Sjećate se Megi? Kako joj je na zgradi pisalo da je dječak bez muda. I Borisa i Milana... Negdje prije nekoliko mjeseci dok sam živio negdje drugdje, slična izraza na licu, Mario je sa smetlišta donio stare Startove i dva Playboya iz šezdesetih. U jednom od Startova je bio tekst o novim nadama, o perspektivnoj socijalističkoj mladeži, o građevinarskim projektima, o nesvrstanima. Bio je tamo na crno-bijeloj fotki i Gile, velik i  zgodan. I cijela ostala postava, mladi, živi, ali i tamne budućnosti.
Ne da je bitno, ali danas ih je nešto manje. Sjeti se čovjek i onih koje je svršetkom rat povukao za sobom u mirovnim konferencijama. Ništa bitno, rekla bi mi, sve je to bila glava u balunu s intenzivnim propuhom. (sjedeći na niskom naslonjaču sa vječnom cigaretom u ruci pogrbljenih leđa). Tada bi mi dnevno ih prošlo rukom i plućima četrdesetak, a pred kraj takvog dana, dok bih hodao ulicom posutom snijegom u potrazi za sobom sa svojim imenom i privatnim krevetom, samo s vlastitim tragovima u svježem snijegu, kraj kopije sunca, na ulazu u neboder bih nenadano požutio u licu i osjetio želju za povraćanjem.
Neudoban je njen naslonjač i soba, a vani je zima, snijeg, led i dug put do kuće. Tako sjedeći pored nje, zastao bih govoreći, pa nije sve u tome. Mladi jesmo, ali neće to trajati vječno. A glavom bi mi se vrtio onaj lik zasut pjeskom kako se boreći s vjetrom viče u prazno, nikomu, želiš li živjeti vječno. Dugo je to pitanje... (osmijeh)
Je li bitno? Ne znam, rekao bih, a mislio bih suprotno. Valjda je, nisam siguran, trebalo bi biti? Što nam inače ostaje. Gledam Željkovo sjećanje na par scena i susreta. Sve zvuči poznato. Filmovi, iskustva i susreti. Većina ih je, iskreno, živa i prisutna. Nema sentimentalnih uspomena na prošlost ili žala za izgubljenim. Tek patetika. Pritišćem križić u gornjem desnom kutu i zatvaram jednu stranicu. Varijabilnošću pristupa slIjedeći put desnim klikom otvaram novu mogućnost gdje biram možda najgoru, close...
Uglavnom, vratimo se gdje smo počeli i iz nekog razloga stali. Tražim Jelenu i Vedrana. Šesnaesti ih put zovem i uvijek isti odgovori zbog čega nam nestaju razlozi za sljedećim, svejedno neizbježnim, razgovorom. Idemo dalje. Ovo je bilo neproduktivno gubljenje pasusa.
I tako mi sjedimo s koljenima u napornom dodiru. Pita se čovjek kada će sve to proći, a onda se pita u kom će smjeru poći. I sve je naporno, a jedina misao u glavi je, pa zar sam morao biti glup? Nešto u posljednje vrijeme prečesto ponavljam kako nemam pojma što bih rekao. A to se, očito, pretapa i u tekstove.
Sjedi Tvrtko kraj mene, gleda neka svoja pisma i kaže mi kako mu je žao što pjesništvo izumire. Zamislim se gledajući ga, pokušam potražiti trunak iskrena suosjećanja, i zaključim. Ma neka svi nestanu, iskreno mu kažem. Ali emocije... Ništa od svega. Ostali smo na suprotnim stranama. On mene nimalo ne razumije, ja se nimalo ne mogu uživiti u njegov žal. Koga briga za pjesnike.
Naravno da sam malo kasnije, kada je nestalo leda u čaši, pokupio rukave s kreveta i stolica. Poslagao odjeću po sebi, patentirao šlic do brade, navukao kapu preko ušiju i rukavice... I uputio se kratkim koracima sniježnim cestama.