U nastavku antibuševske kampanje u našem, gle čuda, naglo antimilitaristički osviještenom tisku, aktualnog američkog predsjednika prozvali su financijerom Hitlera. E sad, čini se, to je vrhunac, ali može se zamisliti i gore. Treba istražiti je li možda netko od njegovih osobno bacio atomsku na Hirošimu i(li) Nagasaki? Pa ako i nije, treba se zapitati, čemu sve to?

George W.Bush sam je sebi najveća kazna; loš političar, sinek bogatog i utjecajnog oca, nepismen, ubačen naglavačke u svijet u kojem se ne snalazi, treba li još nešto … Ali kada ga se ovako dovodi u vezu s jednim Adolfom Hitlerom, postavlja se pitanje tko je tu bitan – on sam ili politika koju personalizira? Prečicom – hoće li demokrat John Kerry kada ili ako postane predsjednik povući vojsku iz Iraka? Hoće li se odreći ijedne sfere američkog utjecaja koja se plete od onog dana kada su SAD zaključile da moraju voditi "aktivnu vanjsku politiku"? Evo, s ove civilizacijske bande prognoza da neće.

Kada Michael Moore izvorište u svojoj kritici američke opsesije oružjem pronalazi u Georgu Bushu, onda je to normalna autorska pozicija. Ali kada se na to nadovezuje jednako blentava kritika Bushove politike mrčenjem veza američkih kapitalista i nacista, onda je to pouzdan znak da se kljakave (geo)političke analize i kritike služe ništa prohodnijom argumentacijom. Mislim, ako nemate ništa bolje, hote spat'. Bushovi su radili s njemačkim magnatom Thyssenom, ovaj je podržavao Hitlera i sve je jasno. Ama zamalo.

Tragično je da se za potrebe estradizacije predstojećih američkih predsjedničkih izbora u igru ubacuju nacisti. Ako iz priloženoga u Iraku nije jasno tko je tu munjen, onda ispada da Bushov grijeh sve manje postaje to na što mu je izašlo uvođenje demokracije nakon Saddama, a sve više to što ne zna obaviti posao kako treba. Zato se umjesto Bella i ostalih proizvođača vojne opreme u američkim medijima priziva Hitlera.

A naši mediji spremno prenose. Bolje i to nego da odgovore na ključnu tezu – imamo li hrabrosti otkantati američke pozive na bratstvo u "uvođenju demokracije", ako su nam pomagali u slamanju jedne od srpskih zemalja, s glavnim gradom od 40.000 stanovnika i 100.000 naoružanih? I u kome bushu leži zec kada okićena antimilitarizmom prvog Amera kao hitlerovca "prokazuje" naša najveća novinska kompanija, koja je u logotipe svojih udarnih izdanja stavljala vojne boje kad je to smatrala potrebnim?

Cijelu priču o Bushu i Iraku treba okrenuti na tumbe u skladu s načelom – ne priča se o onome što slijedi iz svrhovitog djelovanja, nego o onome što ne slijedi iz neke svrhe kada je slijedimo. Teško je ne primijetiti da je u tom smislu u Iraku, o kako to tragično zvuči, sve na svom mjestu, a ono što čudi je pojava Hitlera u svemu tome.