Kultni status Trainspottinga izgrađen je na mega-uspjehu (po meni) bitno precijenjenog filma, koji je i unatoč svojim manama, ipak uspio prikazati devedesete u njihovom pravom svjetlu, ali i autora romana - predloška pretvoriti u pravu literarnu zvijezdu. Irvine Welsh, i sam vjerojatno iznenađen planetarnim uspjehom svoga prvijenca, nakon deset godina vraća se svojim najpopularnijim likovima da bi nam isporučio uvid u daljnji tijek njihovih života, ništa manje ispunjenih dogodovštinama s ruba zakona.
Rentona kao nosećeg lika Trainspottinga u ovom romanu zamjenjuje  Simon"Sick Boy" Williamson, kojega zatječemo kao vlasnika edinburškog puba, ufuranog u osmišljavanje i realizaciju ideje o produkciji i snimanju filma, čiji klišeizirani naslov "Sedam ševi za sedmoro braće" sam za sebe dovoljno govori. U tu svrhu Welsh, uz niz nešto manje eksponiranih, ali ništa manje upečatljivih likova, u priču uvodi i Nikky, mlađahnu atraktivnu promiskuitetnu studenticu, zvijezdu budućeg Simonovog filmskog projekta. Za svog partnera on iz Amsterdama dovlači i Rentona, koji tamo ima uhodan klub otvoren sa lovom maznutom od svojih prijatelja tijekom Trainspotting avanture, što mu paranoidni psihopata Begbie koji upravo izlazi iz zatvora još uvijek nije oprostio, i zato neumorno ulicama Edinburgha opsesivno traga za njim živeći za trenutak kada će ga naći i ubiti boga u njemu. A Spud kao Spud, i dalje autodestruktivna, infantilna, smušena đankoza, sada između dvije lajne koke neprestano visi u knjižnici pokušavajući napisati svoju alternativnu verziju povijesti Edinburgha, u čemu se prepoznaje Welshov  hommage najdražem mu gradu.
Roman je koncipiran tako da 5 glavnih likova naizmjence, svaki u svom poglavlju (kojih je ukupno čak 80 !) u prvom licu jednine, iz vlastite vizure prepričavaju tijek radnje, sa tek povremenim repriziranjem nekih, iz perspektive nekog drugog od likova, već prijeđenih fabularnih dionica. S tim u vezi treba pohvaliti ideju nakladnika oko angažiranja 5 različitih prevoditelja, kojima je svakom dano da prevode poglavlja samo jednog od likova. Time je uspješno postignuta bolja diferencijacija  petoro nosećih protagonista, jer im prevoditelji takvim postupkom, koncentrirajući se isključivo na samo jedan od likova, udahnjuju životnost, unoseći ponešto i od svoje osobnosti (osim, naravno, svog vlastitog vokabulara). 
Usprkos ustrajavanju na žargonizmima i šatro-govoru krcatom vulgarizmima primjetno je autorovo napuštanje lingvističkog eksperimentiranja koje je karakteriziralo prequel, a unatoč mnogobrojnim nabrijanim dionicama prepunim eksplicitnih prikaza seksa, opijanja i drogiranja ipak je zamjetno i Welshovo preusmjeravanje ka širim čitateljskim (mainstream) masama. Iz svega toga iščitavam i njegovu želju da i Porno bude ekraniziran, čemu pogoduje i filmska strukturiranost štiva u kojem se poglavlja izmjenjuju brzinom filmske montaže. (Usudio bih se pretpostaviti da je ideju za roman Welsh dobio gledajući P.T. Andersonovo remek-djelo Boogie nights, koje je pokrenulo svojevrsni val filmova o filmu). Inače, poglavlja nalikuju kratkim pričama te rijetko koje od njih ne završava kakvom duhovitom poantom ili nepredvidljivim obratom, što romanu daje dodatnu draž i šarm.
Irvine Welsh i ovim se romanom dokazuje kao autor vješt u dočaravanju mentalnog kaosa marginalaca i ljudi s ruba, ali ništa manje i u uvjerljivom oslikavanju škotske stvarnosti, a dijalozi su mu ponovo neizmjerno duhoviti i britki, te odaju književnika čiji je način života od akademske sterilnosti svjetlosnim godinama udaljen.
Priznajem, romanu sam prišao sa određenom dozom skepse jer, realno govoreći, nije niti bilo za očekivati da Welsh uspije ponoviti energičnost i svježinu Trainspottinga. Čitanjem ta se sumnja pokazala opravdanom, ali roman, usprkos prevelikom obujmu i nekim nepotrebnim i suvišnim dionicama, donosi nam, osim duhovitosti i zabavnosti, sasvim dovoljno napetosti (neprestano iščekivanje konačnog sučeljavanja Begbiea i Rentona), a ni emocijama nas ne štedi (posebno u dionicama u kojima pratimo Spuda, koje smatram najuspjelijima).
Također, kraj nam ponovo donosi i novi neočekivani obrat, ali i naznaku nastavka priče.
Sve u svemu, uzbudljivo, nepretenciozno i zabavno štivo idealno za ubrzavanje kazaljki na satovima, ali ipak osuđeno i na brzi zaborav.