Otišla sam na more, bila sam neko vrijeme tamo, došla sam s mora… Skoro da je to to. Opet, s druge strane, može se to iskustvo opisati i na drugačiji, opširniji način. Dakle:

Dan prvi, 17.07.: Na nogama od ranog jutra. Otišla sam spavati negdje iza četiri, po svom dobrom starom običaju, a iz kreveta sam se izvukla, istinabog teškom mukom, oko sedam… trebalo je otići na Filozofski, vidjeti što će biti kad se predzadnji put pomakne crta (s obzirom na novi prijemni, odlučila sam ponovno iskušati sreću vezanu uz studiranje engleskog).

Dođem na faks, stanem na vrata dvorane u kojoj su prozivali (ne)sretnike s liste i razmišljam jel’ da odem doma ili da ostanem čekati… ili da pokušam preko reda pokupiti svoje papire. I onda me ipak prozovu: pita me tip što želim upisati, kažem mu da želim engleski, kaže on meni da nema više mjesta – pita me želim li upisati nešto od ovoga što je ostalo. Želim, ako je besplatno. Besplatno je! Uzimam ukrajinski i hungarologiju. Daj što daš. Kasnije ću razmišljati što ću s tim. Tip umire od smijeha. Kaže da tako suludu kombinaciju na upisima još nije čuo. Nisam ni ja. Žena pored njega pita me jesam li cijeli život čekala trenutak kad ću upisati ta dva jezika. Nisam. Produžujem dalje, upisi funkcioniraju kao na tvorničkoj traci. Na sljedećoj me stanici traže 2500 kuna pologa – nemam potvrdu da na drugom faksu studiram izvanredno. Naravno, nikad mi prije nitko nije spomenuo da mi takvo što treba. A nije da nisam pitala. Nemam 2500 kuna, of kors. Ipak, riječ je o dragim ljudima: daju mi pola sata da nabavim novce.

Istrčim s faksa, nazovem starce. Normalno, nemaju lovu. Stara radi u banci, ima punomoć na didin račun, a njemu je slučajno stigla mirovina – posuđujem novce. Trčim u banku u Savskoj… gužva! Objašnjavam nekoj zbunjenoj službenici na šalteru da mi hitno trebaju novci s računa i da nemam vremena čekati u redu… ispričam joj priču o tome da je moj stari do nedavno radio s njima (što je istina, ali njoj puno ne znači, jer, sumnjam da dotični hoda okolo s mojom fotkom)… uspijevam se dokopati novaca i izlazim van praćena rafalnom paljbom nervoznih stranaka koje i dalje čekaju svoj red. Trčim u ‘Foto Koka’ (mislim da se tako nekako zvao… a pitam se tko li mu je dao ime) po fotke za index (sreća moja da nikad ne radim red u novčaniku pa sam igrom slučaja u njemu našla i negative fotografija za osobnu), vraćam se na faks na vrijeme, popunjavam brdo nesuvisle papirologije (pa kome je potrebno moje vrednovanje 50-ak sportova ocjenama od 1 do 5???), fulam vlastiti datum rođenja u indeksu i postajem ponosna studentica gorespomenutih jezika. I dalje ne znam zašto.

Pješačim do svog dobrog starog faksa – hitno mi treba potvrda o statusu izvanrednog studenta – ipak želim posuđene novce nartrag što prije. Svađam se s babom u referadi, ez južual. Napokon idem doma. Podne je odavno prošlo, umorna sam, vruće mi je… naravno da se nisam spakirala, a bus kreće kroz par sati. Putem kući shvaćam da sam zadovoljna, ako ni zbog čega drugog, onda zato što sam nekome zauzela mjesto na Filozofskom. Isto kao što je prije par godina (hm, da budem iskrena – prije šest) netko zauzeo mjesto meni. Neka im je, svima, pogotovo onima s maksimalnih 400 bodova iz srednje škole. Daleko sam od te brojke, ali barem sam imala neki život :)) A možda postanem stručnjak za mađarski i ukrajinski, nikad se ne zna, haha.

Istovremeno se pakiram, tuširam, obavještavam frendove o suludom jezičnom potezu… stižem na vrijeme na autobusni i upadam u, hvalabogu, klimatizirani bus. Ostavljam ruksak na sjedalu uz prozor (naravno da sam ja uvijek u pravu i da je upravo to sjedalo moje), izlazim van zapaliti cigaretu. Vraćam se unutra, a na mjestu pored mene sjedi – Cigo. Bus prazan, a on bi baš pored moje torbe. Sporazumijevamo se kao gluhi i nijemi, na kraju odustajem i sjedam u red iza njega. Počinje tandrkanje u smjeru mora. Cigo izlazi u Severinu (hmm… onom na Kupi, a ne u onu iz Splita), a mi pauziramo tek iznad Rijeke. A tamo pljušti. Pitam se kamo sam krenula… na ljetovanje, možda?

Desetak ljudi izlazi u Pazinu, četvoro nas (usred sezone!) stiže u Pulu. Uskoro sam u Banjolama, frendica stavlja klinca na spavanje, izlazimo u šetnju. U nastavku večeri, nenavikla na mrkli mrak, dugo ne mogu zaspati.

Dan drugi: Pada kiša. Prekrasno. Živjelo ljetovanje! Živjela Istra! Popodne se uspijevam okupati. Cvjetanje mora nije mi u vidokrugu. Nakratko odlazimo u Pulu, kasnije šetamo s klincem po Banjolama, lejter idemo u noćni život. Destinacija: kamp. Najbliže, a za drugo još ni ne znam. Cijene? Sulude. Pola litre točene pive 14 kuna… Ožujska flaširana – 16 kuna… katastrofa. Atmosfera? Prava, jadranska… tipovi u havajskim košuljama recimo sviraju, neka plavuša recimo pjeva… mađarsko-češko-slovačko-slovensko-njemačko-talijanski turisti se gužvaju na sićušnom plesnom podiju… upadaju neki čudaci i izvode svoju čudnovatu koreografiju (ajde, smiješno, bar nešto). U ponoć – fajrunt. Banjole idu spavati, a uskoro ćemo i mi.

Dan treći: Živjelo sunce! Napokon, već mu je i vrijeme. Čak dvaput odlazim do plaže, a more je i dalje čisto. Živjelo more! Predvečer isti rituali šetanja s klincem, a nakon toga ponovno - kamp (još uvijek ne znam ima li u Banjolama nešto drugo): najavljen je muški striptiz… idemo gledati. Bliži se ponoć, a golih frajera nema. Fajrunt – golih frajera i dalje nema. Terasom prolazi nešto nabildano, zblajhano, u tregericama… okreće mi se želudac i sretna sam što golih frajera nije bilo. Priča se po selu da je sve otkazano jer je na terasi bilo previše klinaca. A koga su očekivali?!? Pa jedino klinci tamo i dolaze… njih desetoro i jedna cuga na stolu (Istočnoeuropljani su siromašni, Njemci su škrti). A cijene su bed, već rekoh.

Dan četvrti: Banjolska noć… napokon ću vidjeti kako Banjole izgledaju. Putem do Portića – kampovi, već se ježim od njih. Portić: livada, neka stara tvronica, jedan mol, par brodića. A gdje je riva, kamene kuće… enithing lajk det? Nema, Banjole su zapravo negdje na brdu. Opet svira neki bend, ovaj put znatno stariji. Cuga – standardno skupa. Razgaljeni muškarci natječu se u povlačenju štrika (za pršut), djeca trče u vrećama (za tortu). Mi sjedimo na klupi, desno – zgodan tip. Izgleda normalno; ne povlači štrik, ne pjeva s euforičnom masom, ima curu. Fak it. Uplovljava brod u uvalu, narodnjaci nadglasavaju zabavnoglazbeni program. Zbunj. Masovno iščuđavanje. Uskoro shvaćam da sam se smrzla… nikako da se naviknem na istarsku klimu (barem ne nakon dugogodišnjeg/cjeloživotnog ljetovanja na krajnjem jugu Jadrana). Bježimo u toplije krajeve – sjedimo na parkiralištu; bljezgarenje svakakvih gluposti i SMSiranje znanima i neznanima. Vraćamo se doma oko pola tri i skoro ostajemo na dvorištu – kuća je zaključana.

Dan peti, šesti, sedmi, osmi, deveti, deseti: Suživot s brojnim prištićima po tijelu. Alergija na sunce, moj neizbježni ljetni pratitelj. Upadam u apoteku u Puli, pokazujem svoje blago na ramenima, rukama, dekolteu i leđima… apotekarka me gleda u čudu. Nije ona to nikad vidjela, a kamoli da zna što bi mi moglo pomoći. Objašnjavam joj kakvu kremu tražim (bezimena bijela kutijica, krema sa sitnim granulicama, proizvod iz njihovih laboratorija – u Dubrovniku sam, primjerice, redovito shvaćena), ona mi nudi tekući puder s anestezinom, onaj za vodene kozice. Tko je ovdje lud? Očito ja, jer u naletu očaja to kupujem (živim u nadi da će me 5% anestetika u puderu spasiti).

Vrijeme provodim u hladu, daleko od mora i sunca… na plažu odlazim zajedno s najgorim penzićima, i to samo u dane kad sam se osjećala dovoljno hrabrom namočiti svoje užase. Fuj, sve me svrbi, sve me peče… histerična sam i ide mi se doma. Rješavam križaljke, čitam sve novine koje postoje… ludnica.

Večeri provodimo većinom na klupi u kampu ili na plaži. Ovisnost o kikirikiju u ljusci, lješnjacima i pistacijama. Pokoja piva. Bejbs najt aut, evri najt, ali ne predugo. Smijeh – petnaestak dvadesetogodišnjaka u crvenim košuljama prolazi kampom – Francuzi, izviđači. Govore, naravno, samo Francuski. Fak it, ništa od druženja s njima… kako se sporazumijevati s Francuzima kad ni oni sami ne razumiju taj francuski… (jednom davno sam zaključila da su Francuzi najveće zlo za dragi nam planet – Zemlju: potrebne su im ogromne količine papira za pisanje riječi materinjeg im jezika, a pitam se čemu tolika slova kad se ionako većina riječi izgovara tek s nekoliko glasova…) Enivej, ludi noćni život u Banjolama ne postoji, osim ako si ga nekako sam ne stvoriš.

Dan jedanaesti: I dalje bježim od sunca. I dalje rješavam križaljke i čitam novine. I dalje jedemo kikiriki, lješnjake i pistacije. Noćni provod postaje malo drugačiji: sjedim na plaži, bacam kamenčiće u more, telefoniram, gledam mjesečinu, tipkam SMS-ove, gledam na sat, gledam u križ, u staklenu kuglu, bacam zrna graha…

Dan dvanaesti: I dalje bježim od sunca. I dalje rješavam križaljke i čitam novine. I dalje jedemo kikiriki, lješnjake i pistacije. Oko ponoći krademo ručnike sa štrika (u našem vrtu!) – prva i jedina topla noć, vrijeme za noćno kupanje pod velom tajanstvenosti. Nakon toga, opet ista priča: sjedim na plaži, bacam kamenčiće u more, telefoniram, gledam mjesečinu, tipkam SMS-ove, gledam na sat, gledam u križ, u staklenu kuglu, bacam zrna graha…

Dan trinaesti: Idem doma. Jutarnja šetnja kampom, pakiranje, ručak, vožnja do Pule po najsparnijem danu od svih provedenih na moru, cuga pred polazak… Gužva u busu, ali opet, hvalabogu, radi klima. Baj, baj Istra! Naravno, sjedim pored prozora, u društvu žene koja ubrzo izlazi. Super, opet oba sjedala za mene i moj ruksak! No, ne zadugo. Ispred mene je žena s dvije kćeri (usput rečeno, svijet se prije par godina sablaznio pazusima Julie Roberts… ali, samo zato što nisu imali prilike vidjeti ovu ženu!). Starija kćer sjeda pored mene. Gnjavi me do Zagreba. Ipak joj je tek jedanaest godina i pubertet joj je pred vratima. Mlađa kćer (godina pet i pol) okreće se i udara nas praznom plastičnom bocom. Dlakavoj je to baš simpatično. I meni je, eventualno prvih pola minute.

Prolazimo Rijeku, počinje kiša. Vozač gasi klimu i pali grijanje. Zašto? To valjda samo on zna. Ako zna. Kuham se do Zagreba, u dlakavo-dječjem društvu.

Na stanici me čeka poznato lice, pusa i zagrljaj, ovo, ono… a malo kasnije mi prolazi kroz glavu da mi je to – bivši. A fak it, ne mogu se baš svega odmah sjetiti… ostavljam stvari doma, idemo na cugu… Napokon spavam u svom krevetu.

Zagreb: Već prvog jutra postajem svjesna činjenice da je grad prazan. Dosada, katastrofa. Kopam po telefonskom imeniku i shvaćam da nitko koga znam nije ovdje. Uobičajeno za ovo doba godine…iznt it?