DAN KADA JE POLJUD PLAKAO: Isprva je krenulo sa sjevera, tiho pa sve jače
Cvilio sam kao ljuta godina. Moj djed nemoćno je širio ruke, karata nije bilo već danima, a njegova veza iz “Lavčevića” zakazala je i to baš taj dan, najveći dan ikada, dan kada nam je dolazila Crvena zvezda, dan koji se pamti, dan za kojeg se živi. Zatvorio sam se u ormar, a moji ukućani nisu znali kako da objasne da njihov dječak potpuno zaluđen fuzbalom odbija hranu, odbija vodu i čokolino zbog jedne obične utakmice.
Obične – vrisnuo sam iz ormara. No, tada je zazvonio telefon. Moj kum Ladislav, moj frajer sa zelenim BMW-om tražio je dopuštenje od moje stare da moju tetu, tetu Meri izvede na utakmicu. U roku hića istrčao sam iz ormara i kleknuo pred tetu. Ako ste gledali Shreka i onog mačka što raširi zjenice iz kojih cure guste vrele suze, e ja sam bio njegova slika i prilika, kamen bi pukao, a ne srce tetke koju istinabog utakmice i nisu previše zanimale, ali je zanimao Ladislav s kojim se „zabavljala“, kako je to kazivala moja stara. Ladi je to popodne parkirao benđolu, a ja, ja sam bio omotan šalom dok mi je srce divljački lupalo. Tetu smo naravno poveli sa sobom i parkirali benđamina negdje oko Kineskog zida.
DAN KAD JE OTIŠAO JOSIP BROZ TITO: Split je bez riči reka sve ča mu je na srcu
Ljudi moji, kolone ljudi slijevale su se na stadion, toliko svijeta ja nisam ni znao da postoji u mom Splitu. Nervozno sam pogledavao Ladija koji je zaljubljeno gledao u moju Meri. U mojim zjenicama ogledala se školjka iz koje se nadvijao dim, reflektori su obasjavali stadion, moj Poljud s kojeg se čuo huk.
Ušli smo na jug, na tribinu nasuprot navijačima Zvezde koji su razvili velike zastave i transparente, tu među vojskom moja teta osjećala se poprilično nelagodno no još je uvijek bila pod dojmom načina na koji nas je Ladi uveo u stadion značajno gurnuvši čovjeku na ulazu novčanicu, jer smo bili kratki za kartu.
Počelo je.
Nervozna igra Hajduka bila je očekivana, najvažniji derbi sezone odlučivao je o prvaku a Zvezda je igrala zatvoreno. Na jedan centaršut Boro Primorac učinio je nezamislivu stvar tik pred mojim očima, na južnom dijelu s kojeg sam jasno vidio loptu kako u krivulji leti u šesnaesterac, dok je Boro je objema rukama zakačio bubamaru koja se zarotirala preko desne stative. Penal je bio očit i sudac je odsvirao udarac s bijele točke. Vojska oko mene je ludovala, a ja sam pokrio lice rukama.
Tomislav Ivić gestikulirao je u svijetloplavoj Puminoj trenerci no Hajduku jednostavno nije išlo, tamo daleko prema sjeveru netko od naših je zabio gol. Ludovao sam i skakao od sreće dok su me dva vojnika držala na rukama, jedan Crnogorac dignuo me visoko, a ja sam mahao svojom zastavom na kojoj je pisalo „11 Ivica Šurjak“.
No, ono što će uslijediti nitko na stadionu nije očekivao, isprva se vidjelo da se nešto čudno događa, a kada su se igrači poredali na centru, kada sam vidio Frfu kako plače i leži na travi, Tomislava kako pokrivena lica jeca, a Zlatka kako se drži za glavu pretpostavio sam najgore, netko je odlučio da Zvezda mora dobiti utakmicu van terena i van sporta.
Tada je jedan vojnik plačući uzviknuo da je umro Maršal.
Pamtim lica ljudi oko sebe, lica s maskama boli, nisu to bila lica ljudi koji tuguju ili su u šoku zbog javnosti, zbog onih oko sebe, ljudi su plakali i stajali potpuno izgubljeni. Oko mene, dječaka od devet godina, odrasli ljudi su jecali kao mala djeca. Moja Meri naslonila je glavu na Ladijevo rame, a moj kum, moj Ladislav plakao je kao malo dijete.
Tada se desilo.
Isprva je krenulo sa sjevera, tiho pa sve jače, prihvatio je zapad, pa je nastavio istok, pamtim trnce koji su mi prolazili kroz ruke, pamtim 50.000 ljudi oko mene koji su u transu, koji su u zanosu pjevali koliko ih grlo nosi, okretao sam glavu i vidio posvuda oko sebe ljude koji s ponosom, gutajući suze pjevaju zakletvu čovjeku zbog kojeg su bili ljudi takvi kakvi jesu. Ljudi koji su pjevali zakletvu Titu bili su obični ljudi, radnici i vojnici, jedna kućna pomoćnica i jedan vlasnik kafića iz Vrgorca.
Lica tih ljudi bila su iskrena, lica radnika Škvera i Jugoplastike, Pomgrada i Dalme, Lavčevića i Konstruktora, lica armera i zavarivača, lica vozača kamiona i mornara, lica koja vidite svakodnevno. Ljudi su plakali i pjevali.
Tog dana moj grad se zakleo u suzama svom Titu da s njegovog puta, puta bratstva i jedinstva, puta radništva i socijalizma nikada skrenuti neće. Tog dana moj Split zakleo se svom voljenom i najvećem sinu da će ga pamtiti do kraja svog života. No ono što pamtim najviše iz tog dana bilo je zastrašujuće koliko i divno. Hodao sam među desecima tisuća mojih sugrađana u tišini izvan stadiona. Čuli su se samo koraci. Koraci i ništa više. Moj grad utonuo je u tamu, iza mojih leđa osvijetljena školjka doimala se kao svemirski brod dok su se po gradu gasila svjetla, moj Split utonuo je u tišinu.
Prošle su godine i čitav jedan život, moj grad se promijenio i moj grad postao je drugačiji, moj grad zaboravio je taj dan i svoju zakletvu, a jedan dječak omotan šalom shvatio je da će jednom neki ljudi skrivati biste tog čovjeka, no to i nije previše bitno, jer nikakvo vrijeme i nikakvi ljudi nikada neće, niti mogu, prekriti prašinom i zaboravom činjenicu da se jedan grad njemu kleo u suzama, a danas ga se srami.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: screenshot/YouTube
ANNA, to je velikim dijelom točno. U vrijeme postratno, nakon Drugog svjetskog rata, u svim socijalističkim državama, pa tako i u Jugoslaviji i Hrvatskoj, kao jednoj od šest jugoslavenskih republika-država, narod se opismenio, obrazovao, nastalo je kretanje od sela prema gradu. Iako taj proces kod nas nije bio tako brz i toliko sveobuhvatan, kao npr.u bivšem SSSR-u (i u SSSR-u, kako u kojoj republici, ali to je jedna druga i duga tema), ali ipak je ostvaren jedan milenijski prijelaz. Od skoro ničega, prema nečemu. Nemam volje sada tu pisati brojke, ali svi to znamo. To šta je u nekim elementima bilo zastoja, grešaka, niti malo ne umanjuje upravo ovo o čemu pišem: društvo i sve sastavnice društva, krenuli su naprijed. Iz seljačkih mitomanija, u gradski život. I točno je, da bi neki Bandići u nekim drugim vremenima ostali u svojim seljačkim vukojebinama, ne bi došli tako visoko. To sigurno ne bi. Neka pogledaju npr.Veliku Britaniju, rodno mjesto moderne evropske parlamentarne demokracije, gdje ti je rođenjem u bogatoj eliti zajamčeno baš sve, a ako se rodiš kao radničko dijete, zajamčeno ti je da se nećeš tako lako probiti do elitnih visina. Pa pobogu, oni još imaju lordove, vitezove i slične plavokrvaše!!!
To sa Titovom bistom. Za mene jedan nepotreban potez. Jer, uz sve nedostatke koje nabrajuju Titu, koje su činjenica, ipak je najvažnja njegova pozitivna uloga. Jer, bez pobjede Tita i njegove ideje u Drugom svjetsko ratu, na ovim našim prostorima, sigurno je da ne bi nastala federativna država zvana Jugoslavija, pa ne bi bilo ni Hrvatske kao jedne od njenih šest država-republika. Samo to je bila jedina garancija da Hrvatska i svaka njena sastavna republika može postati samostalna država, ako stvari pođu po zlu. Neka se svi oni bezveznjaci koji to ne priznaju, neka se upitaju, šta bi bilo sa Hrvatskom (i ne samo sa Hrvatskom), da nije bilo Tita i antifašističkog partizanskog pokreta otpora u ratu? Hm, hm.....
No, zato imamo spomenik jednom banu Jelačiću, a molim vas, šta je taj lik napravio dobro za Hrvatsku? Osim šta je na strani Habsburgovaca gušio Revoluciju 1848 u Mađarskoj i u Beču. Šta je dobro donio Hrvatskoj, neka me netko uvjeri?
To šta mu je vraćen spomenik 1990, pa dobro, mali smo narod i zemlja, a zamislite, u našoj metropoli imamo čak dva konjanika! Kralja Tomislava i bana Jekačića! Ma tko to još ima-:))
XYX, zašto pokušavate uvjeriti neke likove ekstra desne orijentacije na ovim starnicam u nešto, u što oni ne vjeruju? Nešto, što blate i čemu se smiju, a vdim ne razumiju. Jer, oni koji se jave za poneku riječ, ovdje u virtualnom svijetu, napišu jednu ili pola rečenice, i nepismeno i bezveze...da barem obrazlože onako, poetski, sa nekim uvjerljivim tekstom, pa hajd........Ali ovako, kako napišu, hm? Više znanja je imala moja pokojna mačka.