Kladim se da ste svi čuli za Šćepana Malog. Jel'da, a? I sad se mislite jel' to neki bosanski kralj iz mračnog srednjeg vijeka ili možda neki lik iz partizanskih filmova? Netko će pomisliti daje riječ o klincu koji je spasio vlak u snijegu, ali zapravo se radi o avanturistu iz 18. stoljeća. Muvao se po Lovćenu i ostalim črnogorskim vrletima dok su tamo vladala brđanska plemena, a kako je živio i umro te čime je ovaj tekst zaslužio, saznajte u

Kako kažu prašnjave knjige, iz doba u kom su pisati i čitati znali samo oni što su spaljivali i proganjali, godine 1766. na mjestu današnje ponosne Črne Gore pojavio se Šćepan Mali, momče kojemu nitko ne zna porijekla (kažu da je iz Bosne ili Dalmacije). Veseli mladić tumarao je crnogorskom vukojebinom i na jednom mu na um padne da se "od sad pa nadalje i u buduće", svima na koje naiđe, predstavlja kao svijetli ruski car Petar III.

Kako u to doba još nije rođen Bil Gejts niti je internet bio opće sredstvo informiranja, crnogorskom je narodu promaklo kako je ruski car Petar III mučki ubijen još četiri godine ranije kada mu je opaka ženetina naštrikala zavjeru da bi se kasnije proslavila preko beogradskog benda EKV, kao carica Katarina II.

Da se vratimo našem junačini i glavnom protagonistu ove priče. Ubrzo se po crnogorskim plemenima proširio glas o svrgnutom ruskom caru koji se skrio među njih. U međuvremenu, naša se junačina pokazala kao neobično inteligentna i promućurna spodoba. Toliko se dopao raznim vladikama i plemenskim starješinama da su ga ubrzo sami proglasili gospodarom Crne Gore. Da slučajno tako nekome od nas dopadne vlast vjerojatno bi odmah sebi kupio pedesetak skupocjenih satova švicarske proizvodnje ili bi zaposlio nekoliko rođaka u državnoj firmi, međutim ne i naš Šćepan.

Mali je krenuo u sveopću modernizaciju, ujedinjenje i kultiviranje brđanskih plemena pa je tako uveo i opake kazne za krvnu osvetu koja je tada bila uobičajen način rješavanja međuljudskih razmirica kod Crnogoraca. Junačina je uspostavila i prvi stalni sud koji u modernoj nam državi Hrvatskoj, unatoč demokraciji, ni danas ne funkcionira kako treba. Pomirio je zavađena plemena, izgradio putove do svake vukojebine, vjerojatno bi im struju i telefon doveo samo da ih je bilo. No, prekinuo ga je potplaćeni pizdajica 1773. godine kada ga je, za par turskih novčića skadarskog paše Bušatlije, ubio sluga.

Tako je u samo sedam godina vladavine naša junačina za Črnu Goru napravila više nego svi demokratski izabrani vladari na ovim prostorima. Ovu legendu i altruistu ovjekovječio je ponosni narod kroz niz djela, a među ostalima počast mu je odao vladika i pjesnik Petar II. Petrović Njegoš kroz pjesnički ep 'Lažni car Šćepan Mali'. U nešto modernije doba, točnije 1979. godine Veljko Bulajić o njemu je snimio film 'Čovjek koga treba ubiti ili Legenda o lažnom caru Šćepanu Malom'. Pa pogledajte ako nađete i sjetite se malih što muda imaju.