Gdje mi je Goethe? Kome sam je sad posudio, to mi je zadnja? Nekad sam ih imao i tri i četiri, tad nije bilo ovog straha? Gdje si Goethe, ajde se javi, ne muči me. 

To je moj san, sanjao sam da više nemam knjigu kojoj već dugo pripadam, točnije od prvoga dana kad sam je kupio, u riječkoj Mladosti, na Korzu, za sitniš, deset jugoslavenskih dinara. Godina je, premda je manje važno, 1990. Ona se zove „Goethe u samoposluživanju“, antologija njemačke poezije, autori su Dražen Karaman i Branko Maleš. Košmaran san, pun gubitka. Ovo zvuči sjajno, biti pun gubitka, kako bi se to prevelo na njemački, na bilo koji drugi jezik? Prevođenje književnosti je opasan i strašan posao, ja bih se valjda sa svakom dobrom knjigom samouništio od odgovornosti i straha od greške. Zato tipkam ovako, slobodnije i nevažnije. 

Ali knjiga je na polici i ja sam ponovno u knjizi. Neke sam pjesme davno zabilježio plavim križićem, barbarski posve, ali zar svaka ljubav nema u sebi živog i divljeg barbara koji prelazi slinave granice i čini što se ne smije, ono čime se riskira. I dalje volim plave križiće, s godinama volim baš sve u ovoj knjizi, čak i slutnju da je otisnuta olovom, taj protok vremena, smjenu epohe kojoj sam u svom običnom životu ipak svjedočio. Nekad su slova imala zvuk, miris i težinu. Danas lebde i titraju na ekranima, ponašaju se kao lelujavi smisao, a opet, tu smo, i dalje smo srećom zajedno. 

Ne tražim mnogo, tek da mi se stihovi i slike urezuju pod kožu i da stalno borave u mome krvotoku (FOTO: Privatna arhiva)

U ovoj su knjizi dva kuhana jaja u džepovima kućnog ogrtača. 

Jedan ih muškarac spretnom kretnjom tamo umeće dok kuha. Neodoljivo, sve ove godine, baš sve. Toliko sam puta pomislio na tu scenu, to dvoje ljudi koji odnedavno žive zajedno i ona ga gleda dok on kuha. Zamišljam maleni stan u Berlinu, na četvrtom katu, obasjan zimskim suncem, u veljači, u tihoj ulici, stančić dakle s oskudnim namještajem, ali sa stabilnim i moćnim Boshovim štednjakom na kojem u emajliranoj zdjelici kuhaju dva jajeta. U čajniku kipi voda, muškarac pali cigaretu, ona hrska dvopek, naslonjena na dovratak. Nedjelja je i još ništa važno nije započelo, zimsko jutro, a toliko razliveno i meko. Goli su ispod ogrtača, on stoji bos na linoleumu, ona gleda u njegove nožne prste, nije to lijep prizor, nikad nije, ali smiješi se, pomalo prihvaća te kvrgave i krivudave izdanke na kojima stoji njezin dečko. Ima i ljepših dijelova tijela, zar ne, zar ne dragi? Čujem je kako govori. 

Ona se zove Karin Kiwus. 

Trebao bih toj pjesmi prići s više tzv. poštovanja i pameti, biti učeniji, građanskiji, pristojniji, ne biti ovako jednostavan i banalan, reći da je riječ o lirskom subjektu i sve ostalo čime se maskira naša stvarna ljubav prema poeziji i njezinoj nepovredivoj otpornosti na vrijeme i na sva ta silna objašnjenja. Što je poezija, što je čini dobrom ili lošom, što u pojedinoj pjesmi čini razliku, i piše li to, ili je skriveno u bjelinama između stihova? 

Ja, kao zaljubljeni čitatelj, ne tražim mnogo, tek da mi se stihovi i slike urezuju pod kožu i da stalno borave u mome krvotoku, da budu moje riječi koje će me spasiti od mucanja pred raznim petljancijama koje nudi život. Ili smrt, naravno.

Hoću i mogu voljeti knjigu u kojoj su dva kuhana jaja u kućnom ogrtaču. U zimskom, nedjeljnom jutru. Hoću čitati Karin Kiwus po sto i prvi put. Ne želim imati košmarne snove u kojima ne mogu naći važne knjige. 

„Rad koji otuđuje“, tako se zove ta pjesma i eto, govori o udaljavanju dok su ljudi blizu, u istom stančiću. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatna arhiva

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.