivrede dodijelilo najveću kvotu za ulov tune u hrvatskome dijelu Jadrana. Ostali vlasnici ribarskih flota – koji su takvom odlukom direktno zakinuti – čupaju kose, grizu nokte, otpuštaju radnike, prodaju brodove, ali i drže jezike za gubicama, zbog patriotskih obaveza, opće atmosfere i ekonomskog prosperiteta zemlje.

Kad nam naš general dođe, plina će nam donijeti! (FOTO: notizie.virgilio.it)

Druga firma Ante Gotovine, Adriatik gradnja, što ju je osnovao s prijateljem Željkom Dilberom, dobila je od države milijunski posao plinifikacije Zadra. Točnije, posao je dodijeljen tvrtki EVN Croatia kojoj je Adriatik gradnja podizvođač radova, što će reći i najveći korisnik prihoda. Na prvome javnom natječaju prijavilo se čak osam kompanija, od kojih je najmanje jedna nudila povoljnije uvjete od EVN Croatia, no pod nerazjašnjenim okolnostima taj je natječaj poništen. Na drugome – gle čuda – prijavila se samo firma preko koje Gotovina može ubirati profit, te će Adriatik gradnja, naplaćujući se iz javnih sredstava, postavljati plinske cjevovode na području Zadra.

Najvažnija cijev, razumije se, jest ona kroz koju hrvatska država osigurava Gotovini kontinuirani dotok gotovine.

Premijer Milanović izdašno plaća herojevu lojalnost, njegovu „neutralnost“ i upadljivu „apolitičnost“, pritom još može na sva zvona trubiti o energičnoj borbi protiv korupcije, jer – mediji su neobično krotki, uopće ih ne zanimaju živopisni biznisi na jugu zemlje, o nacionalnom svecu nije preporučljivo loše govoriti, a u Hrvatskoj

9. jun, nedjelja

stjecajem okolnost ne izlazi Danas, niti postoji Peščanik.

U Pakoštanima tako nesmetano stasava poduzetnički gorostas. Izvršna politička vlast naumila je u najkraćem roku od Ante Gotovine učiniti bogataša, čovjeka koji će i u materijalnom pogledu biti dostojan svoje reputacije, poslovnoga vojskovođu. Na djelu je udruženi gospodarski pothvat, neka vrsta kompenzacije za onaj zločinački, koji je u Haagu proglašen nepostojećim.

Da je generalski čin važna garancija poslovnog uspjeha govori nam karijera general-poduzetnika Ivana Čermaka (FOTO: Nacional.hr)

Općenito govoreći, poratno konstituiranje državne tajkunerije u Hrvatskoj ima svoje jasno ratno utemeljenje, naročito kada je riječ o zapovjednom kadru što je neko vrijeme proveo na doškolovanju u Haagu. General Ivan Čermak, na primjer, prije rata je bio monter rashladnih uređaja, a danas je neizrecivo bogati naftni magnat; general Slobodan Praljak tavorio je kao trećerazredni redatelj, a danas raspolaže nekretninama površine solidnoga zagrebačkog kvarta… Hrvatsko poduzetništvo u mirnodopskoj fazi

12. lipanj, srijeda

zasniva se na borbenoj logici ubiranja ratnoga plijena, samo što su oni od kojih se plijen otima i dalje silno zahvalni. Brčkaju se u tunogojilištu, slave hrvatsku slobodu i čekaju neizbježni masakr. Poseban kavez rezerviran je za medije, pa sam zbog toga – uz ispriku – i odlučio sabotirati dnevničku formu za račun male dionice istraživačkoga novinarstva, toliko zahtjevne da je dovoljno odškrinuti prozor i pribilježiti što se događa svima ispred nosa.

Zoran Milanović i Ante Gotovina obilaze poprište poslovnoga uzleta, otvoreno demonstriraju koruptivni savez, a hrvatski novinari sretno rone, mašu perajama i sriču protokolarne vijesti. Šutimo kao ribe. Pišemo na škrge.

Viktor Ivančić

Lupiga.Com via www.danas.rs