Smjer nepoznat
bozzo
18. 12. 2002.
Smjer nepoznat roman je autobiografskog karaktera u kojem autor svojski uranja u svoj životopis te nam podastire intimistički prikaz svojih dvadesetak prvih godina života. Ozračje u kojemu je autor proživio svoje djetinjstvo i mladenačke dane miljama je daleko od idiličnog i on uistinu ima opravdanu želju da pobjegneod njega, no to mu nikako ne uspijeva, jer se nažalost rodio u nesretno doba. Roman obuhvaća period od desetak prijeratnih godina (naravno, radi se o drugoj svjetskoj klaonici) i petnaestak poslijeratnih, pa je i samorazumljivo kako se radi o vremenu koje je prvenstveno obilježeno neimaštinom, siromaštvom i glađu. No, osim tih, za to vrijeme općih i uobičajenih prilika autorovo djetinjstvo hendikepirano je i netrpeljivošću između njegovih roditelja, koja je uvjetovana koliko očevom nasilnošću i grubošću toliko i majčinom nestalnošću i nemirnošću, uslijed čega naravno ponajviše pate djeca. Odnosno, sam autor Zvonimir i njegov nešto straiji brat Josip-Pepi, kojemu je roman i posvećen. No, autor je svjestan i povijesnog konteksta koji svojom surovošću potencira razmirice između njegovih roditelja i doprinosi raspadu njihova braka, pa Husić zato nenametljivo, sitnim detaljima, oslikava i socijalno-društvene prilike tog turbulentnog vremena. Međutim on nikada ne upada u zamku suhoparog sociološkog esejiziranja, nego ostavlja čitatelja da sam stvara sliku o tom povijesnom razdoblju na temelju detaljističkih reminiscencija i epizodičnih prisjećanja svoga odrastanja. Većina vremešnijih domaćih knjževnika, da se upuste u ovakvo memoarsko romaniziranje svojih mladenačkih dana, neizostavno bi intimističke stranice zagrnuli mnogobrojnim komentarima tadašnjih političkih prilika, što Husić vrlo inteligentno izbjegava i potpuno zaobilazi, što je za naše prilike iznimno pohvalno, a pomalo i iznenađuje. On se usredotočuje na dojmljivo literarno uprizorenje slika iz svoje prošlosti i ograničava se na svojem subjektivnom, osobnom, intimnom doživljaju tih, za njega uistinu tegobnih i teških godina, te kroz niz kratkih poglavlja amarcordski nam dočarava atmosferu obitelji u raspadu i djetinjstvo obilježeno neprestanim seljenjem. Njegova bezbrojna seljakanja i putovanja uzrokovana su roditeljskim svađama te on provodi rastrzano djetinjstvo koje ga još kao petogodišnje dijete baca od roditelja ka stricu, pa kasnije natrag roditeljima, da bi razdoblje svojih srednjoškolskih dana dočekao s majkom, s kojom se također učestalo seli, od grada do grada, odnosno od njenog jednog ljubavnika do drugog.
Opisi njegovih gimnazijskih zagrebačkih dana donose nam one dobro poznate slike i motive, tisuću puta odslušane u pričama nostalgičnih nam roditelja: doba prvih američkih filmova odgledanih nakon višesatnih, a ponekad i cjelonoćnih čekanja pred kinom za kartu, prvih plesnjaka, puštanja duge kose, prvih školskih kolektivnih ljetovanja na moru i sl. Nakon svršene srednje škole ponovo počinju Zvonimirove selidbe i putovanja, i to sada od jednog mjesta do drugog u kojima boravi ovisno o dužini i karakteru posla koji uspije tamo pronaći, a impresivne su stranice koje nam donose Emila Zole dostojan naturalistički prikaz užasno mukotrpnog autorovog rada na mostogradnji, u zabiti surove bosanske zime i doslovno neljudskih uslova rada. Mi tako postepeno otkrivamo smisao naslova romana koji metaforički govori o životu kao neprestanom putovanju, kod kojeg se stanice na putu izmjenjuju veoma učestalo, jedna za drugom, odmor i stajanja su zaista kratkotrajna, krajnje odredište skriveno i nedokučivo, a smjer putovanja nepoznat i tajanstven.
Roman za autora ima autoterapijsku, samoiscjeliteljsku ulogu te on ispisujući svoje stranice propitkuje svoj egzistencijalni put i sudbinu, zbog čega mu treba oprostiti određenu dozu netemeljitosti i površnog prelaženja preko nekih dionica svog životnog puta, više se zadržavajući na onim događajima i iskustvima za koje sam procjenjuje da su imale izraženiju formativnu ulogu njegove osobe i karaktera. Husić piše tradicionalističkim, klasičnim, pomalo konzervativnim stilom, što proizlazi kako iz njegove vremešnosti tako i iz njegovog poetskog habitusa i nasljeđa. Iz njegova rukopisa često isijava osjetna liričnost, što i ne iznenađuje, budući je riječ o pjesniku koji iza sebe ima već 6 objavljenih zbirki lirike, a ovo mu je prvi roman. No, to nimalo ne umanjuje vrijednost njegova djela već, dapače, ima analgetski učinak na čitatelja naviklog na ironični, frenetični i prilično hladni stil mladih prozaika fakovske provenijencije. Koliko god tematika romana bila tmurna i čemerna, Smjer nepoznat toplo je, lirski obojeno štivo, i iako pomalo sjetno i melankolično, i nerijetko vrlo dirljivo, ipak nikad nije beznadno ni zamorno, te dokazuje da još uvijek ipak vrijedi ona Tenžerina da preživljava dobro pisanje.
Vjerojatno sam jedna od rijetkih u državi koja je pročitala roman, i moram reći da je prava nepravda što Husić nije ušao među 12 polufinalista Jutarnjeg, posebno s obzirom na to da su se tamo našle neke slabije knjige. Npr. Vrkljaničina. Ali Vrkljanica je Vrkljanica, a tko je čuo za tog Husića?