"Je'l to komšo došo? Zdravo komšo, šta ima?", bile su prve bugojanske riječi koje sam čuo ovaj put. No, umjesto kod tog susjeda svratio sam kod drugog, kat ispod i na žalost lošim povodom. Profesor Radoš je umro. Unatoč dugogodišnjoj bolesti ipak je to bio šok. Sve se dogodilo na brzinu, dok je Lucija otišla po čašu vode Radoš je napustio ovaj svijet. Čudno je to sve! Profesor povijesti, odnosno istorije, bio je veliki poštovalac partizanske tradicije, a k tome i osvješćeni Crnogorac. Dođe pop i sahrani ga. Poprilično ironično. Sutradan svratih i do onoga komše s početka ove priče i uvidjeh kako postoje ljudi koji šljivu toče skoro do vrha čaše od 2 deca. Još se ta šljiva poklopila s hrvatskom pobjedom nad Italijom i to je to, nemam šta za reći.

Jedna od najgorih stvari koja vam se na mjestu povratka može dogoditi je ta da nekoga "zaboravite". Iz meni nepoznatih razloga čini se kako je od krucijalne važnosti tvoj prvi kontakt. Iznimno je bitno da paziš kome ćeš se prvo javiti, jer poneko se može uvrijediti što se baš njemu nisi prvi javio. Slični problemi nastaju u slučaju da se nekome nisi javio, a tu si već nekoliko dana, bez obzira na to što namjeravaš. Smrtni grijeh! Zadnji preostali slučaj je da si se javio skoro svima, a nekome nisi, Tu onda nastupa razdoblje ljutnje i uvrijeđenosti, koja svakom normalnom biću ostaje nepoznanica.

Prva ugodna promjena je ta što više nema onih standardnih pitanja: "Ej đesi! Kad si došo? Kolko ostaješ?" ili ih nema bar za mene. Jedna od prvih stvari koju sam napravio (isključivši borbu sa štakorima, što je priča za priču) je ta što sam se do vrha natankao vodom. Neupućeni će misliti kako je to obična voda, ali varaju se. Voda je to kakve ..... Kad smo već kod vode, pio sam i izvorsku i to i s Karauzovca, a i sa Zdravuše. Neki od vas će možda i znati kakva je to voda.

Na ovom mjestu uviđam kako je krajnje besmisleno ovo što ja pokušavam ovdje napraviti. Naime, neke stvari se jednostavno ne daju opisati, pa tako sve ovo što sam ja ovdje napisao nikada nitko ne može shvatiti niti osjetiti i za njega ostaje beznačajno ili barem neshvaćeno na željeni način. Tako se ja sada odlučujem završiti ovu priču baš sada i na ovom mjestu, s tim da ću vam reći još samo ovo.
Mnogi spominju dosadu i permanentno nedogađanje, ali nisam naišao na trag tim stvarima. Doduše istina je i to da ni inače nikada nisam imao priliku pobliže se upoznati s pojmom dosade. Jednostavno ne znam što je to. Možda bude prilike?  Dok imam auto sigurno da je neće biti, jer uvijek neke popravke. Tako sam imao priliku upoznati se s nekim legendarnim majstorima o čijim sposobnostima sam čuo mnogobrojne priče. Naravno samo sam ispitivao teren. Neobična je činjenica u kakvu se osobu čovjek mora pretvoriti kada pregovara s majstorima. Moraš biti mudar, pametan, obavezno govoriti sa zadrškom, jer ipak mora se razmotriti situacija o kojoj se govori. Poželjno je izbjegavati kontakt očima u trenucima kada se govori o stvarima u koje se apsolutno ne razumijete. Isto tako isti taj kontakt je dobrodošao u trenucima kada suvereno vladate aktualnom temom, jer na taj način im dajete do znanja da s vama nema zajebancije i da vi niste jedan od onih koji nemaju pojma o autima. Poželjno je i promijeniti vokabular i ponašati se pomalo nepristojno uz obaveznu pokoju psovku. Da bi sve to mogli morate pokazati veliku dozu dobrog raspoloženje i nastojati biti duhoviti na ovakav način:
"Ej kako je? Je'l ti se da pomaket ovaj svoj kamion pa da mi zavariš auspuh"
"Što mi se ne bi dalo, pa nije zavaren!"
Ili:
"Kako je? Šta ima?"
"Evo, jebiga, radno"
"Imam nešto za popravit, pa da vidim kolko bi to bilo"
"Para il vremena?"