U talijanskom gradiću Predappio vikendom je gužva. Štovatelji fašizma tih se dana dolaze pokloniti Benitu Mussoliniju, čije su kosti pohranjene na središnjem mjestu lokalnog groblja. Neprirodno velika glava od bijelog mramora šutke gleda kroz zatamnjeno svjetlo prema posjetiteljima, a ispod nje je sarkofag ukrašen trobojnicama, snopovima sijena (fašio) i krunicama. Iako bi se tu očekivalo skinheadse, realnost je drugačija - najveći dio posjetitelja obitelji su s malom djecom. Izbjegavaju fotoaparate i na pitanje zbog čega su tu odgovaraju tek smiješkom. Metalni kukasti križ ovdje stoji samo pet, upaljači dva, a kalendar s Mussolinijem šest eura.

Dugo su se Austrijanci mislili što da urade s gostionicom u Braunau am Innu gdje je rođen Adolf Hitler, a potom i s kućom u Leondingu gdje je zloglasni njemački kancelar odrastao. Što zbog sramote, što zbog straha od neonacističkih hodočasnika, gostionica je na zahtjev vlasnika ostala pošteđena bilo kakvog spomena diktatora. Grad je tek postavio "Memorijalni kamen protiv rata i fašizma" na javnoj površini ispred prenoćišta, dok kuća u Leondingu u kojoj je Hitler odrastao danas služi kao skladište ljesova za obližnje groblje. Ako i ima hodočasnika, u strahu od strogih zakona ni na koji način ne pokazuju razlog svog dolaska.

"Crvena" Romagna - zemlja fašista? (FOTO: Lupiga.Com)

U istoj nedoumici našao se i Predappio, rodni grad Benita Mussolinija smješten u talijanskoj regiji Emilia Romagna, među bajkovitim osunčanim brdima prekrivenim vinovom lozom. Za razliku od Njemačke ili Austrije, svastike, fascio te biste Mussolinija ili Hitlera ovdje nisu zabranjene, a rodna kuća talijanskog diktatora kao i njegov mauzolej mjesto su hodočašća, kako im ovdje tepaju, „nostalgičara“ iz cijele Europe.

Iako talijanska regija Emilia Romagna slovi kao „crvena“, već na prilazu Predappiu, danas gradiću od kojih sedam tisuća duša, postaje nam jasno kako se ovdje gaje i neke druge vrijednosti. Da se približavamo rodnom mjestu Benita Mussolinija upozorava nas grafit na jednom od zidova. Nekada ispisana poruka „Romagna, zemlja antifašista“ prepravljena je i danas glasi – „Romagna, zemlja fašista“.

Između dvije kolonade dolazi se do Mussolinijeve kuće (FOTO: Lupiga.Com)

U samom središtu grada dočekuje nas golemo lice mladog Mussolinija koje nas promatra s plakata razvijenog preko cijele središnje ulice, da ironija bude veća na mjestu gdje se glavna prometnica križa s ulicom nazvanom po Antoniju Gramsciju, jednom od utemeljitelja talijanske Komunističke partije. Plakat putnika namjernika poziva da posjeti prigodnu izložbu u rodnoj kući fašističkog vođe. Ulaznica, za istinske „domoljube“, prava sitnica – deset eura.

Muzej razočaranja

Do hodočasničke meke dolazi se preko velikog polukružnog trga omeđenog dvjema kolonadama koje je, kažu, nekada spajala kamena kapija. Velikim rimskim brojevima tu je uklesan broj četiri koji označava četvrtu godinu talijanskog imperija iliti 1926. godinu po "starom" računanju vremena. Ravno kroz kapiju kolonade pogled puca na brdašce i kamenu kuću u kojoj je rođen Mussolini. Tamo nas dočekuje simpatični domaćin izložbe "Mladi Mussolini" koja se bavi ranim političkim radom talijanskog diktatora.

„Prije Mussolinija ovaj grad uopće nije postojao. To je praktički bio zaseok Dovia, a pravi Predappio je nekoliko kilometara dalje u brdu. Mussolini je oko svoje kuće 20-ih godina konstruirao Predappio Nuovo, ovo što sada vidite. Dio tog projekta je i trg s kojega ste došli. Nakon što je ovamo prebacio administraciju, tijekom godina mjesta su izmijenila imena pa se danas ovo zove Predappio, a pravi Predappio je nazvan Predappio Alto“, pojašnjava nam domaćin Antonio dok naš razgovor prisluškuju brojni hodočasnici u želji da čuju neki sočan povijesni podatak.

"Ovo nema veze s Mussolinijem", rezignirano će nakon obilaženja izložbe zaključiti muškarac u plavoj majici (FOTO: Lupiga.Com)

U samo pola sata koliko smo se zadržali na mjestu gdje je nekada trčkarao mladi Benito, muzej je zgrnuo barem 500 eura. Sudeći prema registarskim pločicama automobila, najvjerniji posjetitelji su iz Italije i Švicarske.

U dijelu kuće koja nije pretvorena u muzej danas živi obitelj koja s Mussolinijem nema nikakve veze, ali njegovi obožavatelji koji često predahnu na stepenicama koje vode do ulaza u drugi dio kuće, znaju im zapriječiti put. No, to im, kažu, ne smeta, pa se čak znaju našaliti s djelatnicima muzeja da ih slobodno pošalju pa neka i njima plate ulaznicu.

Kada će doći na red poznatiji dio Mussolinijeve "karijere" nije poznato (FOTO: Lupiga.Com)

„Čujte, 'to' je dio naše povijesti i mi se trudimo upoznati ljude s onim što je bilo. Ovo je prva izložba otkad je kuća otvorena i trebala je trajati do svibnja, ali smo je produžili do kraja rujna“, vješto izbjegavajući spominjanje neugodne riječi koja počinje sa slovom „f“, objašnjava Antonio postav izložbe iz kojeg bi neupućeni prolaznik mogao pomisliti da se tu rodio sâm Karl Marx. Neobičnu situaciju primijetili su još neki posjetitelji koji su se s nama zatekli u rodnoj kući Dučea grozničavo tražeći neki spomen fašizma.

„Nevjerojatno! Pa ovo je... Ne znam što bih rekao... Očito treba otići do Dučeovog mauzoleja, jer ovo nema veze s Mussolinijem“, razočarano je šireći ruke komentirao jedan od posjetitelja u prostoriji ukrašenoj slikom s početka prošlog stoljeća koja Mussolinija prikazuje dok vježba violinu u sobi u Ženevi ispod portreta Mihaila Bakunjina.

Poza poznata diljem svijeta (FOTO: Lupiga.Com)

Ne bi se obradovao ni da je čuo našeg domaćina koji nam kaže kako će se sljedeća izložba posvetiti samo Mussolinijevom djelovanju tijekom Prvog svjetskog rata. Na pitanje kada će biti postavljena ta izložba dobivamo odgovor da se o tome još raspravlja. Polako stječemo dojam kako se u sobi nalazi veliki ružičasti slon kojeg nitko ne spominje...

Umjesto skinheadsa, obitelji s djecom

Iako bi se očekivalo da Predappio pohode horde skinheadsa ili barem desno orijentiranih navijača, realnost je potpuno drugačija. Ne nedostaje ni takvih, ali najveći dio posjetitelja su obitelji s malom djecom. Dolaze iz cijele Italije, ali i iz inozemstva, izbjegavaju objektiv fotoaparata i na pitanje zašto su došli u Predappio odgovaraju tek smiješkom.

U hladovini pod samom kućom zatječemo mladi par. Nju je privuklo povijesno značenje, a politika ju, kaže, ne interesira. Živopisno tetovirani mladić 20-ih godina o politici uopće ne razmišlja, ali nas upućuje da prošetamo gradom koji je sjajan primjer talijanske arhitekture tipične za dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća inspirirane racionalizmom i tradicionalizmom. Nismo ga poslušali te smo sjeli u automobil, napustili "tu" arhitekturu i uputili se koji kilometar dalje gdje se nalazi Mussolinijev mauzolej. Kratko vijuganje po hladovini dovelo nas je do groblja San Cassiano, ali karakterističnoj arhitekturi ipak nismo umakli. Naime, i njega je u grandioznom stilu prije svoje smrti dao izgraditi Mussolini, a mauzolej njegove obitelji, ne treba sumnjati, uz kapelicu je središnje mjesto groblja.

Mussolinijev mauzolej središnje je mjesto golemog groblja (FOTO: Lupiga.Com)

Na parkiralištu zatičemo petero mladića koji nas sjedajući u užareni automobil s čijeg se retrovizora klati fašio, dobronamjerno upućuju gdje trebamo ići. Ni njima nije „legao“ postav izložbe u Dučeovoj rodnoj kući.

„Sramota! Ta gamad nimalo ne poštuje našu povijest. Gade mi se“, nabrajao je najglasniji od njih pretpostavljajući da smo i mi jednako zgroženi propustom kustosa. I bez njihovih uputa odmah nam je bilo jasno gdje je Mussolinijev mauzolej, jer sunčano subotnje poslijepodne mnogi su iskoristili kako bi zapalili svijeću za Dučea. Prilaz kripti, u koju su tek 12 godina nakon Mussolinijeva smaknuća premještene njegove kosti, bio je pun sretnih obitelji pomiješanih s nekoliko motorista.

Stepenicama koje vode u podzemlje spuštamo se zajedno s bakicom koja je na groblje povela unuku. Na ulazu stpoji velika ploča s natpisom "molimo tišinu". Zidove nagrižene i popucale od vlage, miris zapaljenih svijeća i desetak znatiželjnika i nostalgičara zatičemo u kripti ne većoj od stotinjak kvadrata. U nekoliko kamenih sarkofaga leže kosti Mussolinijeve obitelji... Brat desno, stric lijevo, ljubavnica, žena, svi poredani polukružno, a na centralnom mjestu, ograđen niskom željeznom preprekom ukrašen talijanskim trobojnicama, snopovima sijena (fašio) i krunicama, stoji sarkofag Benita Mussolinija.

Najraskošniji vijenac položili su štovatelji iz Slovačke (FOTO: Lupiga.Com)

Neprirodno velika glava od bijelog mramora šutke gleda kroz zatamnjeno žuto svjetlo prema posjetiteljima. U staklenoj vitrini s lijeve strane kamenog sarkofaga pažljivo je nekad davno odložena Dučeova kapa s čitavim busenom zelenog perja. Desnu stranu pak krasi vitrina s već poluraspadnutim čizmama koje su valjda bile posljednja obuća koju je talijanski diktator obuo, ali i zadnja koju su mu skinuli prije no što je spremljen na vječni odmor. Posjetitelji svom „velikom vođi“ ovdje ostavljaju razne sitnice – upaljače, svoje fotografije, posjetnice, ali i cvijeće. Najraskošniji vijenac koji smo zatekli ostavila je grupa štovatelja iz slovačkih Košica.

„Duče, vrati se, čekamo te“

Ispred željezne ograde nalazi se i debela knjiga u kojoj posjetitelji ostavljaju svoje dojmove. Uglavnom se radi o kratkim porukama tipa „Zauvijek tvoji, Duče“, „Ponosni na našu zemlju“, „Duče, nedostaješ nam“, „Nismo te zaboravili“, „Duče, vrati se, čekamo te“… Nerijetko se radi o vidljivo dječjim rukopisima. Letimičnim pogledom uviđamo da je samo u protekla dva dana popunjeno desetak listova. Stranice i stranice istog sadržaja, kao da i oni koji dolaze tek iz puke radoznalosti ne usude upisati ništa ili iz straha i oni pišu "Živio Duče".

U gužvi primjećujemo dva snažna, kratko ošišana momka s brojnim tetovažama. Šutke iz kuta prate tko što radi i zašto se zadržava. Fotoaparat odaje da smo novinari, a naglasak da smo stranci. Na to, sudeći po njihovim pogledima, ne gledaju sa simpatijom. Slijede nas i dok se prema izlazu penjemo stepenicama koje su ukrašene plaketama, desetinama pločica koje zazivaju dobre stare dane „kada je Italija nešto značila u cijelom svijetu“, a koje su ostavili prethodni posjetitelji. Isprativši nas sumnjičavi dvojac se vraća u podzemne Mussolinijeve odaje.

Knjiga dojmova pošteno je ispunjena kratkim, ali vrlo jasnim porukama (FOTO: Lupiga.Com)

Na golemom groblju, osim onih koji su došli vidjeti Mussolinijevo posljednje počivalište, ima tek dvoje ili troje mještana koji uređuju grobove svojih bližnjih, a oni kao da ni ne primjećuju došljake koji ne prestaju pristizati. Ovo je, kažu, još i miran dan jer nekada na ovo mjesto hodočasnici pristižu i autobusima, skupi ih se na ključne obljetnice i po nekoliko tisuća, obavezno u crnim košuljama.

Na groblju je i dežurni domar, koji svako jutro otključava Mussolinijeve odaje kako bi ih turisti mogli obići. Nije raspoložen za razgovor. Objašnjava da jednostavno ne želi probleme.

Poruke suboraca i štovatelja postavljaju se samo uz dozvolu groblja (FOTO: Lupiga.Com)

„Svatko ima svoje stajalište o tom razdoblju. Oni koji su lijevo to vide na svoj način, oni desno na svoj“, objašnjava nam domar Rossini, dodajući tek da problema na ovom groblju nema. No, da u San Cassiano dolaze i problematični građani, govori nam djevojka koja se nije željela predstaviti.

„Prošli put kada smo bili ovdje, u mauzoleju su dvojica mladića naoružana čuvala počasnu stražu i pozdravljala sa 'saluto romano'. Bilo je to vrlo neugodno iskustvo“, govori nam dok zajedno napuštamo groblje na kojem je 1905. godine pokopana Rosa Mussolini, majka velikog diktatora oko čijeg je groba Mussolini napravio mauzolej za svoju obitelj posve ga preuredivši 15-ak godina nakon njene smrti. Navodno je među pripadnicima desničarskih pokreta čuvanje počasne straže na Dučeovom grobu godinama bila stvar prestiža.

Počasne straže tog vikenda nije bilo (FOTO: Lupiga.Com)

Šutke se vraćamo u grad gdje nas na glavnoj aleji pozdravlja monumentalni Fašistički dom. Fasada se dobro drži, ali porazbijani prozori u unutrašnjim prostorijama odaju da je ova zgrada svoje najbolje dane proživjela. S druge strane golemog trga u turističkom uredu nas dočekuje djelatnica stara dvadesetak godina.

„Ne zamaram se time što dijelim grad s Mussolinijem. To je dio naše prošlosti. Danas na račun toga imamo razvijeni turizam. Posebno na dan Marša na Rim, obljetnicu rođenja i smrti. Svatko to doživljava na svoj način“, kaže nam turistička djelatnica, a na spomen dućana s fašističkim i nacističkim simbolima samo će odmahnuti rukom.

Živjeti od fašizma

Iako su gradske vlasti svojevremeno namjeravale zabraniti prodaju takvih obilježja, do zabrane nikada nije došlo pa su upravo te memorijabilije, ako ne jedini, onda barem najčešći suvenir grada. Naime, Wehrmachtove zastave i Hitlerove biste ovdje dijele police s kipovima Benita Mussolinija u pompoznim pozama. Metalni kukasti križ stoji samo pet eura, upaljači dva, a kalendar Benita Mussolinija šest. Ukoliko jutarnju kavu želite ispijati iz šalice s oznakom SS divizije, to će vas zadovoljstvo stajati tek četiri eura. Za golemu bistu Dučea koji salutira cijena nije niti istaknuta.

"Casa del Fascio" svoje je najbolje dana odživjela (FOTO: Lupiga.Com)

Prodavačica u majici s natpisom "Smrt izdajicama" također je vrlo tolerantna pa tumači kako je riječ o povijesti, o odabiru pojedinca da kupi ili ne kupi jedan od tisuća artikala s nacističkim ili fašističkim obilježjem. Odabir njenog gazde, Pierluigija Pompignolija, s druge strane sasvim je jasan i istaknuo ga je svojim fotografijama zalijepljenim na izlog, a na kojima s uzdignutom desnicom pozira salutirajući rimskim pozdravom. Dvadeset godina, pohvalit će se, sam je održavao Dučeovu grobnicu.

U susjednoj „suvenirnici“ gotovo je identičan asortiman, a izlog je okićen brojnim majicama s prigodnim porukama. Nadaleko poznato lokalno vino neki će vinari također upakirati u ruho prihvatljivo Mussolinijevim štovateljima, te na flašu nalijepiti etiketu najpoznatijeg sina ovog grada ili čak i Adolfa Hitlera, koji s ovim krajem nema baš nikakve veze. Nisu strane niti ideje da se u ovom mjestu otvori Muzej fašizma što je nedavno aktualizirao i općinski načelnik.

Oku ugodni suveniri (FOTO: Lupiga.Com)

U potrazi za mještanima koji u posljednjih deset godina na izborima biraju Partito Democratico, stranku slijednicu Komunističke partije, sjedamo u lokalni kafić. Ne uspijevamo ni odložiti opremu već se nekoliko starijih „Predappiolesa“ žurno kupi šapćući "Giornalisti, giornalisti" („Novinari, novinari“), kao da je riječ o pozivu na uzbunu. Za šankom zatičemo konobara Marca i od njega pokušavamo doznati što uistinu misle domaćini o hodočasnicima koji se u njihov grad dolaze pokloniti Dučeu.

„To je stvar povijesti. Ne možemo ju negirati, ali svatko to doživljava na svoj način“, ponavlja nam priču koju smo tog sunčanog poslijepodneva čuli više puta. Pitamo ga ne plaši li ga to pomalo, a on će, odlažući čašu koju je do tada glancao, pomalo raširiti usne u lagani smiješak i tek kratko dometnuti - "jasno" – a potom pomalo posramljeno spustiti pogled i zaključiti - "na stranu politika, od nečega treba živjeti".

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com