CENZURA ILI STVAR OSOBNE HIGIJENE: O čemu piše riječki vjeroučitelj u „zabranjenoj kolumni“

Ivor Fuka

4. prosinca 2017.

CENZURA ILI STVAR OSOBNE HIGIJENE: O čemu piše riječki vjeroučitelj u „zabranjenoj kolumni“

Već neko vrijeme riječki vjeroučitelj Marin Miletić piše kolumne u Novom listu, a sada je ova suradnja prekinuta. Naime, Miletić se požalio kako mu Novi list nije htio objaviti posljednju kolumnu, onu koju je pisao o Slobodanu Praljku, odnosno o haškoj presudi hercegbosanskoj šestorci. Kolumnu je stoga objavio na Radio Skautu, internetskom radiju kojeg je pokrenuo Zdrug katoličkih skauta Riječke nadbiskupije. U uvodu Miletić tvrdi kako je svoju kolumnu poslao Novom listu, ali mu je „(pre)poručeno“ da napiše „kolumnu o drugoj temi“.

Na ovom mjestu donosimo vam glavne teze iz Miletićeve kolumne, u kojoj vjeroučitelj, inače zaposlen u Prvoj Sušačkoj hrvatskoj gimnaziji, otvoreno tvrdi da je Slobodan Praljak nepravedno optuženi heroj, a ne ratni zločinac. Koje su, dakle, teze teksta za kojeg autor misli da je morao biti objavljen, pogledajte u nastavku, bez ikakvog komentara.

- „Praljak je optužen lažno, zbog političkih interesa tzv. međunarodne zajednice.“

- „A, stigmu ratnog zločinca nije želio nositi na svojim leđima jer on ratni zločinac naprosto – nije.“ 

- „Hrvatskom će narodu ostati zadaća Praljku dati mjesto koje mu pripada: na pijedestalu ratnika i umjetnika koji su za slobodu i čast svog naroda bili spremni žrtvovati vlastiti život.“

- „I Isus je imao iskustava s nepoštenim sudovima i s izdajnicima iz vlastitih redova. Znamo kako je završio, na montiranom procesu, on Spasitelj prečisti osuđen je na smrt razapinjanjem na drvetu križa. Mi se trebamo zapitati kolika je odgovornost hrvatskih političara koji su svojim diplomatskim neaktivnostima dopustili da se dogode sramotne presude hrvatskim generalima.“ 

- „Na taj način pere se i savjest međunarodne zajednice koja je rat mogla zaustaviti, samo da je to htjela, ali ako su u toj priči svi negativci onda nema njihove moralne odgovornosti.“

- „Tuđman je još u prosincu 1998. na otvaranju vojne škole Ban Josip Jelačić proročanski govorio o haaškim optužnicama koje se pišu protiv državnog vrha i protiv generala. Tuđman je jasno istaknuo kako svijetu treba reći da Hrvati nisu zločinci, da smo branili svoju zemlju i svoj narod.“ 

- „Ajmo napisati otvoreno, Haagu je jedini cilj bio pokazati da smo svi na Balkanu ista gamad.“

- „Prosto govoreći, izvukli smo se u slučaju s Gotovinom jedino i samo zato što su moćnici ovoga svijeta čuvali vlastite stražnjice.“

- „Na taj dan 2017. nije umro samo general Slobodan Praljak, umrla je toga dana i međunarodna pravda. Na svu sreću, postoji pravda koja je iznad svake ljudske pravde i sud koji je iznad svakog ljudskog suda, a vjera u ove Božanske 'institucije' daje nam snage da krenemo dalje sve dok ne dođemo do ispunjenja kojeg je pravedni Slobodan Praljak, vjerujemo, već ostvario!“

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

 

Srodne novice

broj komentara: 25

Komentari

  1. D prije više od 6 godina

    Zašto sam bia siguran da će nam upravo Verena ''pojasniti'' pozadinu generalovog čina.
    Trud veliki...... učinak nikakav. I pored zamiječenog napora i sofisticiranosti.

  2. Nikoila prije više od 6 godina

    Vjernik koji se poziva na Isusa, a nije ga briga što piše na 1000 stranica optužnice, sa imenima žrtava, svjedocima koji su mučeni, silovanju i pljački. Sve to njemu nije važno jer žrtve nisu Hrvati. Sad bolje razumijem sintagmu Bog i Hrvati. Izvan Boga i Hrvata je nebitno ništavilo, "izvan" nema ničega, sljepoća ili mrak. Ako ste Hrvat sve vam je dopušteno i odmah oprošteno. Teško je nositi toligo egocentrizma i ostati normalan i nije nikakvo čudo da mi Hrvati tako lako mješamo stvarnost i maštu, mit i zbilju, uzrok i posljedicu.

  3. Verena prije više od 6 godina

    Život Slobodana Praljka, general-bojnika Hrvatske vojske i bivšeg vrhovnog zapovjednika Hrvatskog vijeća obrane, inače presuđenog ratnog zločinca, skončao se, ovih dana, u sudnici haškog tribunala, pred milionskim televizijskim auditorijem, tokom izricanja presude u predmetu „Prlić i otali“. Vjerovatno ne postoji čovjek koji nije ostao – na ovaj ili onaj način – zgrožen tim užasnim postupkom. U trenutku kada je postalo sasvim izvjesno da je iz prokrijumčarene bočice popio otrov , sjetio sam se, ko zna zašto, jedne Cioranove bilješke u kojoj on govori o neobičnoj praksi slobodoumnih aristokrata iz 18. vijeka, koji su umirali na javnim mjestima, kao u pozorištu, pred znatiželjnom svjetinom. Deintimizirati svoju smrt, oduzeti joj dostojanstvo privatnosti, postaviti je na scenu, učiniti je, na kraju krajeva, javnim događajem, držim da je, samo po sebi, bolesno i dostojno prijezira. Ako sve to još stavite u pripadajući kontekst, ako, dakle, imate u vidu da je Slobodan Praljak tim tragičnim, primitivnim i, bez sumnje, pomno isplaniranim činom, pokušao zasjeniti presudu koja ga kvalificira kao ratnog zločinca, onda vam njegovo samoubistvo postaje još odvratnije i još licemjernije, jer je valjda svakome jasno da je morao biti savršeno svjestan svojih ratnih postupaka, svih onih zločina koje je, kao vojnik, počinio ili spriječio da kazni, zločina surovih, teških, normalnom ljudskom umu nepojmljivih, zločina nad jadnim, bespomoćnim, nevinim ljudima – nad djecom, nad ženama, nad starcima, nad ratnim zarobljnicima – ali i nad građevinama – bogomoljama, mostovima, stambenim objektima… Zato svima nama koji smo na vlastitoj koži iskusili svu brutalnost njegove nevinosti, posljednje Praljkove riječi zvuče tako lažno, zato nam čitava ta njegova tragična predstava izgleda kao jedna velika televizijska farsa, osmišljena u nadi da će ga, nakon tog čina, službena historija, ona hrvatska, naravno, upamtiti kao nacionalnog heroja i mučenika. Nema, međutim, u toj smrti ničega herojskog, a još manje etičnog: iza svega, čini mi se, stoji samo generalov veliki, vatrostalni ego i jeftini osjećaj za režiju.

    Iako prave razloge za ono što je uradio zna samo on, nemoguće je ne pretpostaviti da je kao diplomant zagrebačke Akademije za kazalište, film i režiju, kao osoba koja je, dakle, bila savršeno svjesna filmičnosti trenutka, Praljak danima prije izricanja presude, ležeći u mraku svoje scheveningenske ćelije, u groznici kakvu, kod jednog režisera, može da izazove samo umjetničko nadahnuće, zov „velikog performansa“, brižljivo planirao svaki detalj svog posljednjeg komada, svog master piecea. Gotovo da mogu čuti kako mu je srce tih noćiju lupalo o ćebe, kako je budan i zagledan u prazno, duboko proživljavao osjećaj da će izvesti nešto veliko i neponovljivo, nešto što će nadići njegovo nesretno ljudsko postojanje i učiniti ga besmrtnim. Nije mu bilo važno ono što jeste kao živ čovjek, nego ono što će postati kao mrtav general i za to je bio spreman da plati najveću cijenu. Možda je danima, u sebi, ponavljao onaj Andrićev zapis iz Ex Ponta, koji počinje riječima: „Kad dođe glas o mom svršetku…“, zamišljajući u dugim zatvorskim satima tužne povorke ljudi koje će nakon vijesti da se otrovao, krenuti do najbliže crkve da zaždiju svijeću za njegovu namučenu dušu, i opijen tom slikom ojađenog puka, svakodnevno učvršićvao uvjerenje da će veličanstvenom izvedbom na dan presude uvjeriti čitav svijet, napose Hrvate, u vlastitu nevinost i žrtvu. Nije ga ni najmanje bilo briga što će time na njihova pleća natovariti teret vlastitih zločina, počinjenih u ime jedne nakaradne politike etničkog čišćenja i podjele BiH, dogovorene između Tuđmana i Miloševića u Karađođevu – ne, on je te ljude mogao zamisliti isključivo kao statiste u svom velikom filmu.

    Elvedin Nezirovic, Tacno.net

  4. xyx prije više od 6 godina

    Tuđman i HDZ su stvorili jedno veliko-ništa.Sve je samo iluzija ,privid,obmana za naivne.
    Ni u Europi nitko nema slobodnu nacionalnu državu,a kamo li će je imati domoroci na Balkanu.

  5. Bikonja prije više od 6 godina

    Točna je tvrdnja "da se radi o ljudima koji NEMAJU POJIMA o našoj povijesti ili su jednostavno nepismeni" no nedostaje bitna, treća kategorija...pokvareni, proračunati, interesno udruženi i zločinačko povezani.

Hiperlink

Recepti

E-ciklopedija