Moj privatni narkoman
ritn by: Miss Eye
04. 03. 2004.
Moj prijatelj Đuro je genijalac. Moj privatni genijalac- tako ga zovem, ali on to ne zna ... da se ne bi umislio.
Đurina priča je klasična: dijete iz totalno bogate, fine obitelji. Uvijek imao sve, ali jebi ga, život mu nekako skrenuo na "drogeraški" put i tu je zapelo. Imaš ljudi koji probaju sve droge, čak se redovito povremeno drogiraju, ali nikada ne postanu ovisni. Đuro nije bio takav. Bio je srčana osoba, tip ljudi koji se cijeli predaju onom što rade. U svijetu droge to se zove megaloman iliti čovjek koji ne vidi smisla u mjeri ili granici nego stalno i uvijek hoće još.
Još u srednjoj školi igrali smo se igre "ko može više popit". Igra je jednostavna, nema puno pravila, manje-više svi su ju jednom igrali. Nedavno mi je Đuro priznao da je znao totalno popizdit kad bi mu neko rekao da ja mogu popit više od njega ... a žensko sam! Al to su bile druge furke - Morrison, Hendrix, Joplinka. Tad se cugalo, a vikendom bi se znao popušit i pokoji džoint. Uglavnom smo se trudili pobijediti u spomenutoj igri, bježali sa satova i sanjali kako ćemo jednoga dana živjet ko Morrison.
U međuvremenu smo odrastali. Počelo se brijat po partijima. Bomboni, speed i slične stvari. E, u to vrijeme Đuro je nekako naletio na žuto i ,što bi se reklo, život mu je krenuo stranputicom. U početku je, kako to ide, vukao žuto na nos. Vikendom. Povremeno. Pa malo češće. Ubrzo se htio "pripucat u venu". To je i napravio. Prvi šut dala mu je stara, poznata gradska džanerica. Zvali su je Vaginica, nemam pojma zašto. I Vaginica i njezina sestra, nadimkom Rupa, bile su ovisnice već dobrih petnaestak godina. Zbog tog prvog šuta, i nenadjebivog osjećaja, Đuro se nastavio pucati u venu. I opet, ispočetka nešto rjeđe, a onda sve češće i češće. Dok se nije totalno i kompletno navukao.
Onda je počeo i dilati, kako mu nikada ne bi nedostajalo žute radosti. Ušlagirao bi se, stavio kacigu na glavu i vozio se po gradu svojim skuterom. Ušlagiran. Sretan. Lud. Dovoljan sam sebi. Napustio je fakultet, napravio skandal, u vojsci, jer mu se nije dalo dizati u sedam, nositi pušku i brijati militarističke furke, pa ga je otpustilo iz vojske. Zaposlio se u skladištu neke robne kuće. Išli su mu na kurac svi ljudi koji su radili s njim, jer je, realno, bio pametniji od njih, iako je bio ovisnik. Gledao je te glupe face i zajebavao ih. Šta god mu je trebalo, ukrao bi iz skladišta. Krao je nemilice i tako naplaćivao svoje nezadovoljstvo.
Đurini roditelji bili su poznati odvjetnici. Imao je još i tri sestre i jednog brata. Svi su bili dobra djeca, još bolji studenti. Samo je Đuro bio drugačiji. Bio je "na svoju ruku". Brat mu je taman diplomirao. Na putu prema Zagrebu, na bratovu promociju, poginuli su mu roditelji i sve tri sestre. Na mjestu mrtvi. Udario ih kamion.
Tjedan dana nije ga bilo u Zagrebu. Ležimo na njegovom krevetu. Đuro je sav sjeban. Priča polako. Oživi jedino kad mi počne pričati kako mu je bilo dobro tih tjedan dana. Uzeo je brdo dopa i svih sedam dana se nemilice šlagirao. Od sumraka do zore!
- "Htio sam samo još jednom i neću više. Nikad. Stvarno!" - opravdava se, kao da sam mu majka.
Ležim i gledam te iskrene, tužne oči i njegovo tijelo, onemoćalo od tjedan dana drogiranja. Pitam se je li on stvarno sav malo požutio ili se meni samo čini.
- "Ali, Đuro....!" - pokušavam po ne znam koji put. Želim mu objasniti da je pogriješio i da to ne smije više nikada napraviti, pokušavam shvatiti zašto je to uopće učinio. Pokušavam i odustajem. Opet sve ostaje na tom besmislenom "Ali Đuro....!".
On se samo nasmiješi i tješi me. Priča mi kako je sve shvatio. I kako mu to više ne treba u životu. neće više. Stvarno. Ovo je bio zadnji put. Ja mu vjerujem ... Razmišljam o njegovim roditeljima i pitam se gledaju li nas sada, jesu li tužni zbog njega, jesu li zabrinuti što se šlagirao tjedan dana ... Odjednom, Đuro živne, zagrli me i kaže - "Nemoj se brinuti! Šta si sad tužna? Nisam ti trebao ni reći!". Skače s kreveta, odlazi u kuhinju i donosi neko skupo vino.
Pijemo fino vino iz finih čaša, Đuro rola džoint i iznosi mi cijeli plan svog ponovnog ozdravljenja. Nabraja mi cijeli arsenal tableta koje je nabavio da mu pomognu da prođe krizu. Pa biljne kapi, čajevi i još svašta. Priča mi koje je sve dijelove Zagreba morao obići da dobije svoje tablete. Redovno ide kod doktorice. Voli pričati s njom. I s psihijatrom. Nemaju klasične seanse, nego šetaju Jarunom i satima pričaju. Oni ga tretiraju kao osobu, za razliku od onih ženturača iz apoteke, što ga tretiraju kao zadnje smeće kad skuže da je narkoman. Ali moj Đuro nije smeće, i nije obični narkoman. Đuro je možda i najbolja osoba koju znam. Ima dobrote i iskrenosti za sav heroin koji je strpao u sebe. I još duplo toliko hrabrosti. Vedrine i veselja na treću potenciju. Plus djetinji smijeh i toplu dušu. A i organiziran je bolje od ikoga.
Razbijeni od šita, opet ležimo na krevetu. Slušamo muziku, pijemo vino i pričamo. Kao malo dijete, Đuro me ispituje. Sve i svašta. Politika, povijest, zemljopis, ekonomija, književnost ... Kao na kvizu - on me pita, ja odgovaram. Pitanje, odgovor, pitanje, odgovor ... Đuro je moj genijalac, jer tek s njim skužim koliko sam, jebote, pametna! Ni sama ne znam otkud mi svi ti odgovori, kako sam i kad sve to naučila. Uživim se u ulogu gosta u nekoj emisiji. Šta god on pita, ja sve znam.
Zadnja čaša vina, još jedan džoint prije spavanja i zadovoljni tonemo u san. On sretan jer je dobio sve odgovore, a ja jer sam ih mogla dati.
Ležim u krevetu kraj usnulog Đure. Ležim kraj svog privatnog genijalca, svog privatnog narkomana koji u sebi ima još toliko žutog da se neće očistiti ni u sljedećem životu. Ležim i osjećam se najsigurnije na svijetu. Sretna sam jer se on više neće šlagirati. Sve je u redu. Đuro je kraj mene, iza mojih leđa, a ispred nas još jedan novi dan.
sta ti sad ivore znaci ovaj komentar, pa neces mi ti odredivati kako cu razgovarati, ovo"tako se vec moze razgovarati" ti nije okej, pa nismo na Haskom sudu, jebo te.