U više terorističkih napada i eksplozija u Parizu u petak je poginulo najmanje 150 osoba i prema javljanjima pojedinih medija ranjeno je još oko 200 osoba. Napadi su se dogodili od 21:20 do 22:00 sata u dijelovima grada, poznatim po multikulturalnoj i tolerantnoj atmosferi. Točni razlozi takvog napada na očito liberalnu zonu još nisu poznati. Također, identitet većine napadača još nije utvrđen ili barem nije javno objavljen. Unatoč tome, utvrđeno je, kako je izjavio francuski predsjednik François Hollande, da su napadi izvršeni u ime takozvane Islamske države. Prema izjavi jednog neimenovanog svjedoka objavljenoj u medijima, tijekom napada na koncertu Eagels of Dead Metal, terorist je vikao da je to (odmazda) za Siriju, odnosno, zbog Hollandove intervencije u Siriji. Nimalo neočekivani razlog koji otkriva pravi motiv napada: prestrašiti nacionalne vlade i natjerati ih da odustanu od vojne intervencije protiv Islamske države. Napad je krvava opomena i jamac da narod neće dozvoliti ponovno riskiranje života svojih građana zbog upliva u rat na drugom kontinentu. Takva praksa nije nepoznata niti nova. Sjetimo se samo napada u Madridu 11. ožujka 2004. godine kada je koordinirano eksplodiralo 10 bombi u sustavu željezničkog prijevoza prouzročivši smrt 192 osobe i ranjavanje još 2050 osoba. Kao razlog tog Al Qaidinog napada je utvrđeno sudjelovanje Španjolske u ratu u Iraku, a kao motiv nesumnjivo ono s čime se srećemo opet danas: natjerati zemlju u kojoj je napad izvršen da se povuče i ujedno prestrašiti ostale zemlje koje bi se mogle pridružiti operaciji u matičnoj zemlji terorističke ćelije.

U tom smislu, ovaj napad (terorističke skupine locirane u Iraku i Siriji) nema nikakve veze s (iračkim i sirijskim) izbjeglicama, osim što su i oni žrtvama (straha od) iste terorističke skupine. Ipak, to ne znači da će zagovornici zatvorenih granica prešutjeti mogućnost da sve strpaju u isti lonac i terorizam nađu kao nužnu posljedicu islama.

Izbjeglice u Nunbergu (FOTO: R.B./A.L.)

Zbog toga ovaj događaj, osim toga što je riječ o nemjerljivoj tragediji i krvoproliću, može imati još kobnije i dugotrajnije posljedice. Za razliku od nedavnog napada u Bejrutu, ovaj niz napada dogodio se na Zapadu i Zapada se utoliko tiče. I Zapad neće zatvoriti oči. Svjesni su toga mnogi.

Polemizirati o opravdanosti takvog pristupa koji se fokusira izrazito selektivno, nema puno smisla. Jučer – prešutjeo se Bejrut. Prema izvješću UNHCR-a iz novembra 2015. godine, preko 3.400 osoba u izbjegličkom statusu je izgubilo život ili nestalo na putu prema Europi. Na vijesti o pogibijama na moru na koje su prisiljeni zbog restriktivnih graničnih politika ne treba podsjećati. Na Grčku i Bugarsku žicu ne treba podsjećati. Volimo misliti da su žice niknule tek sada jer smo proteklih nekoliko godina zatvarali oči. Sve se to prešutjelo. A dok se šutilo, istodobno je svijet plakao za malim Aylanom Kurdijem čija je slika obišla svijet. Ostali nisu slikani. Svijet je prešutjeo žene i djecu koje je ovih dana smaknuo ISIS-ov teror. Nisu zabilježeni. Istodobno, svijet je plakao za svojim državljanima i prestao brojiti kada je prošle godine 70. po redu novinar ubijen od strane ISIS-a. Njih smo pamtili, pogotovo ako su iz naših zemalja. One koje matična država ne štiti ne štiti niti itko drugi. Oni su izbjeglice, izmješteni i prognanici. Je li takav pristup u redu i jesmo li odgovorni ako nismo informirani, ako se uzbunimo tek kada nam se dođe u dvorište? Vjerojatno jesmo. I radi toga velik dio populacije staje na stranu izbjeglica, osjećajući da nije pravo zanemariti ni njihovo iskustvo, koliko god bilo prostorno i informacijski udaljeno. Solidarnost je odgovor na odgovornost za nepoznato. Radi toga, danas je potrebno više nego ikada pokazati solidarnost i razumijevanje, ne dopustiti da se ovaj čin iskoristi za napad na izbjeglice koji su bježali od upravo istog nasilja.

PEGIDA i slične platforme sasvim sigurno neće prešutjeti falsifikaciju (kolektivne) odgovornosti i krivnje za ovaj napad, kao ni šansu da na krilima tragedije ostvare veću mobilizaciju. Ako je u mjesecima kada nije zabilježen ni jedan slučaj nasilja, konflikta ili napada počinjenog od strane izbjeglica protuizbjeglička i protuimigrantska politika funkcionirala, možemo samo zamisliti kako će biti sada. Pritom, ne samo da će se ići u daljnju kampanju protiv novopridošlih izbjeglica, nego se ona može lako proširiti na opću antimuslimansku kampanju koja će, pozivanjem na kršćanstvo kao jedan od stupova zapadno(kršćanske) civilizacije marginalizirati, diskriminirati i uspostaviti zid i prema onim muslimanima koji su matično stanovništvo Europe. Suprostavljanja i nasilje prema izbjeglicama smještenima u izbjegličkim kampovima, koje je lako locirati jer su koncentrirani na jednom mjestu, već su buknuli. Čak i doslovno. Tako je izgorio i  izbjeglički kamp kraj Calaisa. Izvor vatre do završetka teksta nije utvrđen, ali ga možemo pretpostaviti. Slični napadi na kampove i podmetanja vatre su već odavno viđeni, i to u Njemačkoj (o čemu smo također uglavnom šutjeli) koja je trenutno u prvoj većoj krizi glede svoje politike prema izbjeglicama.

Iako su, kaže Angela Merkel, bez obzira na sve, izbjeglice imali utočište, to bi se, bojim se, moglo uskoro promijeniti, kako pokazuje ponovna primjena Dublinske konvencije, ali i, puno važnije, porast neslaganja s njenom politikom u samom vrhu stranke i Kabineta.  Ovaj nemili događaj mogao bi samo ubrzati gubitak njenog utjecaja i uvođenje restriktivnije politike prema izbjeglicama, a što se ionako već počelo događati proteklih dana kada je ministar unutarnjih poslova Thomas Maiziere pokušao bez znanja kancelarkinog ureda promijeniti odredbe politike dodjeljivanja azila sirijskim izbjeglicama.

Osim pogoršanja situacije s prihvatom izbjeglica, a koja je već išla prema kulminaciji sa shizofrenim valom podizanja žičanih ograda u različitim obujmima u Grčkoj, Bugarskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Austriji, te jačanja antiizbjegličkih sentimenata, rasne, etničke i vjerske mržnje, treba se, bojim se, bojati i drugih posljedica takvog razvoja događaja. Izložiti izbjeglice i u Europi već naseljene manjine s Bliskog istoka, koja se u pravilu kolektivno percipiraju, mržnji i diskriminaciji odgovara i radikalnim skupinama koje će u neprihvaćenoj, nesigurnoj zajednici lakše ostvariti utjecaj. Logika je pritom veoma jednostavna: teroristički napad će nesumnjivo povećati antiizbjegličku i protumuslimansku klimu. Takva situacija dovest će do osjećaja nesigurnosti, diskriminacije, isključenja iz društva (ako si se uopće prethodno uspjeli uključiti u njega) i napada različite vrste. S jedne strane, ISIS će manipulirati percepcijom svoje moći jer se više neće znati koliko je terorista među pridošlicama s Bliskog Istoka, a s druge strane će u ranjivoj skupini koja je naišla na otpor pri pokušaju asimilacije lakše utjecati barem na one koji nisu upoznati s onim što zaista ISIS znači: u prvom redu mladima iz drugih, mahom afričkih zemalja, koji tragaju za oblikovanjem identiteta prikladnog matičnoj kulturi, ali i novom podneblju. Konačno, i ukoliko nema ovakav plan infiltracije u novo zapadno muslimansko društvo, ISIS-u zasigurno odgovara i bilo kakvo pogoršanje politike prema izbjeglicama. U najmanju ruku, jer su im politički i ideološki neprijatelji koji su upravo i napustili matične države zbog njihove okupacije. Prosto rečeno, ISIS nastavlja zagorčavati život onih koji pred njim bježe.

Pismo izbjeglica u njemačkom kampu (FOTO: R.B./A.L.)

Toga su svjesni i izbjeglice koji dolaze iz područja direktnog iskustva ISIS-ovog i sličnih terora, a kojima je sasvim dosta nasilja, propagande i radikalno interpretirane religije. Kako kaže R. (27), Sirijac koji je još prije 3 godine prisiljen napustiti Aleppo i koji se napokon pomirio s tim da mora otići trajno iz Sirije: “Mi želimo normalan život i sekularnu državu. Ne želim ovdje sretati ono od čega sam pobjegao“. Oni ne žele biti gurnuti u nasilno izjednačavanje s teroristima zbog kojih su danas izbjeglice niti žele da ih zapadno društvo odbaci, optuži ili diskriminira zbog onih čije su žrtve. Radi toga su zamolili da podijelim njihovu priču.

Zbog želje da pokažu i Nijemcima i Francuzima i svijetu svoj stav, ali i da se ujedine oko njega u kampu u kojem su izbjeglice iz 10-ak različitih država iz Afrike, Azije i Istočne Europe (pri čemu je oko 80 posto izbjeglica iz Sirije i Iraka), organizirali su potpisivanje izjave o solidarnosti s Francuskom i protivljenju terorizmu. Izjavu, potpisanu sa “Sirijski izbjeglice“ (kažu, jer je Sirija spomenuta kao razlog u toku napada na rock koncertu u Parizu) potpisali su izbjeglice iz Sirije i Iraka. Nakon toga su odnijeli natpise u centar Nurnberga gdje i sada stoje. To rade, kako ističe 50-ogodišnji Iračanin, “zato što smo ljudi, to što je napravljeno nije prihvatljivo“. B. (33) iz Sirije dodaje: “Zato što ja stvarno znam što znači izgubiti obitelj i prijatelje. Ja sam protiv terorizma“ .

Na pitanje zašto izlaze na ulicu odgovaraju da i oni žele da se čuje i njihovo mišljenje. “Većina želi pokazati stav jer se, naravno, protive tome što se dogodilo i jer se brinu zbog reakcije naroda nakon ovoga“, objašnjava R. (27), jedan od rijetkih koji je upoznat s današnjim napadima na izbjeglice u Francuskoj. Boje se da će terorizam opravdati mržnju. Bojimo se i mi.

Ali se i nadamo da se, unatoč novom valu antiislamskih marševa, ti strahovi neće opravdati i da izbjeglice neće postati kolateralnim taocima ovog terorističkog napada. Refugees welcome. Sada više nego ikada.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: R.B./A.L.