Umjetnički pravci

Postoje različiti pravci u različitim umjetnostima, ali čim ih u cjelini manje poznajete, to bolje za vas, pošto niste toliko opterećeni time - sad sam ja realista; pa malo pop - artista; pa malo dadaizma; pa performans na zdravo-seljački način - eksploatacija prdeža na javnom mjestu; instalacija bačve vina u podrumu; pjesme, priče i romani o ničemu i svemu; glazba ljudi koji nikad nisu imali instrument u rukama; zbor luđaka koji po davno utvrđenim klišejima pjevaju o mjesecu, zvijezdama i ljubavi; ali i nepostojeća umjetnost - sve ono što se događa bilo gdje u svemiru, što je moguće, pa čak i poželjno proglasiti umjetnošću.

Ali ipak, izgleda da u umjetnosti na kraju sve mora biti obavijeno tamnim velom tajne, koju mogu (ali ne žele) razotkriti samo tipovi koji su začahureni u toj paukovoj mreži i prave se jako pametni, a ustvari cjelokupni proces umjetnosti je najjednostavnija stvar na svijetu; živi, živi i stvaraj, stvaraj mrtav. Neki ljudi su mnoga slavna djela napravili tek kad su umrli, a time su povukli u umjetnički proces još jednu vrstu ljudi - falsifikatore i plagijatore, koji su na lak način htjeli doći do čim više love. To su bili ljudi s mnogo volje, ali bez ikakve ideje, kako bi ih danas nazvali - defanzivni vezni igrači s mnogo kondicije u nogama, koji su shvatili da se samo centarforovi prodaju za velik novac, pa su i oni odlučili zagristi u tu ogromnu krišku orehnjače. To nije lijepo, ali je plodonosno - još i danas pjevuše si u bradu sljedbenici tih prodanih duša.

Umjetnički revolucionari

Vjerojatno vam je jasno da ako želite nešto postići u svijetu umjetnosti morate izmisliti nešto novo - revolucionarno. Tako je svojedobno pomoćniku glavnog pizza-majstora u irskom fast food restoranu - Jamesu Joyceu, sinula na pamet izvrsna ideja za one koje pišu, i manje izvrsna za one koji čitaju - izmislio je roman toka svijesti, ili u prijevodu: "piši brajko sve što ti padne na pamet". Tada je taj kuharski pripravnik, u stankama za gablec, tijekom petnaestak radnih godina napisao "Ulixa", koji je postao predvodnik jednoga stila za kojeg ne poznajem ni jednog čovjeka da bi ga pročitao do kraja. Vidite - to je umjetnost! Nitko živ to ne čita, a profesori hrvatskog jezika u školama govore:

-  To je prava književnost.

I zaista to i jeste, jer nitko pojma o čemu oni pričaju, pa čak ni oni sami.

Umjetničke izložbe

Uvriježeno je mišljenje da nakon godina i godina mukotrpnog rada nastaju umjetničke izložbe. To je glupo, patetično i jadno razmišljanje! Sada ću vam ja objasniti kako nastaje prava, životna izložba.

Ujutro se probudite i sine vam zamisao da danas želite postaviti vlastitu izložbu. Ništa lakše. Obučete se, popijete jaku crnu kavu, zapalite prvu i najslađu cigaretu (sve ostale su samo ovisnost), pa krenete prema mjestu gdje želite postaviti eksponate. Po putu pokupite različite stvarčice za koje smatrate da bi mogle spadati u vaš umjetnički opus. Nije važno što; sve ovisi o vašem afinitetu (kamenje, cvijeće, smeće, crknute mačke...). Dolaskom na mjesto koje ste zamislili za galeriju (klijet, kuća, birtija, šuma, muzej suvremene umjetnosti...), postavite eksponate onako kako vam padne na pamet i izložba je tu. Sada još samo pozovete poznate i nepoznate ljude da je posjete; a naravno da morate pozvati i kritičare, koji mogu biti i vaši prijatelji. Najjednostavnije je da uzvanicima kažete da će hrana i piče biti badava, pa će svi sigurno doći. Na kraju pozovite i medije pred kojima sipajte besmislene rečenice u kojima će se nalaziti izrazi iz rječnika stranih riječi i nitko od prisutnih neće vam se usuditi protusloviti da ono o čemu govorite nema smisla. I to je to. Ništa lakše. Bez pretplate, bez mnogo troškova, bez zajebancije; samo čisto i neizmjerno zadovoljstvo.

Umjetnost koja ne postoji - jedina prava umjetnost!

Najraširenija vrsta umjetnosti je nepostojeća umjetnost, no najveći problem kod nepostojećih umjetnika je taj da svojim bavljenjem umjetnošću gube status nepostojećeg umjetnika i nepostojećeg djela, te postaju postojeći umjetnici s postojećim djelima, čime njihov rad gubi 100% vrijednosti.

Svi ljudi koji se ne bave umjetnošću su nepostojeći umjetnici i njima bi se mogla pozabaviti naša akademska zajednica. Nažalost, naši kulturnjaci i dalje rade kako im je filozof Franjo Tahi propisao:

- To je dobro, to se prodaje - jeftino, al'  se prodaje, a mi možemo vršiti monopol i govoriti što je dobro, a što ne.

Svaki čovjek je umjetnik

Umjetnost ne trebamo poznavati ako se želimo baviti njome, već trebamo izmisliti vlastitu, čvrsto uvjereni u njeno postojanje. Općeprihvaćena umjetnost dogurala je do stadija kada je sama njena svrha reciklaža već postojećih standarda. Pa ipak, u samoj reciklaži postoje varijacije na temu. Mi jednu stvar možemo milijardu puta klonirati, ali kada svakom, pojedinom istovjetnom uzorku promijenimo samo jednu, jedinu sitnicu - automatski se mijenja cjelina umjetnine.

Umjetnost je kategorija, stil života, u biti - život, koji ne podnosi lažljivce. Umjetnost ne možete prevariti - vi varate sami sebe. Umjetnost je vječno postojanje ili vječno nepostojanje, treba izabrati samo jednu od te dvije konstante, koja može biti pakao, nirvana ili čistilište.

Da bi se postalo umjetnik, dovoljno je viknuti:

- Ja sam umjetnik!

Nakon tog postupka autosugestije proces se nastavlja slijeđenjem linije manjeg otpora, ali bez stajanja. Ako se jednom stane, teško se ponovno pokrenuti. Svi su čuli za talent, inspiraciju, obrazovanje, stvaralačku pauzu - to su gluposti!; sve se to prevladava u neprestanom umjetničkom stvaralaštvu na način koji umjetnik misli da je najbolji. Najveći lažovi su ljudi koji pokušavaju drugima nametnuti mišljenje da je nešto umjetnost, a nešto nije. Zašto svakodnevni performance - "Metenje ulice lokalnih smetlara" ne bi bio plaćen jednako kao slika Mona Lisa, koju smatram najvećim ruglom umjetnosti uopće? Koga zanima neka baba koja se podmuklo smiješi i misli da je Leonardo da Vinci baš pravi jebač, jer joj masno plača za dvodnevno poziranje? Leonardo je mnogo toga izumio u svome životnome vijeku, pa je mogao izmisliti fotoaparat i fotografirati je, a efekt bi bio isti.

Umjetnost je sranje

Umjetnost je individualna stvar i ne treba se povoditi apsolutno ni za čim što bi govorilo da nešto nije umjetnost. Time se dokazuje da svrstavanje umjetnosti u neke ladice je najveće zlo koje se čovjeku moglo dogoditi. Sve su to fekalije uz pomoć kojih su intelektualne neznalice pokušale prikriti svoju nesposobnost shvaćanja i nemogućnost upuštanja u te vode u strahu od mogućeg poraza. Oni su radije gradili karijere na grbači drugih. U usta tzv. "priznatih" umjetnika bacali su rečenice koje oni vjerojatno nisu nikada željeli izjaviti. Tko zbilja može garantirati da je netko nešto želio poručiti svojim djelom? Možda je sve bio samo hir, ili zajebancija, ili pokušaj opuštanja, a idioti su u svemu tome razaznali najveće tajne čovječanstva u slikarstvu, književnosti i umjetnosti uopće.

Za ovih nekoliko kartica kontradiktornog teksta što sam podastro pred vas, netko će reći da je sve to govno. Netko će reći da nije. Netko to neće nikada vidjeti, ni čuti, a netko će iz toga vaditi citate. Ja ću reći da je moj tekst umjetnost, a vi ćete reći da je sranje, ali i umjetnost je sranje, zar ne?