Biografija aktualnog ravnatelja splitskog Gradskog kazališta mladih daleko je od uobičajene. Naime, Belmondo Miliša, rođeni Primoštenac, nakon diplome glumca koju je stekao na ADU otisnuo se u duhovnjačke vode pa diplomirao teologiju na rimskom Seraficumu, zaredio se kao franjevac konventualac, da bi nakon nekoliko godina skinuo habit i vratio se svojoj glumačkoj profesiji.

Zanat pripovjedača je ispekao kroz niz praksi, a bitno je svojim udjelom oplemenio i Pričigin. Zbog svega toga, i povodom svjetskog dana pripovijedanja, eto ga na Spikiginu!

20. 3. je svjetski dan pripovijedanja. U čemu nalazite veličinu čina pripovijedanja da muje čak dodijeljen dan, i to zadnji dan kalendarske zime?

- Drago mi je što sam svjedok i sudionik preporoda pripovijedanja kao umjetničke forme. O važnosti možemo teoretizirati, ali potreba je vidljiva. Kažu da se radi o atavizmu. Ni slučajno. Atavizam je beskorisni rudiment, a pripovijedanje još uvijek i sve više liječi, zabavlja, okuplja i nadahnjuje. Zašto je upravo proljetni ekvinocij odabran kao svjetski dan pripovijedanja? Tradicionalno duhovno značenje tog dana je susret tame i svjetla, tj prijelaz zimske tame u svjetlost proljeća. Zime koja nas okuplja oko vatre i potiče maštu i svjetla kojemu se nadamo i koje bi priča trebala sugerirati.

Kako se osjećate s dodijeljenom vam titulom pripovjednika, koja podrazumijeva vaše propovjedničko i pripovjedačko iskustvo?

- Sjajna kovanica nadahnutog Lokotara. Dovoljno je upućen da zna kako se ne osjećam dobro u ulozi čistog stand up zabavljača, a još manje u onoj namrštenog propovjednika. Za ovu pomoć u brendiranju pošteno ću platiti.

Koliko je propovijedanje, bili ste svećenik, pridonijelo kvaliteti vašeg pripovijedanja?

- Propovijedanje ne znači nužno dociranje, indoktriniranje iliti soljenje pameti. Kako sam svoje samostanske godine proveo skrivajući tajnu ravnodušnosti prema bilo kakvoj dogmi, moje propovijedi su bile serija glasnih, jednostavnih eseja, otvorenih pitanja, zajedničkih istraživanja. Nisam bio netko tko zna i tko se obraća tupom puku.  Moji su interesi ipak bilo snažno vezani za područje svakodnevne, naturalne mistike, pa sam te propovijedi bez propovijedanja uspio prokrijumčariti ne čineći nikakve štete. Forma koju dobra propovijed mora imati -  narativna struktura, emocionalna angažiranost i inspirativni karakter - sve to mi je itekako pomoglo u kasnijim pripovjedačkim nastupima.

Prakticirali ste art-terapiju s djecom kroz predstavu „Priče iz čarobnjakova šešira“. Jeste li zadovoljni rezultatima?

'Televiziju nemam jer bih, da je gledam, izgubio sve čarobnjačke moći' (FOTO: Pričigin)

- Iznad očekivanja. Nije to bila prava art terapija. Tek serija priča u kojima su se djeca nesvjesno prepoznavala. Djeca ne traže magično samo u sadržaju već i u formi pripovijedanja. Interaktivnost priča, poigravanje njihovim intervalima koncentracije, "milovanje" glasom, hipnotičko djelovanje ponavljanja, vizualizacija, sve to je samo početak projekta na kojemu namjeravam nastaviti raditi, dakako, uz pomoć stručnjaka. 

Koji motiv glumac ima da odluči postati ravnatelj, kako ste to vi učinili u splitskom Gradskom kazalištu mladih?

- Splet okolnosti. Nastojat ću iskoristiti znanje i iskustvo da naše malo kazalište s velikim zadatkom, a to je zabava i pouka tinejdžera i adolescenata (najzahtjevnija publika na svijetu) krene dalje hrabro i angažirano. Po vokaciji nisam ni glumac ni ravnatelj iako kažu da i jedno i drugo radim dobro. Pripovjedač sam i kad bih samo od toga mogao živjeti ne bih ni časa oklijevao. Pinklec na rame i idemo… u slobodu.

Možete li u jednoj rečenici ocijeniti govorničke sposobnosti: Tima Oreškovića, Tomislava Karamarka, Bože Petrova, Zorana Milanovića?

- Nisam nazočio niti jednom političkom skupu pa ih nisam čuo uživo. Televiziju nemam jer bih, da je gledam, izgubio sve čarobnjačke moći. Ako netko od spomenute gospode želi pouku, dat ću je uz pristojnu naknadu.

Možete li čitateljima pobliže predstaviti nastup na Spikiginu 22. i 23. 3., blokove „Demoni i debakli! & „Religije i revizije“?

- U prvom dijelu nastupa, pričat ću o "poganskoj" fazi svojih traženja. Bit će tu priča o sablastima, porodičnim duhovima, istraživanjima okultnog. U drugom dijelu ulazimo u prostor organiziranih religija, od budizma do monaške katoličke tradicije. U tradiciji zen odmaka od mogućnosti verbaliziranja bile čega apsolutnog, kroz niz anegdotalnih slika prikazat ću apsurd grča potrage za krajnjom istinom.