Raspeti Riječni rak i neumrli Wojtyla

Ivan Kegelj

8. travnja 2005.

Raspeti Riječni rak i neumrli Wojtyla

Često nam se, dobri moji Lupeži, u zadnje vrijeme potrefi da se ne razumijemo, kao što je bilo u slučaju teksta "Umro je stari Poljak Wojtyla". Kako bi se neke stvari razjasnile, evo jedan uradak na sličnu temu i još koječemu. A da bi tekst imao povod, neka ovdje stane podnaslov - pokopan je stari Poljak Wojtyla. Za nastavak, kao i uvijek, probajte kliknuti na

Za početak, najprije da se osvrnem na primjedbe ovih koji me prozvaše uskogrudnom budalom, iako bih volio da znate da me takva kvalifikacija niti najmanje ne smeta. O sebi imam tek nešto bolje mišljenje. Da sam budala - to mi je poznato, ali iskreno sumnjam, a još iskrenije se nadam da mi se kao grijeh može predbaciti i uskogrudnost. (Inače, svidjela mi se ona opaska o pisanju na toalet papiru, jer, naime, imao sam prijatelja koji je svoje pjesme pisao na istom. Pjesme su mu bile izvrsne, ali nikad ništa nije izdao. Danas radi na tvorničkoj traci u jednoj kanadskoj vukojebini.)

Elem, da ne skrenem, više mi je nego jasna Wojtylina veličina, kao što mi je u određenoj mjeri jasan i njegov napor, odnosno doprinos borbi protiv komunizma. Tu posebno mislim na njegov govor iz 1979. godine, koji je držao u rodnoj Poljskoj. Ali kad jedna ozbiljna dnevna novina istisne da je papin doprinos u borbi protiv komunizma bio presudan za njegovo rušenje - to mi nije, nit će mi ikad biti jasno. Isto tako, jasno mi je šta je to prigodničarsko novinarstvo; sam sam pisao nekrologe u kojima su pokojnici bez iznimke bili dobri, pošteni i puni ljubavi prema svijetu, a sve temeljem one stare - o mrtvima sve najbolje. O Wojtyli uistinu vrijedi pisati najbolje, jer većina onog prigodničarskog, ali ne i sve, ovaj put drži vodu.

Ono što mi nije jasno - to je uskogrudnost i masovna histerija ljudi koji ne dopuštaju napisati jedan polemički uradak na amaterskom sajtu, koji itekako ima temelja. Sam papa Ivan Pavao II., usrdno se nadam, dopustio bi primijetiti da u njegovom pontifikatu sve nije prošlo bez greške. Jer da je bilo tako, da čovjek može biti bezgrešan, čemu bi onda služio Wojtylin i moj Direktor svemira? Nećemo Ga valjda tek tako baciti na burzu. Pa ako hoćete, sudit će On i velikom Poljaku, sve prema zaslugama, i budite uvjereni da nije nemoguće da dobri Poljak ne dobije expres vizu za Nebo. Tko ne vjeruje neka barem površno pročita nešto teološkog štiva.

Ali ne, nećeš konju riječni, skočili su na zadnje noge oni koji kroz ovih nekoliko dana starog Poljaka imaju u srcu, iako sam se spreman kladiti da barem polovica njih nikad nije razmišljala o njegovim porukama, točnije da barem polovica njih ne zna niti jednu njegovu poruku. Jer kao što je poznato, starog Poljaka u Hrvatskoj su u pravilu najviše slavili oni kojima se 1995. godine na riječi oprost i pomirenje dizala kosa na glavi. Što se tiče ljudi koji su skočili na zadnje noge kako bi podržali moj polemički pristup u bezvrijednom i siromašnom tekstu o životu i radu starog Poljaka, za njih vrijedi isto kao i za ove prve. Niti oni nemaju u vidu Wojtyline poruke i vrijednost njegove filozofije, nego naprotiv, po svaku cijenu nastoje ostati na oku lijepoj i niškorisnoj poziciji šatrorazmišljajućih opozicionara. Barem polovica takvih je na Wojtylina putovanja i učenja gledala podozrivo, s podsmjehom ili kako već.

U našoj anketi dvadesetak maloumnika čak je ustvrdilo da im je svejedno što je dobri Poljak umro. Takvih se najviše bojim, oni su oličenje vrlog novog svijeta. O tome što je stari Poljak značio za mene i što će mi značiti ubuduće ovdje nemam namjeru govoriti. Tek ću natuknuti da mi je više značio kao filozof, nego kao Sveti otac, a s tim u vezi nadam se da će pokoljenja znati praktično primijeniti njegovu misao. Za kraj neka ostane jedna koju ste imali priliku viđati na jumbo plakatima: Ekološka kriza je kriza morala i zbiljski prezir spram čovjeka. (Karol Wojtyla, alias Ivan Pavao II.)