Rat u Iraku i naš dug Mezopotamiji

Drago Pilsel

11. travnja 2003.

Rat u Iraku i naš dug Mezopotamiji

Nadam se da vam Dragu Pilsela ne treba posebno predstavljati. Riječ je o čovjeku koji će vam skresati u brk sve što misli da treba, a to ga počesto dovodi u konfliktne situacije. Pilsel je novinar u pravom smislu riječi; novinar koji ne mari za posljedice. Njegovo područje je istina. Dopuštam da je riječ o subjektivnom dojmu, ali najbolje da sami prosudite. Ukoliko ste pratili njegov rad - dakako. U svakom slučaju, Pilsel je komentirao i komentira hrvatsku zbilju u gotovo svim vodećim hrvatskim medijima. Čast mi je predstaviti njegovo gostovanje na našoj stranici.

Ubojite fantazije

Slažem se s kolegom novinarom Tomislavom Jakićem, savjetnikom predsjednika Mesića za vanjsku politiku (Novi list, 15. ožujka): SAD ugrožava međunarodni poredak i ovaj rat, mimo UN-a, dovodi u pitanje cijeli međunarodni poredak kakav je uspostavljen poslije Drugog svjetskog rata. Bez odobrenja UN-a, savezničke su snage u Iraku - okupatorske. Problem je u tome što režim u Iraku nitko normalan na svijetu ne voli ili podržava, te što nitko neće plakati za njim ili za Sadamom Husseinom.
Zašto problem?
Zato što s jedne strane imate zločinački režim koji je, primjerice, do sada ubio najmanje 180.000 Kurda, a s druge strane, SAD do sada nisu ponudile dokaze koje bi opravdale agresiju na Irak. Ali, tko se, povrh svega, pita što će zaista biti nakon rata?
Osuđujem agresiju. Najprije se tvrdilo da Irak ima nuklearno oružje, što nije bilo točno, pa se govorilo o kemijskom i biološkom oružju, koje nije pronađeno, pa su došle na red dalekometne rakete, koje su se uveliko, pod nadzorom UN-ovih inspektora, počele uništavati, a zatim se ukazalo i na bespilotne letjelice. Ispostavilo se da je Irak imao samo jednu takvu letjelicu!
Osim toga, napad na Irak i velike 'kolateralne štete', što je eufemizam za bešćutno ubijanje civila, toliko su ujedinile Iračane (čak su se i Šijiti, potlačeni i diskriminirani od Sunita - naroda kojem pripada Hussein - prestali veseliti dolasku Amerikanaca), da se zapovjedniku savezničkih snaga, američkom generalu Thomasu Franksu, smračilo pred očima kada je shvatio da ga čeka borba prsa u prsa.
Zamislite, pak, što bi bilo da se izveo originalni plan američkog ministra obrane Donalda Rumsfelda! On je u glavni irački grad želio 'ubaciti' 60.000 vojnika iz specijalnih jedinica. Bilo bi skoro toliko mrtvih koliko su 'Ameri' imali u Vietnamu. Ali to što se rat zakomplicirao i što je očito da su saveznici zbunjeni i što mijenjaju plan, ne znači da bi bilo pametno da izgube.

Izgubljen medijski rat

Doduše, SAD je već izgubio jedan rat sa Iračanima - onaj medijski. Više nije potrebno da se cenzuriraju slike ubijenih i zarobljenih Amerikanaca, ili Iračkih civila koje je profesionalno i sustavno emitirala katarska satelitska TV postaja Al Jazeera. Ta stanica je za američku i britansku, ipak puno blažu ratnu propagandu, velika smetnja. Otkriva istinu o stanju na terenu. Razbistrava situaciju. I u Pentagonu je sve jasno - rat može trajati mjesecima, ali će Sadamov otpor u nekom trenutku biti slomljen. Zato Bush ubrzano šalje u Irak nove divizije. Da blamaža bude što manja.
No, zamislite da saveznici, ma koliko to bilo za neke poželjno, izgube u ratu s metcima i raketama, a da pobijedi Sadam. Bio bi to svijet u kojem bi diktature i terorizam bile nevjerojatno ohrabrene. Zato, ma koliko mi bio antipatičan Bush i ma koliko bi mi bilo žao iračkog naroda, ne podržavam anarhiste i isprazni pacifizam.
Ali nisam ni militarist. Ja sam za ovu priliku - analitičar. Kako to? Reći ćete. Što, niste li vi, gospodine Pilsel, onaj koji zagovara solidarnost, ljudska prava i jačanje civilnog društva? Da, točno je, odgovaram. Ali moja je dilema vrlo jednostavna, a istodobno i teška. Vjerujem da će u svijetu sigurnost rasti proporcionalno demokratiziranju slabih demokracija i diktatura. I, pošto sam odrastao u diktaturi i građanskom ratu (argentinskom), te bio svjedokom još četiriju ratova (post jugoslavenskih), sigurnost mi je nešto važnija od ekonomskog jačanja nerazvijenih, mada je ekonomska eksploatacija siromašnih - faktor destabilizacije svijeta.
Ali, između želje za sigurnošću i imperativa da se smanji broj civilnih žrtava, postoji za mene još nešto važno, a to je pitanje kako osigurati da se u vrijeme nakon vladavine Sadama Husseina dogodi ne samo ponovna izgradnja srušenoga, nego i obnova duhovnog i mentalnog stanja tih nacija? Moja je dilema, dakle, ne strateške, već humanitarne naravi. Ja polazim od poratnog iskustva kod nas i u našem susjedstvu (mislim na toliko izgubljenog vremena u rekonstrukciji društva i u liječenju rana, to jest u ponovnoj izgradnji strukture povjerenja) i tvrdim da i Irak ima potencijal za stvaranje civilnog društva i za smirivanje, to jest razvoja arapskog svijeta.

I meni je Kur'an svetinja

Kao teolog i poštovatelj svačije religijske tradicije, Kur'an i Islam smatram i svojom svetinjom. U toj religijskoj tradiciji postoje dva ključna pojma koja se zaobilaze u diskusijama o ratu i o post ratnom Iraku, a to su: 'haq el hurrija' i 'haq el karama', to jest: pravo na slobodu i pravo na ljudsko dostojanstvo.
Čak se i u debatama u Vijeću sigurnosti UN-a više raspravljalo o tehničkoj i materijalnoj strani krize, nego o ljudskim vrijednostima. Više se općenito razgovara o političkoj i ekonomskoj sigurnosti nego o dobru ljudi.
S pravom se Irak smatra kolijevkom civilizacije. Kao poznavatelj biblijske povijesti i arheologije, dobro znam da imamo veliki dug prema Mezopotamiji. Jedna od najpoučnijih i, za mene, najvrjednijih knjiga Staroga zavjeta, Knjiga o Jobu, plemenitom i svetom patniku, čije je trpljenje postao sinonim za mudrosno spasenje, prvi je puta transkribirano na sumerijsko kuniformno pismo. Onaj tko poznaje povijest iračke kulture, shvaća da smo jedan svijet sa sto tisuća kultura!
Iraku, zato, treba pomoći da se vrati civilizaciji. Ono što je najvažnije, pa tako i za nas i naše okruženje, jest promjena stava. A to se kod mladih, pa i među vama koji čitate članke na ovoj zanimljivoj i originalnoj web adresi, slabo uočava. Kao što se kod vas, mladih, ne vidi inicijativa da se uključite u politički i društveni život (sve je na razini pojedinaca i manjih, zaista neutjecajnih i slabo učinkovitih grupa), tako se u i oko Iraka, odnosno među onima koji govore da će brinuti ili vode brigu o Iraku ne vidi stvaranje mreže koja će omogućiti rast kulture mira i kulture ravnopravnog sudjelovanja.
Zato me to sve muči. Sada, kada je SAD bahato udarila i kada je započela rat, mislim da je važno srušiti Husseina, što prije uključiti UN i dati arapskom svijetu važnu ulogu u rješavanju krize. Vi se zgražavate zbog američkih bombi i Bushove ubojite fantazije? U redu. Ja se ne prestajem žalostiti što živimo okruženi ljudima kojima su uskraćena osnovna ljudska i građanska prava. Što? Srebrenička majka nije tako važna kao ona iz Basre? Kao, mi nismo žrtve takvih ubojitih fantazija. Gospođa Vesna Levar se neće složiti.