Opet smo nasanjkani, pomislio sam neki dan i ubrojio se isti tren u one koji su još do unazad nekoliko godina mislili da na nadolazećim parlamentarnim izborima nećemo opet doživjeti 'deja vu' i punih 70 godina (hej, ljudi, 70 godina!) od 45' ispočetka morati birati između partizana i ustaša te njihovih političkih ekvivalenata, navodnih referentnih točki svakog dosadašnjeg izbornog (ne)uspjeha. I dok nema sumnje da u tom izboru biram uvijek one sa petokrakom na glavi, ipak sam od onih koji su prvenstveno htjeli birati mjere, programe, politike, kvalitetu promjene, koji su htjeli vlast koja (se ne pretvara da) služi građanima.

Ne vlast koja rasprodaje i zadužuje se na račun budućih generacija kako bi se zadržala u fotelji, kao ni onu drugu, kojoj je količina pljačke mjera tzv. domoljublja, a domoljublje paravan za otimačinu.

No, čini se, ne nalazimo se još uvijek u trenutku u kojem bi se programi stranaka mogli uspoređivati na terenu idejnih i stručnih nadmetanja, između rješenja i poteza koji nas približavaju prosperitetu ili bar oporavku. Među onima sam koji su htjeli biti ugodno iznenađeni političkom imaginacijom, terenskim radom ili uključivošću stranaka koje bi ponudile i zajedno s građanima razvijale ideju privrednog oporavka, vratile obrazovanje na visoko mjesto, ponudile vizije industrijske, poljoprivredne ili socijalne politike, podigle nas iz septičke jame u koju smo (opet) upali sa uzavrelim nacionalizmima. No kao da nam kažu da su neka druga vremena i da, kao, ne možemo niti jedno od tog dvoje. I opet se tako nalazimo u polariziranoj spirali zacementiranih odnosa koji se gledaju preko nišana i podrugljivo smješkaju preko povijesnih rovova, u raljama identitetske politike.  

Lijevo ili desno (FOTO: Wikipedia)

Gravitacijska točka domaće politike već mjesecima se uporno pomiče prema pitanjima identiteta priznajući nesposobnost onih na vlasti – a daleko više i HDZ-a koji ih u tome žele zamijeniti – da se nadmeću u definiranju razvojnih prioriteta, pitanjima koja se tiču zapošljavanja, obrazovanja, redistribucije i jednakosti. Kao da nas neka centrifugalna sila ponovo vuče bliže politici straha koja je opet među nama i koja barata silnicama međusobnih zamjeranja i osveta koja nisu ništa drugo no izgovor zbog kojeg ne preuzimamo odgovornost u oblikovanju društva koje će znati upravljati sa sobom, svojim resursima i posebnim potrebama. Politika straha, čini se, dobar je način još jednom odgoditi pokušaj subjektiviranja društvenog konstituenta koji bi kao anti-moć stajao naspram establishmenta i vlasti u njenim reprezentativnim i manje vidljivim oblicima. To društvo, kao pokret, ili pokreti, potrebno je kao masovni osigurač i vlasti i opoziciji, iako ga ova potonja po prirodi stvari često prisvaja.

Tako i u nedavnom slučaju kada se polovica građana, ili ako hoćete birača, našla obilježena kao jugofili, i to od stranke koja navodno zagovarajući konsenzus i nacionalno jedinstvo, oštrim mačem govora mržnje dijeli građanstvo na istomišljenike i one koji to nisu. Koja određuje tko je narod, a tko nije? I kako uopće pretpostavlja da u tim uvjetima možemo u procjepu tih podjela zajednički misliti budućnost? Potvrđuje li opet i još jednom da zajedništvo koje zagovara iznova definira na etničkim, primordijalnim osnovama koje unosi u predizbornu utrku. Sa kime bi to točno ta nova vlast potpisala novi društveni ugovor, sa svakim drugim građaninom? Umjesto povratka u pretpolitičku fazu (ili bar privida da je on moguć kroz zazivanje državotvorne retorike) ne možemo li se izboriti kao društvo da se konstituiramo van tih podjela koje već četvrt stoljeća kontaminiraju i otimaju politiku (kao rada za opće dobro i javni interes) od svih građana?  

(ILUSTRACIJA: Soundset.hr)

Gdje bi došli kada bi napravili bar korak dalje, i pitali se imali tu i zrnca razuma i što uopće danas znači biti prozvan jugofilom? Od onih koji dolazi, to je psovka i uvreda, onima kojima se nameće vulgarna redukcija želje da živimo drugačije i bolje. I u jednom i u drugom slučaju – radi se o danas praznom sadržaju u koji jedni učitavaju prijeteću, ali nemoguću, budućnost, a drugi podcrtavaju svoju razliku spram negrađanske politike koju naslućuju iza ugla. No, taj atribut možda ne pripada samo onima kojima je smišljeno prilijepljen u žaru izbornih kampanja, i vrlo vjerojatno ne prvenstveno njima.  

Možda to znači ama ništa drugo nego biti nostalgičan za vremenima prosperiteta, urednog radnog vremena, jake industrijske politike, visokih stopa izvoza, snažnih stanarskih prava, besplatnog obrazovanja? Svega onoga što danas nijedna od dviju najjačih političkih opcija nije u stanju osigurati. No ako jugofilstvo znači ne pljačkati javna dobra, državne proračune, ne zaduživati buduće generacije i budućnost ostaviti u koliko toliko urednom stanju svim građanima, onda bi svatko danas mogao reć – da, jugofil pa što – i iznova definirati ono što se uspostavlja kao kritika svih uzurpacija u posljednja dva i pol desetljeća. A to znači konstantno vraćati u središte rasprave vitalna pitanja odgovornog upravljanja javnim resursima, pitanja jednakosti i privrednog oporavka ne dopuštajući silnicama pretpolitičkog da nas sunovrate u neke nove devedesete, ovaj put daleko gore, u rat sviju protiv sviju, gdje svatko svakome prijeti isključivanjem.

Obično kasno palimo. Kasno smo palili i kada je neke od nas početkom devedesetih iznenadio rat. Kasno smo palili uoči ulaska u NATO, praktički bez ikakve rasprave, što nas već danas uvodi u neugodne situacije. Pa i onda kada smo trebali postati članica EU, opet smo tek u posljednji tren počeli preispitivati posljedice te odluke. Demokratizacijski potencijal tog procesa ostao je potpuno neiskorišten, a ulazak u EU kao elitistička vježba uljepšavanja domaćih prilika. U svakom od ta tri slučaja postojali su rijetki i nedovoljno snažni glasovi onih koji su upozoravali na implikacije tih odluka. Uglavnom, vrlo smo često zatečeni, vrlo često tek reagiramo, ali ne stvaramo. Samo-isključujemo se iz političkog života, a u biti nemamo taj luksuz da spram njega budemo cinični, ojađeni ili bespomoćni. A kasno palimo zato što nejednako sudjelujemo u političkom životu i zato što pritisnuti egzistencijalnim pitanjima dopuštamo drugima da nas predstavljaju i brinu za nas. I zato opet kasno palimo. 

(FOTO: yeniturkiye.org) 

Ipak, i Grčka i Španjolska danas nas uče da je moguće drugačije. Oba društva iza sebe imaju obračun s fašističkom prošlošću, pa ipak danas se u njima događa nešto novo, građani shvaćaju da više politiku ne mogu prepuštati maloj kasti koja će uzastopce uzurpirati položaj, hraniti klijentelističke mreže, isključivati sve druge i okretati leđa javnom interesu. Možda je ipak ovo prilika za stvaranje. Nije li potrebno pokušati odgurnuti i jedan i drugi blok te u tom prostoru – djelujući odmah - razvijati novi pogled na budućnost? Ideja nije nova, ali je svakako nov - trenutak. Dakako, među stranačkim disidentima, od Jurčića i Čačića preko Bandića i Linića mnogo je onih koji tu traže i vide taj prostor za sebe. No taj prostor zaslužuje biti više od privremenog skloništa za one koji žele politički preživjeti, zaslužuje biti nova gravitacijska točka otpora binarnoj podjeli koja nas već predugo paralizira, mjesto ukupne društvene rehabilitacije. Narod, ili ako ćemo mu u našem slučaju tepati, 'demos' – u velikom je broju slučajeva dosad bio tek poput fantomske loptice u ping-pongu između sad već potrošene socijaldemokracije i nacionalizma (sada već nadirućeg neokonzervativizma). Oni koji su se dosad pokušali othrvati tom ping-pongu, kao i oni koji su ga prokazivali, ignorirali ili protestirali često bi mijenjali svoje glasnike i predstavnike, ili bi se potpuno isključili iz kontaminiranog političkog života. Djelomično je tome i razlog što o tome nisu mislili kao masovnom društvenom pokretu, što nisu uložili godine terenskog rada i što su često birali prečice, a tako i zamke koje dolaze sa takvim odabirom.  

Mnogo je aktera koji u tom prostoru vide svoj politički habitat. I dok se mnogi s manje ili više uspjeha natječu za atribute domaćeg Tsiprasa, ono što nam ipak zasad – ne bez razloga - najviše nedostaje su širina, masovnost kao i žilavost pokreta poput onog u Grčkoj ili Španjolskoj. No kao i u potonjim društvima, i pred nama su do uspostavljanja jakog lijevog bloka dva ista, jasna i neodvojiva poteza – prvi je zaustaviti novi val neokonzervativizma (u domaćem kontekstu, moguće kroz savez s liberalnim snagama), a drugi je potom podvući crtu spram neoliberalne agende, rehabilitirati socijalnu državu i odrediti granice tržišta. U tom naporu niti jedan od postojećih političkih aktera neće moći uspjeti sam. Mogući prijevremeni izbori koji dolaze uz tračak nade oko privrednog oporavka mogli bi – uz pretpostavku SDP-ovog ostanka na vlasti – biti dobra prilika da se ne vratimo u nove devedesete i još bolja prilika za lijevi blok da se nametne kao novi politički akter i zaustavi daljnje zaduživanje, rasprodaje i privatizacije koje kompenziraju nedostatak sposobnosti da se javnim resursima upravlja efikasno, održivo i ravnopravno.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: soundset.hr