(prigodna kolumna)

... okanite se čitanja Vi koji ste alergični na patetiku ...

"Keni je umro" - reče mi sestra tu večer. Ušla sam u sobu po pidžamu, ona je sjedila pod stolnom lampom, nad knjigom, osvijetljena kao dvodnevno pile u kartonskoj kutiji. Na moj je pozdrav, bez uvoda ili najave, kroz skliještene zube propasirala samo tu rečenicu. Keni je umro. Oči su joj bile stisnute od bijesa, ljeskavo mokre, nos crven od plača, u ruci olovka, a pod rukom statistika. Sutra ima ispit.

Ostala sam zatečena, taj podatak zbilja nisam očekivala, pa je jedino što sam uspjela reći bilo 'A joj ...'.
"Tko ti je rekao?" - upitah nakon par sekundi.

"Baka. I to je samo onako usput spomenula kad sam pitala kako je" - odgovorila je, završivši rečenicu ušmrkavanjem tekućeg sadržaja nosa, a potom drhtavim izdahom.

"A sad ne želim više ni riječi o tome" - odlučno je dodala, pa okrenula podbuhlo lice nad papire. Razgovor je očito bio završen.

Uzela sam pidžamu i izašla iz sobe. Tko bi rekao ... Znali smo da Keniju nekako nije dobro, prije par dana starci su bili kod bake, pa su rekli da je bio jadan i da je samo ležao, što nikako nije njemu slično ... Vjerojatno je pojeo nešto otrovano. Sestra je već tada bila ljuta, znala da ga nemaju namjeru voditi kod veterinara, a nikad joj se nije moglo dokazati da seoski psi žive dok ne krepaju, bez medikamenata, frizera i Puppy Chow konzervi. Veterinar je goveđa i svinjska privilegija, od psećeg se mesa ne živi, a težački život ne ostavlja prostora za nježne osjećaje prema džukcima. I tako je Keni umro, a nitko osim sestrice nije žalovao. To, međutim, nije bila istina.

Od prvog dana kada je tetin bijeli Yugo 45 donio babi i dedi to izmiješano pseto iz obližnjeg inozemstva (sada već Europe), znalo se tko je novi seoski šerif. Od tada ima već sigurno 5 godina, makar nemam više neki osjećaj za vrijeme. Otkad čovjek završi srednju školu, sve mu se čini 'nedavno'.

"Kenny?" - pitali smo, kad nam je obznanjeno njegovo ime.

"Ne, Keni!" - reče teta s dugim 'e', "Keeni!"

"Pa kakvo je to glupo ime za psa? Otkud to?" - svi su se čudili.

"Tako mu je ime, on je Slovenac" - odgovarala je teta.

Prihvatili smo neobično objašnjenje, a ime je cucku donijelo ionako predvidljiv nadimak Kenjo, koji smo svi zdušno koristili.

Nemirni čupavac vrlo je brzo svima prirastao srcu. Tata ga je uvijek vodio na svoje višesatne ekspedicije po šumama i gorama, mama je u škrinju spremala posebno slasne kosti od naših zagrebačkih ručaka, u vrećicu 'za Kenija' koja je čekala odlazak kod bake (a mama inače nije sposobna osjećati za neku životinju), baba je uvijek imala novu priču o tome 'što je Keni jučer napravio'. A Keni je, naravno, radio svašta. Nagađalo se, ali nikad pogodilo, čega je on zapravo mješanac. Kao što svaki roditelj za svoje dijete tvrdi da je nešto posebno, tako smo i mi za Kenija uvijek tvrdili da je sigurno neki lovački pas - lovio je sve po zraku i po zemlji, a ni trčao nije kao 'običan' pas, već skokovito, kao neko mutirano jelenče. Čak je i u mjestu znao skočiti čitav metar za nekom pčelom, onakav maleni. Nije bio osobito poslušan, capu je dao kad mu se davalo, s mačkama se slagao dobro, a znao ih je i uhvatiti za grivu, pa vući po dvorištu. One bi se pravile da im smeta, ali bilo je očito da uživaju, jer bi ga se vrlo brzo oslobodile kad im je počeo ići na živce.

Međutim, upade ćuko u loše društvo, i eto problema. Počeo se družiti sa susjedovim psom, koji ga je naučio da se skiće po selu i pravi nered. Više puta smo mislili da će ga neki od većih pasa jednostavno zaklati, jer Keni, iako mudrijaš i lukavac, veličinom i izgledom nije ulijevao strah u kosti - ni ljudske, ni pseće. Znao je proći dan, pa i dva, a da čuvarkuća ne osvane kod kuće. Kad bi se konačno pojavio, nije mogao prikriti sudjelovanje u nekom obračunu. Jednom smo već mislili da je gotov, jer se pojavio s nimalo bezazlenom ranom, ali to je ipak zaliječio, uz pomoć psećeg antibiotika koji mu je priskrbila teta.

No, eto. Nije ga zaklao veliki pas, a nije ni zgazio auto, čega smo se svi pribojavali kad je asfaltirana cesta kroz selo. Samo se snuždio i otišao. Čak ni ne znamo što se dogodilo, teorija o trovanju samo je vjerojatnost. Keni je umro, a svi se ponašaju kao da ništa nije bilo, jer takvo je držanje prikladno. Osim sestre, koja se ni inače nije ponašala onako kako je 'prikladno' ... Unatoč tom lažnom držanju, svi znaju da je grozno što Kenija više nema, svi su žalosni i svima će nedostajati.

Moje lažno držanje također je zračilo prikladnošću i elegantnim 'pas je samo pas' stavom. Ali zato sada, posthumno, Keni postaje jedina seoska džukela kojoj je, u znak sjećanja, posvećena patetična kolumna na www.lupiga.com, svijetu kroz obične oči. A ja se bolje osjećam.