Je l' za glavu il' za nos ?

Božidar Alajbegović

5. studenog 2003.

Je l' za glavu il' za nos ?

Kako ne bi bilo da ne ispunjavam obećanja (kad smo već kod toga-Zubo kad će preostali albumi?) donosim vam još jedan ulomak iz odličnog romana Daše Drndić "Leica format". Radi se o ulomku vrlo karakterističnom za ove naše, po mnogočemu specifične, postjugoslavenke prostore, a dodatni razlog za njegovo čitanje osim duhovitosti je i njegov edukativni karakter

"Želim kupiti poklon. Obilazim za moj poklon specijalizirane trgovine. Ovdje ima i finih dućana, ne samo onih malih i prostih, ima i skupih dućana u koje ne zalazim često, ali ponekad ipak zađem pa me prodavačice gledaju sumnjivo jer nisam skupo odjevena, ustvari grozno sam odjevena, sve same stare krpe, a ovdje pali elegancija, ovdje ima mnogo elegantno odjevenih ljudi jer elegancija je, vele, ovdje tradicionalna, uvriježena, seže unatrag do Austro-Ugarske.
Idem tako od dućana do dućana i pitam:
Imate li ešarpe? 
                              (od franc. echarpe)
Prodavačice gledaju me bijelo, a ja za inat neću opisno da im kažem što je ešarpa. Neke prodavačice susretljive su, neke nisu baš susretljive, iako ovdje ljudi uglavnom su pristojni, na distanci su, zato su pristojni, drže odstojanje, jer kad se u međuljudskim odnosima drži odstojanje teško je te međuljudske odnose pokvariti, jer tada, kad su na odstojanju, to su uglavnom mlohavi odnosi, blijedi i neinventivni.
Jedna prodavačica stisne usne u "o" i tako stisnutih usana veli
Sigurno ste pravoslavka.
Ja kažem ovako:
???!!! s podignutim obrvama, jer ne vidim vezu između ešarpe i pravoslavlja koje ovdje je eufemizam za Srpstvo. Prodavačica onda kaže kako kod njih ta moja ešarpa zove se padela i kako u pogrešnoj sam trgovini, na što joj ja velim da uopće nisam u pogrešnoj trgovini nego u pogrešnom gradu, a možda i u pogrešnoj zemlji, i da se ta njena padela zove šerpa, a ne ešarpa. Tako sam ešarpu kupila u Helsinkiju, onomad, i uopće nije bilo problema, u Helsinkiju prodavačice odmah su prepoznale riječ ešarpa iako helsinške prodavačice vjerovatno nisu ništa svestranije od ovih ovdje.
Moji normalni znanci i malobrojni prijatelji pitaju me što se čudim i kažu mi da u Hrvatskoj oduvijek govori se "šal" dok se tamo istočno govori "ešarpa". Tvrde da to znaju svi oni koji gledali su televizijsku seriju Bolji život, a oni koji nisu gledali Bolji život to ne bi baš mogli znati, a njih je danas više, jer i oni koji gledali su Bolji život zaboravljaju da su ga ikada vidjeli. Uvjeravaju me kako im "šal" dolazi iz Njemačke,
šal nam dolazi iz Njemačke, kažu, kao da samo njima dolazi, a ne dolazi, dolazi iz Perzije. Dolazi iz Perzije ili neizravno peko Engleske, svejedno. Možda zato šal većini Hrvata bliži je od ešarpe jer Perzija većini Hrvata bliža je od Francuske, tako neki povjesničari tvrde.
Neki misle da šal i ešarpa su isto, a nisu. Ešarpa ne može biti vunena, a šal može. Na engleskom šal se kaže "shawl" a ešarpa "scarf", što bilo bi marama, kojeq dolazi iz turskog  (mahrama), a možda i arapskog (miqrama).
Znači to je rubac, za koji u rječniku piše da je marama ili peča, koja također dolazi iz turskog, samo što peča nije ešarpa nego crna koprena na licu muslimanke ili - rubac.
Znači  u onoj trgovini galanterije trebala sam tražiti rubac, pa bi me prodavačica pitala:
Je l' za glavu il' za nos?"


Daša Drndić
: Leica format  (Meandar, 2003.) - str. 122-125