Prema izvještajima iz medija, Srbija se nalazi usred humanitarne katastrofe. Zadnjih desetak dana zemlja broji u prosjeku preko 300 zaraženih dnevno, 24 grada i općine su pod izvanrednim stanjem, u Požegi je u srijedu dan žalosti zbog umrlih od Covida-19, beogradske bolnice više ne primaju pacijente i šalju ih u druge gradove, zdravstvo se raspada, liječnici i sestre kolabiraju, oboljeli se često zbrinjavaju u hodnicima bolnica, i to ako imaju više sreće. Oni koji se uopće ne zbrinjavaju, pate u vlastitim domovima. 

Srbija u srpnju je trenutno Italija u travnju. Pritom se Italija u travnju još nekako mogla razumjeti i opravdati genezom odnosa Zapada prema Covidu-19, dok za Srbiju u srpnju postoje neporecivi dokazi o odgovornosti konkretnih osoba, sve s imenima, prezimenima, funkcijama i brojevima osobnih iskaznica. 

Kako su u takvoj situaciji protesti na ulicama srbijanskih gradova postali povod za eksploziju analiza koje otkrivaju neku drugu srž problema i ustrajavaju na neusporedivo manje hitnim temama, pitanje je izvan domašaja ljudske inteligencije. U svakom slučaju, rasprave zašto se demonstriralo i protiv koga, tko su pristojni, nenasilni prosvjednici vrijedni društvenog priznanja, a tko agresivni ološ sumnjivih namjera, je li ovo spontani revolt ili organizirana akcija, ako je organizirana, je li to zbog korone ili zbog Kosova, što u svemu radi opozicija, zašto su sve građanske akcije u Srbiji osuđene na propast, itd., neodoljivo podsjećaju na dvije stvari. 

Jedini bez maske hrabri je Aleksandar Vučić (FOTO: HINA/EPA/Koča Sulejmanović)

Prva je sam Aleksandar Vučić, koji se zbog vlastitih političko-psiholoških poremećaja nije u stanju fokusirati na realnost, a druga prastari engleski vic. Taj počinje tako što Sherlock i Watson odu na kampiranje, napiju se i zaspu. Sherlock se probudi usred noći i naredi Watsonu da pogleda u nebo i kaže mu što vidi. 

Watson spremno odgovori: Vidim milijune zvijezda!

- Dobro. A što ti to govori?

Ovaj se kratko zamisli, pa odgovori: Astronomski gledajući, to govori da u svemiru postoje milijuni galaksija i milijarde planeta. Astrološki, očito je da se Saturn nalazi u Lavu. Horološki – sad je otprilike 3 sata i 15 minuta. Teološki, vidim koliko smo mali i beznačajni, a koliko je Bog velik i moćan. Meteorološki, mislim da ćemo sutra imati krasno vrijeme. 

U to ga Sherlock prekine: Idiote, ukrali su nam šator!

Točno tako se medijski i politički watsoni već danima fokusiraju na kaotičnu perspektivu žrtve koja se usudila pobijesniti, umjesto na sam zločin. 

Stvari su, podsjetimo, počele tako što su od ožujka ove godine Krizni štab, ministar zdravlja, vodeći epidemiolozi i Aleksandar Vučić zlostavljali stanovništvo nesuvislim mjerama za suzbijanje epidemije, uz stalne prijetnje da će biti još gore i još represivnije, da bi ih konačno, iz najvulgarnijih političkih pobuda – Vučićeve izborne pobjede – posve napustili i time uzrokovali eksploziju zaraze i kolaps zdravstva. Umjesto da se zbog toga ponizno ispričaju svima kojima su nanijeli fizičku i duševnu štetu, oni su odlučili zaprijetiti ponavljanjem lockdowna kao mjeru protiv „pretjeranog“ opuštanja, iako je vlast sama preporučila i provodila pretjerano opuštanje.

U tom je trenu puklo na sve moguće načine, što je dovelo i do prve provale u Skupštinu od Miloševićevog režima i do – ne treba zaboraviti – policijske upotrebe suzavca u masi. U tim okolnostima, suzavac nije samo sredstvo agresije, nego i biološko oružje. Nema boljeg načina za širenje respiratornog virusa od udara na oči, nos i cijeli respiratorni sistem na mjestu gdje se gura masa ljudi. Od svih groznih otkrića o farsi protuepidemijske politike u Srbiji, ovo je najogavnije. Povrh svega, pokazalo se da Krizni štab nije bio sposoban niti za najprostiji zadatak urednog vođenja statistike zaraženih i umrlih osoba. Cijelo su vrijeme, dakle, radili kao guske u magli. 

Suzavcem na masu ljudi - ogavna protuepidemijska politika u Srbiji (FOTO: HINA/EPA/Andrej Čukić)

To dokazuje tekst koji je dan nakon parlamentarnih izbora objavila Balkanska istraživačka mreža (BIRN), a koji govori da je broj umrlih i zaraženih od korone višestruko veći od onoga što je službeno prezentirao Krizni štab. Da bi strahota ovog otkrića bila sasvim jasna, važno je shvatiti da BIRN nije radio nikakvu posebnu forenziku – novinari nemaju alternativne puteve izrade vlastite medicinske statistike – već su samo usporedili podatke Instituta Batut (pandan hrvatskom HZJZ-u) i one koje je javno iznosio Krizni štab. Prema Batutovoj bazi, u Srbiji su npr. od 19. ožujka do 1. lipnja 2020. godine od Covida-19 umrla 632 pacijenata, što je za 388 više od službenog broja koji iznosi 244, dok se broj zaraženih zadnjih dana prije izbora kretao između 300 i 340 dnevno, što daleko nadmašuje službene podatke od 97 novih slučajeva. 

Činjenica da Batut, kao sastavni dio Kriznog štaba, ima drugačije podatke od onih kojima Krizni štab javno barata, u drugom bi političkom kontekstu bila sasvim dovoljan razlog da svi odgovorni istog trena odu u političku povijest, a da se naknadno utvrđuje kako je došlo do ogromne razlike u brojkama, koje su brojke točne i je li napravljen propust za koji postoji i zakonska sankcija. 

Od BIRN-ovog otkrića srpski su političari i mediji, međutim, napravili tešku ezoteriju, pa završili u mučnim i apsurdnim raspravama je li ipak moguće da postoje dvije statistike, a da je sve napravljeno „by the book“. Drugim riječima, da Vučić bude sit, a ovce na broju. 

Naravno, na sve bi se to drugačije gledalo da je Srbija imala sreće i izvukla se s mirnom epidemiološkom slikom. Međutim, kako epidemiološka slika najčešće ovisi o tome tko upravlja krizom, već se dan nakon forsiranih parlamentarnih izbora pokazalo da Srbija završava na respiratoru. 

Cijelo to vrijeme, samo su rijetki i potpuno nemoćni pojedinci iskazivali oprez prema odlukama Kriznog štaba i nijedna važna institucija. U travnju su, na primjer, Mreža akademske solidarnosti i angažovanosti, Regionalna lekarska komora Beograd i još neki znanstvenici javno reagirali na nadriliječničke metode koje propagira vlasnik Pinka, Željko Mitrović, ali se nitko nije isprsio da jednakom čvrstinom i solidarnošću napadne pseudoznanstvene odluke, poteze i način rada Kriznog štaba.

Narod je, dakle, ruknuo na ulice, oslanjajući se isključivo na vlastiti razum. Tko u tako beznadnoj situaciji ima pravo propitivati moralnu i političku zrelost takve akcije? Kako je uopće došlo dotle da je ulica jedina nada Srbije, a tiranin Vučić jedina prepreka rješavanju problema povezanih s medicinskom krizom? Zašto je u prvi red izbila priča o naravi protesta, a ne o distopijskoj realnosti Srbije? Kako su srbijanski protesti jedini na svijetu uspjeli skrenuti pažnju s onoga zbog čega se protestira? Zašto nema riječi o tome da u zemlji postoje stručne institucije koje stoje u sjeni, umjesto da odmah hakiraju sistem koji kontroliraju psihopatski lašci i manipulatori? Zašto ne i o tome da takve institucije realno imaju autonomiju i moć da maknu Vučića s grbače srbijanskog zdravstva?

Možda – samo možda – zato što je tako lakše. Klaun na čelu države obećava dobru budućnost kad se klaun makne; oportuni, nezainteresirani i hladni sistem koji se ne javlja ni na dužnost da spriječi tragediju, govori da ta budućnost nije ni blizu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/EPA/Dragan Karadarević