Autor: razni autori

Slobodni udarac, nogometne priče

Slobodni udarac, nogometne priče

bozzo

05. 02. 2007.

ocjena:
godina izdanja: 2006.
izdavač: Fraktura
S obzirom na neuvjerljivo prošloljetno izdanje naše nogometne vrste, valja reći da su se domaći izdavači za svjetsko prvenstvo u Njemačkoj puno bolje pripremili od Kranjčara i njegovih razmaženih krivonogih vedeta. Naime, neposredno prije Mundijala na police knjižara dospio je niz prigodnih naslova koji tematiziraju 'najvažniju sporednu stvar na svijetu'. Premda su neke od tih knjiga vrlo zanimljive (Darvasi 'Tajna svjetska reprezentacija' i Esterhazy 'Njemačka u šesnaestercu') ipak su to sve odreda prijevodni naslovi. Zato se urednik Frakture, Seid Serdarević, potrudio sastaviti domaću literarnu reprezentaciju koja je povodom prvenstva napisala 11 'nogometnih pripovjedaka'
Slobodni udarac, nogometne priče

Jedan od zastupljenih autora, Boris Beck, u priči pisanoj iz perspektive nogometnog trenera razradio je novu vrstu nogometne igre (odnosno, sporta) u kojoj su u ekipi jednako zastupljena oba spola, s time da lopta naizmjenično mora ići od žene ka muškarcu i obratno, pri čemu žene igraju rukom, a muškići nogama. Povodeći se možda i tom idejom, urednik je zbirke u svoju literarnu ekipu uvrstio i dvije spisateljice, Julijanu Matanović i Milanu Vuković Runjić, čijim je pričama dodijelio počasna mjesta u knjiziuvodno i zaključno.

Zbirku tako otvara vrlo dobra Matanovićkina dvosmisleno naslovljena priča 'Udarac u psihu', u kojoj autorica na sebi svojstven i prepoznatljiv način, uz mnogo autobiografskih, ali i metafikcijskih elemenata govori o djevojci čije su odrastanje u slavonskoj provinciji bitno obilježili ljubav prema nogometu i - jedno iskrivljeno zrcalo. Milana Vuković Runjić na neki način također piše o sebi jer u ironijom obilježenoj priči o piscu koji nakon smrti priželjkuje reinkarnaciju u nogometaša, ona duhovito progovara o nezavidnom statusu pisaca u našem društvu.

Baš kao prethodne dvije kolegice, i njihovo muško literarno društvo piše na način već nam dobro poznat iz njihovog prethodnog opusa. Tako je Borivoj Radaković ponovo vrlo anarhoidno raspoložen u priči koja kritički progovara o izrabljivačkom odnosu spram igračkoga kadra, a koji podrazumijeva neupitnu odanost naciji i treneru, nauštrb vlastite obitelji, pri čemu prevratnički, buntovni autorov senzibilitet do izražaja dolazi u neočekivanom završnom fabularnom obratu. Mraović i Pavičić također su ostali vjerni svojoj omiljenoj tematici, pa prvi kroz kvartovsku priču o klađenju ustvari dakako - piše o seksu, a o čemu bi drugome Pavičić negoli – o politici i socijali. No, Simo je pritom barem duhovit i suvremen, dok je Jura nažalost samo dosadnjikav i predvidljiv.

Jedna od najuspjelijih priča svakako je Dežulovićeva, dijaloški koncipirana 'Bijela točka', koja uz brzu izmjenu više pripovjedača efektno progovara o kriminalu u nogometu, namještanjima rezultata i maniji klađenja, ali također i o ženskom nerazumijevanju toga sporta te o nogometnoj igri i navijanju kao muškom načinu da se produži mladenaštvo i za vijeke vjekova ostane dijete - homo ludens. Mračnih strana nogometa i uz njega sraslog kriminalnog miljea dotiče se i Gordan Nuhanović koji priču o nepravedno dosuđenom jedanaestercu što dovodi do uličnih borbi i prave male pučističke pobune pretvara u metaforičan iskaz otpora centralizaciji društva i ekonomskog drobljenja provincije.

Ferencu Puskasu i njegovoj tzv. 'Lakoj konjici' - nepobjedivoj mađarskoj reprezentaciji iz pedesetih godina, svoje su priče posvetili Delimir Rešicki i Goran Tribuson. No, dok  potonji ponovo piše iz svoga više puta uspješno prokušanog, iskošenog humorno-autobiografskog rakursa, osobnu povijest pritom na komičan način povezujući s onom zajedničkom, generacijskom, Rešicki je puno sjetnijeg, melankoličnog raspoloženja u poetskoj, dirljivoj lirskoj evokaciji nesretnih sudbina obilježenih političkim previranjima i neizvjesnošću. Međutim, ono što je obojici zajedničko i što ih neraskidivo spaja neizmjerno je divljenje spram gracioznosti igre mađarske Lake konjice, tog "nogometnog božanskog lahora" predvođenog nezaboravnim "galopirajućim majorom" - Ferencom Puskasom.

Za kraj je još ostao, nogometnim rječnikom rečeno, neobranjivi zgoditak zbirke -  izvrsna priča "Finale" u kojoj Svjetlan Lacko Vidulić, na lucidan i inteligentan način, dobro nam poznat iz njegovih nagrađenih 'Muka Mikulinih', uz pregršt književnih citata, verbalnih igrarija i diskurzivnih varijacija te uz obilnu dozu ironije i društvene kritičnosti beletrizira jedan sasvim konkretan, nesretan događaj iz stvarnoga života, poznat nam s novinskih stranica crne kronike, a u kojemu se nogomet na tragičan način pokazao doslovno "većim i važnijim od života'', posredno uzrokujući smrt jedne trudnice.

'Slobodni udarac' je sasvim solidna zbirka priča duboko uronjenih u lokalnu, aktualnu društvenu zbilju te kritički orijentiranih spram iste, i svakako svjedoči o dobrom trenutnom stanju domaće prozne scene te dobroj uigranosti i kondiciji njezinih prvotimaca.