KOMENTAR IVE ANIĆA: Nacija potpuno izluđena kontradiktornostima
Jeste li možda primijetili koliko su se ljudi u vašoj sredini, ljudi koje ste dobro poznavali ili samo površno, promijenili kroz ovu nesretnu godinu? Psihijatri će vam kazati kako nas pandemija nije promijenila, već samo izvukla na svjetlo, no ja se ne mogu oteti dojmu kako više ne živim u istoj sredini u kojoj sam živio prije godinu dana. Moje sumnje potvrdio je upravo jedan psihijatar, i to Ante Bagarić sa zagrebačke Klinike za psihijatriju Vrapče, čovjek s golemim iskustvom, koji je ustvrdio kako se malo govori o efektima pandemije koja snažno utječe i na mentalno zdravlje ljudi. Nije više, naime, rijetkost da vas zaustavi netko koga poznajete dovoljno dobro iz vremena prije pandemije i da vam taj netko održi predavanje o smaku svijeta, armagedonu, sedam jahača apokalipse i pečatu zvijeri koje ćete primiti kroz bistru tekućinu cjepiva. Okej, možda malo pretjerujem, ali otprilike tako.
Virus napada i ubija, ustvrdio je Bagarić, svi oni koji „ne vjeruju u virus“ nisu došli u bolnice i pomagali, posjetili, recimo, Kliniku za infektivne bolest dr, Fran Mihaljević bez maske i stavili se na raspolaganje. Kada malo bolje pogledate, ugledni psihijatar je potpuno u pravu. Upravo zagovornici velikih zavjera, koriste taj praiskonski ljudski mehanizam da negacijom ugroze zapravo obrane svoje psihičko zdravlje. Takvo negiranje ima dvojaka svojstva. Primitivni su to mehanizmi koji negacijom spašavaju sustav od dezintegracije, to je pozitivno svojstvo, ali postoji i ono negativno, koje zna prelaziti u ekstrem, pa osoba koja ne vjeruje u pandemiju, vrlo lako može uvjeriti zastrašene ljude kako ona zapravo ne postoji. I to je opasnost, jer se upravo ti ljudi tada svrstaju u najopasniju skupinu, a ona se zove – nije me briga.
Upravo to „nije me briga“, bezobrazluk je koji su nam prvo demonstrirali naši političari. Ljudi koji su odgovorni, ali, kako vidimo, ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke. Nije li promišljena, oprezna i pripremna politika za eskalaciju pandemije mogla spasiti ovoliko izgubljenih ljudskih života? Naravno da jest, i vrhunski je bezobrazluk sada kriviti samo virus, ili neodgovorne pojedince, ili splet okolnosti. Populizam, žeđ za vlašću, potpuna bezobzirnost, doveli su, naime, do ovih današnjih crnih brojki, no kako vidimo nitko ne preuzima odgovornost. Ta nebriga za ljude, za njihovo zdravlje, potpuno zakašnjele mjere kada je stvar već izmakla kontroli, izbori i bavljenje samima sobom, nažalost se prelilo i na one koji danonoćno prate razvoj situacije i bombardiraju svoj emocionalni sustav informacijama. Najgora vrsta bezobzirnosti postala je model, prvo vladajućih, a on se sistemom recipročnosti prebacio i na sve ostale. Posvemašnja bezobzirnost, ustvrdio je Bagarić, postala je potpuno ravna empatiji, što je devijacija koja ovo društvo priprema za nesagledive posljedice.
Bagarić tvrdi kako se malo govori o efektima pandemije koja snažno utječe i na mentalno zdravlje ljudi (FOTO: Novilist.hr)
Možda najstrašniji primjer emocionalnog stanja nacije, dogodio se ovih dana. Liječnica spomenute Klinike za infektivne bolesti izvršila je samoubojstvo. Prema pričama njezinih kolega, sve ono što se događalo na klinici, velik broj smrti kojima je svjedočila posljednjih dana i mjeseci više nije mogla podnijeti. Prema tim navodima, mlada liječnica nije bila emocionalno nestabilna, nije imala vidljivih psihičkih problema, bila je izvrsna osoba i kao stručnjak i kao čovjek. Davala se potpuno. Ta vijest popraćena je s nekoliko minuta u medijima, da bi se isti u ostatku svog informativnog vremena bavili premijerom, njegovim blagim posljedicama i izrazima upućene mu potpore iz cijele Europe.
U ovaj smo strašan period po mentalno zdravlje krenuli potpuno pogrešno. Mjesecima su nas uvjeravali kako je sve u redu, kako život ide nesmetano dalje i ići će, kako nikakvog zatvaranja više neće biti, kako držimo sve pod kontrolom i, na koncu, kako smo pobijedili virus. Mjesecima se pomno planiralo parlamentarne izbore, bavilo se cirkusantskim prepucavanjima naših čelnika, posebice na relaciji predsjednik-premijer, umjesto da se pripremamo za hladnije vrijeme i opasnosti koje ono donosi.
Iz stanja prividne opuštenosti, i iz stanja prividne normale, pritisnuti situacijom, užasnom eskalacijom bolesti, naši su nas čelnici praktički preko noći prvo zatvorili, a onda nam poslali poruku kako nas namjeravaju kažnjavati ako se ne pridržavamo strogo propisanih mjera. Vrhunac je bila preporuka našim susjedima da nas prokažu policiji ako u svojim domovima okupimo svoju obitelj.
Uistinu, koronavirus nas nije samo promijenio, već nam je pokazao kakvi smo zapravo. Točno onako kako je ustvrdio ugledni psihijatar. Nacija potpuno izluđena kontradiktornostima, i nacija koja bi, po svim anketama – ponovo dala svoj glas istim ljudima koji su najodgovorniji za takvo stanje. Onima koji „spašavaju“, onima koji su puni „empatije“, onima koji se znaju nositi s ovako teškom situacijom.
Ljudi koji su nas uvjeravali da je sve u redi i da sve drže pod kontrolom (FOTO: HINA/Danijel Kasap)
Koronavirus je, ne zaboravimo, bolest s tisuću lica. Iskusio sam je i sam, i vjerujte mi – nije nimalo ugodna. Virus je podmukao, ne otkriva odmah svoje pravo lice, tek nakon deset dana pokazao mi je jasno da je tu, u mom tijelu. Psihičke posljedice i strah koji je normalan i ljudski, tada su, vjerujte mi, možda i jače nego sama bolest. Jer si svjestan kako se sve u vrlo malo vremena može promijeniti, i kako i nakon deset dana u kojima si uvjeren da je to samo malo „jača gripa“, možeš završiti na respiratoru. Nositi se s tim mislim nije lagano, niti je ugodno, kao što se s tom spoznajom nije lako nositi i ako si potpuno zdrav i neokrznut virusom. No, najstrašniji je osjećaj stigme. Kao i osjećaj da ste nekoga bližnjega ili nekoga potpuno nepoznatoga mogli zaraziti i time životno ugroziti.
Kontradiktornosti, krajnosti, prijetnje, vidna nesposobnost i, ono najgore, potpuni izostanak neprihvaćanja odgovornosti, na narod koji danonoćno prati medije i hrani se informacijama, ostavile su trajne posljedice, najviše po mentalno zdravlje. Bolna je spoznaja da nismo ni približno jednaki. Dok se jedne zatvara i nad njima se vrši represija, drugima se podilazi. Mi nismo ovce i znamo da se jednako možemo zaraziti u trgovačkom centru, kao i u lokalnom kafiću. Jednako u restoranu, kao i u crkvi. Zašto se dakle šalju takve poruke nejednakosti u društvu? Zašto su neki privilegirani i njihovim lobijima se podilazi? Ako izdajete mjere, zašto ih ne izdajete svima u Hrvatskoj, bez iznimke?
No, kako sam sebi pomoći, kada pomoći nema od tih gadljivih struktura?
Upravo psihijatar Ante Bagarić daje sugestije. Moramo se više okrenuti jedni prema drugima. Više pomagati, više brinuti za svoje mentalno i emocionalno zdravlje. Više komunicirati, barem preko tehnologije, i više planirati buduće susrete kada sve ovo s potencijalnim procjepljivanjem nacije konačno i završi. Oštro se moramo suprotstaviti onima koji bi prokazivali, onima koji bi umjesto da pomognu, htjeli da susjedu crkne krava. Kada sve ovo prođe, nadajmo se da ćemo umjesto mrtvih, mjeriti ljudsku empatiju i dobrotu. Brojati sve one koji su pomagali, nesebično se nudili i time osigurali svoje mentalno zdravlje. Život mlade liječnice nitko više ne može vratiti.
Ali naše živote može. Kada nam ih konačno vrate, sjetite se ovih mjeseci i nastojte biti ponosni na sebe. Da ste kroz sve ovo prošli kao ljudi. Kao ljudi koji prvo nisu podlijegali strahu i panici, i kao ljudi koji su svjesni kako i na koji točno način treba kazniti one nesposobne, one bezobzirne i one bez imalo empatije.
Lupiga.Com
Naslovna ilustracija: HINA/EPA/Neil Hall
"Upravo zagovornici velikih zavjera, koriste taj praiskonski ljudski mehanizam da negacijom ugroze zapravo obrane svoje psihičko zdravlje. Takvo negiranje ima dvojaka svojstva. Primitivni su to mehanizmi koji negacijom spašavaju sustav od dezintegracije, to je pozitivno svojstvo, ali postoji i ono negativno, koje zna prelaziti u ekstrem, pa osoba koja ne vjeruje u pandemiju, vrlo lako može uvjeriti zastrašene ljude kako ona zapravo ne postoji. I to je opasnost, jer se upravo ti ljudi tada svrstaju u najopasniju skupinu, a ona se zove – nije me briga."
( Iz teksta)
Ta lančana reakcija i komunikacija izmedju pojedinca i grupe,gdje grupa poprima stajalište pojedinca,jeste jedan porazan rezultat posebne vrste javnog govora:govora o nebitnom.Kako se ne bi govorilo o devijacijama koje je u drustvu i kod pojedinca proizvela korona,te kako se ne bi talasalo o promasajima politicara iz ove domene;od pogresnih odluka,do okretanja glave i šutnje o katastrofalnim posljedicama .Da bi se to postiglo,priča se o nebitnim i perifernim temama,kada je pandemija u pitanju,bez zahvatanja u dubinu ,u prozirnom i nevještom odsustvu govora o bitnom.Voditi maratonske polemike,ali samo izvan problema,da nas ne bi istina pogodila u lice ,i da ne bi shvatili vlastitu ograničenost.
Govor o nebitnom nije komunikacija.To je pragmatično zatvaranje očiju pred stvarnošću.
Tekst gospodina Anića nas upozorava na to.