„Emotivno iskreno otkrivanje pred kamerom je aktivizam samo takav“, objasnit će redatelj i producent Oliver Sertić, vrsni poznavatelj dokumentarnog filma koji se i ove godine našao u ulozi selektora Supetar Super Film Festivala. Festival je jučer službeno otvoren, potrajat će do subote, a tu smo priliku iskoristili za razgovor sa Sertićem koji će ocijeniti kako je stanje u hrvatskom dokumentarnom filmu iz godine u godinu sve bolje, kako materijalno, tako i kvalitativno, pogotovo s obzirom da autori svojim radovima nadilaze ranije uobičajenu formu dokumentaraca. „Dobar film je postao dobar film i to mi je super drago“, zaključit će Sertić, koji će Lupiginim čitateljima predstaviti ovogodišnji program SSFF-a i pojasniti na koji način odabire filmove te koliko je to zahtjevan i obiman posao.

"Nikad ne znaš da li si pogodio program, dok ne dobiješ povratnu informaciju od publike" - Oliver Sertić (FOTO: Petar Santini)

Što je zapravo posao selektora i kako on izgleda u praksi?

- Ogoljeno rečeno, to je izbor programa za koji misliš da je dobar i prilagođen manifestaciji za koju radiš. I naravno, da se možeš potpisati pod to što si izabrao. Selekcija filmova za festival je neka vrsta kustoskog rada i selektor je odgovoran, ne samo organizatorima i direktoru festivala, već prije svega publici. U praksi je to, osim gledanja goleme količine filmova i stvaranje socijalne mreže među filmašima, putovanje na festivale, druženje i praćenje trendova u dokumentarnom filmu. I nikad ne znaš da li si pogodio program, dok ne dobiješ povratnu informaciju od publike. 

Koliko ste materijala pregledali da biste odabrali ovih 14 filmova i koliko to vremena iziskuje?

- Vrijeme i količinu materijala je nemoguće odrediti jer ne gledam filmove samo za jedan festival, a Supetar Super Film Festival je isključivo pozivni pa ne moram gledati eventualne prijavljene filmove. Naime, ja gledam dokumentarce tokom cijele godine, što na festivalima, što preko vimeo linkova, što preko festivalskih platformi i vodim detaljnu evidenciju svih pogledanih filmova kojih svake godine bude između 200 i 300. Kad gledam film, nekad imam na umu da bi to moglo biti dobro, primjerice, za Supetar, a nekad do naslova dođem pročešljavanjem liste kasnije i razmišljajući o konceptu i temi za koju mislim da bi odgovarala festivalu i lokalnoj publici. Ako dobijem zadatak da isprogramiram neki tematski program, ili neki određeni set zemalja ili je tema, na primjer, 'Majki i kćeri', tada kopam usmjereno, pročešljavam nove festivalske kataloge, gledam trailere i narućujem screenere filmova… 

U programu ovogodišnjeg SSFF-a je osam filmova koji će doživjeti hrvatsku premijeru, koliko se pri izboru vodite kriterijem ekskluzivnosti?

- Sedam je hrvatskih premijera, bilo je osam do prije nekoliko dana kad smo saznali da jedan film igra nekoliko dana prije nas na novom festivalu Shpeena Dox u Labinu. Bit će da smo ga programirali u isto vrijeme. Čestitke i podrška kolegama na prvom izdanju! Meni osobno premijere nisu nužne, ali dobro dođe neka doza 'ekskluzivnosti' jer tada medije više zanima festival, a i publika voli biti dio nekog hajpa. Tada nekako bolje kotiraš i kod vijeća koja financiraju festivale. Uglavnom, nama je na SSFF-u važno prikazati jake nove europske dokumentarce, pazeći da to bude kombinacija jakih kreativnih dokumentaraca kombinirana s dokumentarnim temama koje bi mogle zanimati lokalnu publiku. 

"Nemoguće je zadovoljiti sve" (FOTO: Petar Santini)

Jeste li pripremajući program otkrili i neke do sada Vam nepoznate, a kvalitetne autore?

- To je u ovom cjelogodišnjem selekcijskom procesu neminovno. Svake godine se pojavljuju sjajni debitanti, koje pokušavaš pratiti i dalje. Veselim se kad su ti autori iz regije, jer proizvesti sjajan film sa sredstvima koje imaju naše filmske fondacije je puno teže, nego, recimo u Danskoj ili Nizozemskoj gdje se vrti puno više novaca i gdje je puno jača produkcijska mašinerija. Neki od tih autora na ovom festivalu su „Putnik Karpo“ Slovenca Matjaža Ivanišina ili „Gdje si, Bukurešte?“ rumunjskog autora Vlada Petrija. To su čisti proplamsaji kreativne genijalnosti. „Još jednom“ je izuzetno važna tema za naše prostore, a, recimo, „Demokrati“ dobar primjer kako se rade kvalitetni filmovi u produkcijski jačim zemljama.

Pregledavajući sažetke filmove dobiva se dojam da je tematika uradaka iz službene konkurencije poprilično izbalansirana.

- Autori govore o temama koje su njima značajne. Ako svoju strast i ljubav prema likovima uspiju prenijeti na publiku i transponirati je kroz dramaturški konzistentnu dokumentarnu priču, dobre su šanse da će reakcije biti dobre. Tematski, uvijek pokušavam ubaciti i aktualne političke teme, ali i jake intimne autorske priče. Vjerujem da je i ovaj program takav. 

Iako, neki bi možda očekivali više aktivizma.

- Emotivno iskreno otkrivanje pred kamerom je aktivizam samo takav, a ako govorimo o nekom žešćem aktivizmu, „Bjelorusija“, „Još jednom“, „Bukurešt“, „Svako lice ima ime“ su izuzetno jaki i direktni politički angažirani filmovi… Na kraju krajeva, nemoguće je zadovoljiti sve.

U kojoj je mjeri, za ovakav tip festivala, budžet ograničavajući faktor?

- Uvijek jest, ali treba se prilagoditi onome što imaš. Više novaca bi značilo više gostiju na festivalu, 'jače' naslove, koji gotovo uvijek više koštaju, pa i više novaca za marketing koji bi mogli dovesti više ljudi. 

"Dobar film je postao dobar film i to mi je super drago" (FOTO: Petar Santini)

S obzirom da se festival održava u jeku turističke sezone koliko ste računali sa stranim gostima? 

- Ja se osobno uvijek veselim kad prepoznam da su u publici i neki turisti. Obično se turistima na odmoru ne da konzumirati ništa više od plaže, sunca i razglednica. U svakom slučaju, supetarskih ljetnih gostiju je svake godine sve više na festivalu. Upravo zbog toga sve filmove prikazujemo s hrvatskim i engleskim titlovima.

Kakvo je općenito stanje u hrvatskom dokumentarnom filmu?

- Iz godine u godinu, sve bolje. Filmovi su nešto bolje financirani nego prije, percepcija publike je veća, ali i autori sazrijevaju, više eksperimentiraju i ulaze u sferu pravog autorskog dokumentarca, koji zamijenjuje staru formu dokumentaraca sastavljenih od intervjua. Svake godine kvaliteta se podiže, što govore i rezultati i nagrade na međunarodnim festivalima.

Bilo je dosta buke kada se „palio“ HRT3. Mislite li da je njegovo emitiranje u većoj mjeri populariziralo dokumentarni film u Hrvatskoj?

- Svakako, ali ne samo to. Đelo Hadžiselimović bira program u prime timeu na drugim HRT kanalima, više je dokumentaraca na Klasik TV-u, sve je više malih, lokalnih festivala dokumentarnog filma, a ovi veliki jačaju. Trend je i uvrštavanje dokumentaraca u programe do sad tradicionalno posvećene samo igranom filmu. Velika stvar je što su dokumentarci od ove godine prepoznati kao ravnopravna forma s igranim filmovima u programu Pula Film Festivala. To je ogromna i vidljiva promjena u odnosu prema dokumentarcima koja slijedi programe velikih svjetskih festivala. Prije dvije godine u Veneciji je pobijedio dokumentarac „Sacro Gra“, prošle godine je Oppenheimerov „Pogled tišine“ odnio čak pet nagrada, u berlinskim popratnim programima ih je sve više i svake godine odnose nagrade. Dobar film je postao dobar film i to mi je super drago. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Petar Santini