NAKON IZVLAČENJA ZLATA, ŠUTNJA: INA i CO nerado se sjećaju dana kada su mazili svoje zaposlenike
Za razliku od odmarališta Petrokemije, koje definitivno nije primjer luksuza, radnici Plive su svojim doprinosima u socijalizmu izgradili pravi pravcati hotel u Supetru na Braču. Do njega se iz centra Supetra dolazi Putem Plive, ulicom koju lokalci poistovjećuju upravo s najvećom farmaceutskom kompanijom Balkana i radnicima koji su je obnovili u danima izgradnje hotela. Kada mu priđete, vidjet ćete više smještajnih objekata, a svi su svojevrsni arhitektonski bomboni. Pritom su i pametno raspoređeni na čak 52 tisuće kvadratnih metara šume, a najveći i najbliži Putu Plive građen je bračkim mramorom.
Središnja zgrada nekadašnjeg odmarališta INA-e u Supetru na Braču danas je hotel Amor (FOTO: Lupiga.Com)
Između paviljona s dugim terasama, na 50-ak metara udaljenosti jedan od drugog, u okoliš su uklopljene moderne skulpture neobičnih oblika, među koje je zalutala i jedna postratna Gospa. Prolazite pokraj lječilišta napravljenog za rehabilitaciju radnika Plive i idete prema obali. Prije nego izbijete na more, morate proći pored betonskih stolova za stolni tenis, košarkaškog igrališta, dječjeg igrališta...
RADNICI I GODIŠNJI ODMOR (1969.): Vraćamo vas 45 godina unatrag, kad su građena radnička odmarališta
BRISANJE SVJETLIJE MRAČNE PROŠLOSTI: Gdje je nestalo sedam Dubrovnikâ?
A onda se pred vama ukazuje božanstvena uvala, šljunčana, a onda i pješčana plaža s tirkiznim morem s kojeg dopire povjetarac obogaćen solju pa se miris ljekovitog mora miješa s aromama vegetacije dostojne rajske bašte, prvenstveno borova i lavande. Udahnete duboko i već se osjećate bolje.
U objektima gdje su se nekad odmarali radnici, smještaj danas stoji od 68 do 118 eura po danu (FOTO: Lupiga.Com)
"To vam je bilo na nivou hotela A kategorije, godinama je ulagano tamo. I to su sve platili radnici, novac Plive nije korišten za njegovu izgradnju. Mi smo ti koji smo investirali i donosili odluke o tome koliko će se novca uložiti", priča nam umirovljeni sindikalist iz Plive, Boris Jureša. Naravno, taj hotelski kompleks koji je nekoć primao 600 ljudi odjednom, više ne pripada radnicima Plive, kao ni vile u Novom Vinodolskom koje su u neka bolja pretkapitalistička vremena tvrtke primale oko stotinu njihovih radnika.
"Tražili smo da nam se to vrati, ali nismo dobili ništa. Oduzimanje hotela se događalo u vrijeme Vlade nacionalnog jedinstva, kada je Nikica Valentić bio premijer (između 1993. i 1995. godine op.a.) i kada je HDZ-ova elita radila na uništavanju kako Plive, tako i svega ostaloga", priča nam Jureša. On je pokušao ujediniti radnike putem sindikata i boriti se za to odmaralište, za koje interesa među radnicima ljeti nikada nije manjkalo, pogotovo kada je riječ o medicinskoj rehabilitaciji. Međutim, zakoni nisu bili na njihovoj strani i odmaralište je sredinom devedesetih upisano kao vlasništvo poduzeća.
Betonski stolovi za stolni tenis namijenjeni rekreaciji radnika (FOTO: Lupiga.Com)
Turističko naselje izgrađeno doprinosima Plivinih radnika danas se zove "Velaris". Prodano je 2005. godine Ivanu Šimunoviću, okretnom biznismenu bračkih korijena koji je bogatstvo zaradio kao vlasnik restoranâ, maslinika i ribarske flote na Novom Zelandu.
Naselje je uz veliko slavlje i svečanu primopredaju ključeva prodano doseljeniku s Novog Zelanda, koji danas boravak u kompleksu u sezoni naplaćuje između 68 i 118 eura za noć. S obzirom na ogroman broj hotela izgrađenih doprinosima radnika u socijalizmu, ovaj je makar u funkciji. No, ono što je nas zanimalo jest - jesu li radnici imali ikakve koristi od 6,5 milijuna eura koliko ih je Šimunović dao za Velaris. Jureša odgovara s: "Ne".
Ova zgrada najprije je bila lječilište, potom INA-ino odmaralište, a danas je hotel (FOTO: Lupiga.Com)
Raskošnim odmorišnim objektima raspoređenim od sjevera do juga Jadrana svojevremeno su raspolagali radnici INA-e. I oni su pretvorbom prebačeni u vlasništvo poduzeća, a kasnije dolaze pod upravu tvrtke Hostin d.o.o., tvrtke kćeri INA-e formirane 1997. godine. Zadnjih dvadeset godina hoteli, odmarališta i apartmani će se polako osipati i prodavati.
Lani je tako INA oglasila prodaju nekretnina u vlasništvu Hostina: apartmana na otoku Cresu, odmarališta na obali jezera Šoderica kod Koprivnice i Hotela Sućuraj na Hvaru, koji su procijenili na više od 800 tisuća eura. Cijena hotela je pala nakon što su ga godinu ranije pokušali prodati za 856 tisuća eura. Ako pogledate stranice Hostina uvidjet ćete da su se deseci objekata "od Savudrije do Prevlake" sveli na nekretnine u samo četiri grada. Pokušali smo o tome razgovarati sa direktoricom tog poduzeća Zrinkom Papac, međutim ona nas je uputila na korporativne komunikacije Hostina iz čijeg se nevoljkog odgovora, praktički prepisanog sa stranica poduzeća, vidi koliko je priča o odmarališnim objektima koji su sagradili radnici nešto što se želi zaboraviti.
Spomenička plastika iz vremena socijalizma odgovara i oku turista (FOTO: Lupiga.Com)
"Hostin raspolaže s više od tisuću kreveta na četiri lokacije na Jadranskoj obali; Poreč, Pag, Duga Uvala i Tisno, a prema važećim zakonskim i podzakonskim propisima objekti ovakve vrste usklađeni su i komercijalizirani 2011. godine, sukladno otvaranju tržištu svih turističkih objekata zatvorenog tipa iz Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti. Svi objekti Hostina su otvorenog tipa, što znači kako se usluge nude po tržišnim cijenama, kako Ininim zaposlenicima, tako i općoj javnosti. Napominjemo kako su zaposlenici Ine uvijek pravovremeno obaviješteni putem internih kanala komunikacije o svim akcijskim cijenama koje Hostin nudi u pred- i posezoni", navode u odgovoru ni ne obazirući se na pitanja o nekretninama koje su ušle u Hostin 1997. godine, a kamoli one koje su u pretvorbi oduzete radnicima i prebačene na poduzeće.
Još jedna zanimljivost je da o tome nerado razmišljaju i sindikati. Sindikalka Ana Rilović kazala nam je kako nam ne može pomoći, odnosno da nema informacije o sudbini odmorišnih nekretnina koje su u nekim prošlim vremenima gradili njeni kolege. Razlog tome možda se može potražiti i u pozivu koji smo zaprimili iz Korporativnih komunikacija tvrtke uoči slanja gore citiranog "odgovora". Njihovu je djelatnicu silno interesiralo s kim smo točno od sindikalaca razgovarali vezano za turističke objekte i što nam je rečeno. Zaposlenica Korporativnih komunikacija nam je u tom razgovoru više puta naglasila da je INA privatna tvrtka i da nije dužna odgovarati na upite novinara prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, premda se na njega nismo niti pozivali.
Radnička klasa otišla je u raj, a "bog ljubavi" danas radi za masovni turizam (FOTO: Lupiga.Com)
"INA nije državna tvrtka", kazala nam je. Na suradnju smo je bezuspješno pokušavali privoljeti podsjećanjem da hrvatska država i dalje drži značajan udio u toj tvrtki. Slična uvjeravanja pa čak ni pozivanja na dubioznu sintagmu "korporativna odgovornost" nisu prošla ni kod gospođe Papac, kojoj smo se požalili na oskudan "odgovor" na naš upit.
Ipak, više od PR-ovaca ove tvrtke začudili su nas na suradnju nespremni sindikati. Međutim, primjer Croatia Osiguranja, sljedećeg poduzeća bogatog odmorišnim kapacitetima, pokazao nam je da je sindikatima nekada jednostavno lakše ne imati pojma ni o čemu. Miroslav Hrašćanec, predsjednik sindikata Croatia osiguranja, nije nam se niti javljao na uzastopne pozive i SMS-ove, dok nam je njegov prethodnik, Zvonko Vojnić, glavni sindikalist iz doba privatizacije Croatijinih odmarališta kazao da se ne sjeća ničega i da se "ponosi izvrsnim odnosom između Uprave i sindikata unutar Croatia Osiguranja". Nekoliko godina nakon prodaje odmarališta, postao je članom Uprave CO.
Bivše supetarsko odmaralište INA-e smješteno je tik uz more, na najljepšoj poziciji u mjestu (FOTO: Lupiga.Com)
Prodaja odmaralištâ Croatia Osiguranja su rijetkost po činjenici da su problematizirana u medijima. Bile su to, dakako, godine kada je Hrvatska kao takva, pa i njeni mediji, imali pametnijeg posla od brige za prava i imovinu radnika, prepuštenih na bezglasnu adaptaciju modernim vremenima i neupitnim vrijednostima tzv. slobodnog tržišta. Ni ovi medijski napisi nisu došli pravovremeno, ali makar su postojali. Točnije, postojao je tekst u Feral Tribuneu s naslovom "Rasprodajom 108 sindikalnih odmarališta CO oštećeno za 1,5 milijun maraka" iz 1999. godine, koji je pitanje prodaje tih kapaciteta potegao tri i kusur godine nakon što se ona dogodila, na inzistiranje povratnika iz SAD-a i prijatelja Franje Tuđmana, Suada Rizvanbegovića, s kojim je naš bivši diktator igrao tenis, kartao se i kupao na Brijunima.
Kako je sam Rizvanbegović ispričao u jednom intervjuu, u Hrvatsku se vratio po Tuđmanovom nagovoru i pod uvjetom da u Croatia Osiguranju "ja budem uprava i nitko drugi".
"Na jednom od prvih kolegija otkako je došao na mjesto generalnog direktora, u siječnju 1996. godine, objavio je svoju nakanu da radnike ošteti rasprodajom 108 prestižnih Croatijinih sindikalnih odmarališta, smještenih na Jadranu, od Makarske do Istre", navodi se u članku objavljenom u Feralu.
Među atraktivnijim objektima navode se oni u Dubokoj kod Opuzena, Zlatnoj uvali kod Pule, Promajni u blizini Makarske, zatim bungalovi na otoku Krku i kuće za odmor u mjestu Gajac na Pagu. Radilo se ukupno o 4.100 četvornih metara odmarališnog prostora, ukupnog kapaciteta od 500 kreveta, knjigovodstvene vrijednosti od približno od pet milijuna DEM.
Hoteli Velaris na mjestu bivšeg odmarališta Plive u Supetru (FOTO: Lupiga.Com)
"Jedan od direktora na tom mu je istom sastanku prigovorio kako rasprodaja sindikalnih odmarališta nije baš najmudriji poslovni potez s obzirom na njihovu namjenu i na nejasnu vlasničko-pravnu situaciju, kao i zbog više nego nekonjukturnog vremena za prodaju takve vrste nekretnina. Cijene odmarališta i vikendica na moru, dobro se sjećamo, u prvoj poslijeratnoj godini nisu nikako išle u prilog prodavačima, a na tržištu su uglavnom prevladavale kuće za odmor koje su prodavali vlasnici iz Srbije. Rizvanbegović je ipak ustrajao pri svojem naumu, tvrdeći (upućeni kažu, posve nerealno) da radnička odmarališta poduzeću stvaraju godišnji gubitak između milijun i milijun i pol DEM", navodi se u članku uz napominjanje da na dnevnom redu koji je članovima Nadzornog odbora bio dostavljen zajedno s pozivima na sjednicu, verifikacija odluke o prodaji kuća za odmor nije niti bila navedena i da su je, zajedno s popratnim materijalom, članovi odbora dobili u posljednji trenutak. U tom su NO-u sjedili ministri, doministri i istaknuti HDZ-ovci.
"Razmjere ove prevare ilustrira podatak da su se u obrazloženju odluke o prodaji odmarališta, koje je, po Rizvanbegovićevu nalogu bilo dostavljeno NO godišnji troškovi njihova održavanja naglo 'smanjili' s 1,5 milijuna na 380.000 DEM. U obrazloženju nije napisano da je tih 380.000 godišnjeg gubitka u stvari nastajalo zbog nekorištenja apartmana u ratnim uvjetima; u jednima su bili smješteni izbjeglice, a drugi su bili nepristupačni. U prodaju se krenulo neposredno prije prve poslijeratne turističke sezone, kad je bilo posve jasno da ce odmarališta opet služiti svojoj svrsi i pokrivati vlastite troškove", pisao je Feral.
Odmor u odmaralištu radnici danas sebi teško mogu priuštiti. Njihovi objekti rezervirani su za imućnije
(FOTO: Lupiga.Com)
Između ostaloga, CO je pravdao prodaju odmorišnih kapaciteta i time da se apartmani koriste u prosjeku 10 do 15 dana u godini, a sindikate su nastojali preduhitriti u kritikama tvrdnjom kako se vrijednost objekata namijenjenih prodaji ionako, sukladno Zakonu o pretvorbi kapitala osiguravajućih društava, nalazi u temeljnoj glavnici Croatia osiguranja.
"Na kraju su odmarališta prodana za manje od 3,5 milijuna DEM, što znači da je Rizvanbegović svojim neobičnim poslovnim potezom Croatiju oštetio za dobrih 1,5 milijuna. Daljnja sudbina tih 1,5 milijuna DEM ostala je nepoznata, međutim izvjesno je da su poslovanjem Croatijinog “menadžera svjetskog glasa” njezini radnici ostali bez 500 odmarališnih mjesta na Jadranu", navodi se u članku Ferala.
Lupiga.Com
Ovaj tekst peti je u nizu tekstova iz serije "Kako smo izgubili pravo na jeftin i dostojanstven odmor", koja se bavi sudbinom, odnosno nestankom radničkih odmarališta izgrađenih zahvaljujući izdvajanjima radničke klase u vrijeme socijalizma. Projekt je podržalo Ministarstvo kulture, a tekstovi se izvorno objavljuju na neprofitnom portalu www.lupiga.com.
Kojih grešaka?