PROTUOTROV ZA DEMOKRACIJU: Kratka povijest propagande

Mladen Barbarić

30. listopada 2013.

PROTUOTROV ZA DEMOKRACIJU: Kratka povijest propagande

Iako se propaganda najčešće vezuje uz političke pokrete i ideje 20. stoljeća, nećete se iznenaditi ako vam kažemo da je samu riječ skovala katolička Crkva prije gotovo 400 godina. No, premda nisu znali kako se zove, propagandom su se mnogi koristili još od davnine. "Propaganda je namjerni, sistematični pokušaj da se oblikuje percepcija, manipulira spoznaja i usmjeri ponašanje kako bi se postigao učinak kojem teži propagandist", definicija je povjesničara komunikacije i popularne kulture Gartha S. Jowetta napisana tek 2011. godine. Iako dolazi prilično kasno ova definicija odlično opisuje ono što je Edward Bernays izveo za tadašnjeg poslodavca British American Tobacco.

Prvi pouzdani dokazi o korištenju propagande zabilježeni su 515. godine p.n.e. kada se u Behistunskim zapisima, nastalim na području današnjeg Irana, klinastim pismom opisuju događanja koja su Darija I. dovela na perzijski tron. Kako objašnjava golemi natpis uklesan u stijenu, Darije I. je, kako tvrdi na velikom zidu, uz blagoslov boga Ahura Mazde ubio Gaumata koji je uzurpirao prijestolje te se instalirao za novog Perzijskog kralja. Povjesničari se i danas spore oko toga treba li mu vjerovati ili ne, međutim činjenica je da je u propagandnom smislu Darije uspio.

Od tada naovamo povijest je prepuna sličnih propagandnih trikova. Samu riječ propaganda, u smislu u kojem je poznajemo danas, svijetu je podarila katolička Crkva. Naime, 1622. godine uspostavljeno je administrativno tijelo Congregatio de Propaganda Fide, odnosno, kardinalsko povjerenstvo za propagiranje katoličke vjere u nekatoličkim zemljama.

No, istinski guru propagande, čovjek koji je kriv što su žene propušile i čovjek koji je učinio više za američku diplomaciju u Južnoj Americi od svih pučeva zajedno, jest nećak mnogo poznatijeg Sigmunda Freuda - Edward Bernays. Vladajuća je elita morala pronaći efikasnu metodu, protuotrov za demokraciju i brojna prava koja su građani razvojem demokratskih procesa dobili od početka 20. stoljeća na ovamo.

Edward Bernays
Bernays je ime i ugled stekao kombinirajući psihoanalitičke metode svog ujaka Freuda i psihologiju mase za dobrobit velikih korporacija (FOTO: rmitcatalyst.com)

"Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranih navika i razmišljanja masa važan je element demokratskih društava. Oni koji manipuliraju ovim nevidljivim mehanizmima društva predstavljaju nevidljivu vlast koja je istinska vlada u našoj zemlji", prve su dvije rečenice u Bernaysovoj knjižici „Propaganda“ izdanoj 1928. godine od kada se malo toga promijenilo u načinu na kojem političke elite manipuliraju građanima i njihovim emocijama.

Politička propaganda dijeli brojne tehnike i metode sa reklamnom industrijom kao i s PR-om, stoga ne čudi što je otac političke propagande s početka 20. stoljeća regrutiran upravo iz svijeta biznisa. Prije no što je pomogao američkoj vladi, Bernays je ime i ugled stekao kombinirajući psihoanalitičke metode svog ujaka Freuda i psihologiju mase za dobrobit velikih korporacija. Obzirom da se politička propaganda u aranžmanu raznih vlada u društvima provodi po sličnoj metodi kao i cijepljenje, dakle daje se svim pripadnicima društva obavezno i bez novčane naplate, prošla su stoljeća dok se i znanstvenici nisu uspjeli ograditi od utjecaja propagande te ju koncizno definirati tek ovog milenija.

"Propaganda je namjerni, sistematični pokušaj da se oblikuje percepcija, manipulira spoznaja i usmjeri ponašanje kako bi se postigao učinak kojem teži propagandist", definicija je povjesničara komunikacije i popularne kulture Gartha S. Jowetta napisana tek 2011. godine. Iako dolazi prilično kasno odlično opisuje ono što je Edward Bernays 1929. godine, tek nekoliko mjeseci nakon što je izdao knjigu „Propaganda“, izveo za tadašnjeg poslodavca British American Tobacco. Naime, proizvođačima cigareta nikako nije išlo u prilog što su cigarete u društvu percipirane isključivo kao muška "igračka" dok je pušenje u javnosti za žene bio tabu zabranjen zakonom. Napokon, ta im je činjenica izbijala gotovo 50 posto potencijalnog profita.

Cigarete
Za potrebe svog klijenta izmislio je "baklje slobode" (FOTO: 3.bp.blogspot.com)

Sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća borba za ženska prava bila je u punom jeku, a sufražetkinje su napokon izborile pravo ženama da glasaju na izborima. Velika pobjeda ipak nije značila i konačnu ravnopravnost. Borbu za ženska prava Bernays je iskoristio za potrebe svog klijenta te je pokrenuo "baklje slobode". Angažirao je nekoliko žena te iskoristio tradicionalnu paradu koja se na Uskrsnu nedjelju održava u New Yorku. Nakon što je obavijestio nekoliko novinskih kuća gdje i kada će se paliti "baklje slobode" žene su na ulici zapalile cigarete i do danas ih ne gase. Tako je profit proizvođača cigareta postao dio ženske borbe za jednakost, a Bernays savjetnik vlade za odnose s javnošću, termin koji je, usput, sam skovao.

Ova epizoda jasno nam govori kako je propaganda uistinu oruđe koje djeluje na emocije, a ne na razum. Dapače, razum biva uspješno neutraliziran. Postoje brojne tehnike koje se ravnopravno koriste u reklamiranju proizvoda kao i političkih ideja. Premda ih rijetko prepoznajemo svakodnevno smo pod njihovim utjecajem. Utjecaj i rezultat propagande nipošto ne treba zanemarivati. Dovoljno je osvrnuti se dva desetljeća unatrag te pogledati što su pisali i snimali mediji iz raspadajuće zemlje. Štoviše, ostavština tih izvještaja i danas se osjeća. Dok se države diljem svijeta grčevito bore protiv lakih, teških, srednjih i svih ostalih droga, svoje građane s jednakom revnošću truju propagandom.

Lupiga.Com

 

Srodne novice

broj komentara: 28

Komentari

  1. Lagano prije više od 11 godina

    Mogu na ovaj zadnji kopirani dio članka od Heni reći da se slažem 90% s napisanim ali nevidim sa ćime to ima veze i zašto bi trebao tu sad biti. Niti ima kakve veze sa oni što sam ja dosad pisao niti sa ovim člankom o povijesti propagande. Heni je malo nabrijala ali u suštini je napisala istinu. Ali kad se napiše ustaška vojska izgleda ružno i treba imati na umu da je za svakog rata prisutna mobilizacija , da su tada večinom bile kazne streljanje , da su neki morali obući uniformu, da nisu bili svi zločinci i da oni koji jesu za to trebaju biti kažnjeni po zakonu. Recimo da je netko mobiliziran po nalogu države, bio ranjen i ostao invalid te kasnije još kažnjen nemogučnošću dobijanja posla nakon rata treba li mu ta država nešta dati. To j konkretno pitanje vama Verena zanima me vaše mišljenje o tome. Pitanje nije globalno nego se odnosi na pojedince.

  2. Verena prije više od 11 godina

    Ako pak niste bili u prilici glamurozno promovirati svoj patriotizam i istodobno iz neke državne firme izvlačiti onoliko novca koliko vam treba, e, da biste se našli na Forbesovoj listi uspješnih Hrvata, postoje u ovoj blesavoj zemlji i legalni načini da se naplati isti taj kurentni nacionalni patos. Pa tako čak i oni koji su, povijesno i moralno gledano, u jednom davnom ratu bili na zločinačkoj strani, uživaju pristojne penzije, i to temeljem tek jednog papirića što ga izdaje Hrvatski državni arhiv, to jest potvrde da je taj i taj u nekom razdoblju od 1941. do 45. bio u ustaškoj, dakle, fašističkoj vojsci, te da je ratovao za voljenu Nezavisnu državu Hrvatsku. I eto nagrade, eto penzije u iznosu većem od onoga što ga na kraju puta dobiju oni koji su marljivo crnčili čitav život. Temeljem tih bizarnih potvrda, mirovine u Hrvatskoj uživa više od 13 tisuća pripadnika ustaških jedinica, te članova obitelji koji nakon njihove smrti imaju pravo na mirovinu. A šuplji državni proračun to godišnje košta čak 50 milijuna eura.

    Ako se pak pripadnost fašističkoj vojsci ne može pronaći u dokumentaciji Državnog arhiva, problema ipak nema, dovoljno je priložiti fotografiju u ustaškoj uniformi, potpis dva svjedoka i uvjerenje koje – to je upravo najzanimljiviji dio priče – izdaju dvije udruge veterana i domobrana. Točnije, udruge građana!

    Tako i ova, lijeva vlada, koja se inače pred svjetom rado zaklinje u antifašističke vrijednosti Hrvatske, i danas priznaje zakon, donesen još 1993., a kojim se nagrađuju pripadnici ustaške vojske, eufemistički nazvanom „domovinskom vojskom“. Čije i kakve domovine? One utemeljene na rasnim zakonima, progonima i logorima, čije se bolesne ideologije Hrvatska do danas nije rješila.

    Jer upravo se takvim i sličnim zakonima ovdje godinama gradi lažni mit o patriotizmu, koji podrazumjeva da je u ime domovine svaki zločin, svaka svinjarija, ne samo dopuštena, nego će još biti i adekvatno nagrađena. I nije onda čudo da je Hrvatska, s jedne strane u strasnom zagrljaju pripadnika jedne davne fašističke vojske i one gomile „patriota“ iz rata devedesetih, s druge tolikih državnih stjenica, političkih kriminalaca i „uspješnih“ menadžera, zapravo invalidna država, potpuno polomljenih kostiju. Bez naznaka adekvatnog, skorog izlječenja.

    Mladina
    Heni Erceg

  3. Lagano prije više od 11 godina

    Kao i danas, zar ne ? teško da se danas može nešto sakrit i uglavnom sve se zna :D , što je za svaku pohvalu jer i treba da se zna. Dok sam bio dijete mama mi govorila gore ćeš proći ako slažeš :D. I bez obzira na sve laži kojima su nas napajali 40 godina nakon rata istina izlazi na vidjelo .

  4. Verena prije više od 11 godina

    O NOB imamo istinu samo onih koji su je pisali a to su sami sudionici i nitko tu njihovu istinu ni u najluđim snovima nije se usudio osporit.(iz komentara)
    Kao i danas, zar ne ? Dok ne stasa nova generacija, koja će osporiti i baciti u prašinu i zaborav ustrojenu i institucionaliziranu istinu, aktualnu danas.
    Historia est magistra vitae.
    puno se novih istina pojavilo nakon pada komunističke diktature pa tako da danas nisam siguran koje istine bi trebalo spomenuti u školama. (iz komentara)
    Istina nije ni grupna, ni kolektivna svojina .
    Tko god želi zaboraviti revidirati , ili prilagoditi prošlost svojim interesima, političkom uredjenju, i tumačiti je iz rakursa sadašnjosti-nema budućnosti.

  5. Lagano prije više od 11 godina

    U doba komunističkog režima djelile su se titule heroja šakom i kapom. Obrana domovine je zadatak svakog i ništa tu nema herojskog. Spomenici su 90 % dizani kako bi sami sebe veličali. Ulice su dobijali i odredi koji su vodili ljude iz Blajburga i masovno ih pogubljivali. Zaslužuju li ti naziv heroja, spomenik ili ime ulice. Ako smo ljudi odgovor je ne zaslužuju. O NOB imamo istinu samo onih koji su je pisali a to su sami sudionici i nitko tu njihovu istinu ni u najluđim snovima nije se usudio osporit, Danas se pojavljuju neke druge istine i umjesto da je istina kako su partizani streljali svoje ako ukradu kokoš pojavi se drugaćija istina a to je da su ubijali, palili ako im selo nije davalo hranu, pojavljuje se istina da 4 godine bili idealna vojska a onda im došlo odjednom da postanu ubojice i pobiju desetke tisuća zarobljenih ljudi. Istina je da 99% zarobljenih od strane partizana nije preživjelo. Verena puno se novih istina pojavilo nakon pada komunističke diktature pa tako da danas nisam siguran koje istine bi trebalo spomenuti u školama.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija