Kuća njene majke
bodulka
01. 09. 2005.
Prvo što se čovjeku nametne čitajući "Kuću njene majke" jest misao o tome kako je doživljaj romana vjerojatno potpuno različit u osoba koje Split i njegovo predgrađe nisu upoznale i u onih drugih koji jesu, ili koji su sa Splitom svakodnevno, sa njim žive … Jer to je vjerojatno jedan od medijski najeksponiranijih gradova u Hrvata. Split kao miss Hrvatske stalno se šepuri s malih ekrana i s atraktivnih fotografskih uradaka na sjajnom papiru luksuzno opremljenih tiskovina. Split osvaja šarmom i humorom. Ljepotom.
Onaj Split koji je "urbanistički šok" u oku svakog promatrača (jer mnogi prolaze krajolicima ne vidjevši ništa pa su onda samo prolaznici), Split siromaštva i neugodnih mirisa, Split malograđanštine i snobizma, sakriva se u svakodnevici poput prvih bora poznatog foto-modela na foto-sessionu. A upravo u njega nas uvodi Jurica Pavičić u svojoj priči o ispreplitanju ljudskih sudbina u jednom od prigradskih naselja Grada Splita sa sudbinama onih u Gradu. Svim tim ispreplitanjima svjedoči već oronula kuća čuvajući tajnu (tko zna da li baš radi tog grijeha mora biti uklonjena kako bi na njenom mjestu uskoro zablistala crkva?), oko koje se i širi cijela fabula - što nam već sam naslov da naslutiti.
Kroz samo par likova koje pratimo, kroz radnju, međusobne odnose i njihovu sudbinu, dobivamo odraz cjelokupnog stanja jednog društva - ogledalo aktualnih zbivanja koja se u suštini ne mijenjaju vjekovima. Dobivamo pitanja koja nas oduvijek muče, a vezana uz granice moralnoga i nemoralnoga, koja su uvijek ista samo se pakiraju u sofisticiraniju ambalažu trenutnog vremena, pitanja o odnosima muškarca i žene, roditelja i djece, starih i mladih, bolesnih i zdravih, države i crkve, velikog i malog (ma kako god to sagledavali).
Dobivamo čitko i pitko štivo koje u sebi krije toliko težine i materijala za razmišljanje, danima nakon što smo ga vrlo lako i brzo pročitali i ne sluteći koliko ćemo dugo o njemu nakon okretanja posljednje stranice, s gorkim okusom prepoznatljive stvarnosti u svakom zakutku svoga života, još razmišljati.
Splitsko predgrađe i sam Split, te akteri ove nadasve životne priče, simbol su svakoga grada i svakoga od nas u stvarnosti koju upravo sada živimo. Stvarnosti koja je bila aktualna prije, a vjerojatno će biti i nakon nas.
slažem se. zato i stoje one poslovice da sit gladnome ne vjeruje ili zdrav bolesnome. dok ide ide i ne razmišljamo često o tome, a što kad jednom stane... I ja sam je pročitala ljetos ;)) i nekako mi je baš legla