Tekst Borisa Dežulovića u cjelosti prenosimo s internetskog portala N1 televizije ...

Najprije je na samom startu eliminacijske faze, u pedeset osmoj sekundi osmine finala protiv Danske, Mathias Jorgensen zabio za 1-0.

Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi antiklimatičkim šokom u prvim trenucima utakmice svečano završilo Svjetsko nogometno prvenstvo. Ostalih osamdeset devet minuta, vidjeli ste to stotinu puta, zbunjeno bi bauljali po ledini, do kraja povijesti svađajući se tko je kriv i tko je tamo u šesnaestercu trebao preuzeti Jorgensena.

Ne, međutim, i ova Hrvatska. Mandžukić je izjednačio već u sljedećem napadu i utakmica se rastvorila. I opet: sve dosadašnje naše reprezentacije nakon toga bi se povukle u opreznu formaciju i čekale da nekako padne nekakav gol, iako takav u cijeloj našoj povijesti nikad nije pao. Ne i ova Hrvatska: ovi su trčali i napadali svih devedeset minuta, i svih pola sata produžetaka.

Onda je potkraj drugog produžetka, u 116. minuti Luka Modrić promašio penal za pobjedu i utakmicu uveo u raspucavanje jedanaesteraca. Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi drugim antiklimatičkim šokom u posljednjim trenucima utakmice svečano završilo Svjetsko prvenstvo. Prestravljeni i oduzeti zapucavali bi penale i gađali tribine, do kraja povijesti svađajući se je li penal u raspucavanju trebao pucati šokirani Modrić. Ne i ova Hrvatska: Modrić je drugi put pogodio, Danijel Subašić hladno skinuo tri penala, a Rakitić svoga na kraju izveo rutinski kao na snimanju reklame za kekse, uvodeći Hrvatsku među osam najboljih.

Onda je u tridesetoj minuti četvrtfinalne utakmice protiv Rusije Denis Čerišev zabio za 1-0. Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi, već trećim antiklimatičkim šokom najzad završilo Svjetsko nogometno prvenstvo: ne pamtim da je ijedna od njih ikad dva puta put zaredom okrenula rezultatski minus. Ostalih sat vremena zbunjeno bi bauljali po ledini, do kraja povijesti svađajući se tko je kriv i tko je tamo na vrhu šesnaesterca trebao preuzeti Čeriševa. Ne, međutim, i ova Hrvatska. Kramarić je izjednačio niti desetak minuta kasnije i utakmica se rastvorila. I opet: sve naše dosadašnje reprezentacije nakon toga bi se povukle u opreznu formaciju i čekale da nekako padne onaj nikad dočekani nekakav gol. Ne i ova Hrvatska: ovi su trčali i napadali svih devedeset minuta, pa i u novih pola sata produžetaka, sve dok ga Domagoj Vida potkraj prvog produžetka nije zabio za 2-1.

Onda je potkraj drugog, u 116. minuti, Fernandes glavom pogodio za 2-2 i utakmicu uveo u raspucavanje jedanaesteraca. Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi, sad već četvrtim antiklimatičkim šokom u posljednjim trenucima utakmice konačno završilo Svjetsko prvenstvo. Prestravljeni i oduzeti zapucavali bi penale, protivnički vratar hvatao bi ih kao kruške, a mi bismo se do kraja povijesti svađali je li penal u raspucavanju trebao pucati nezagrijani Kovačić. Ne i ova Hrvatska: Subašić je opet hladno skinuo prvi penal, a Rakitić svoga na kraju izveo rutinski kao na snimanju reklame, uvodeći Hrvatsku među četiri najbolje.

Onda je već u petoj minuti polufinalne utakmice protiv Engleske Modrić pred šesnaestercem srušio Allija, a Kieran Trippier iz slobodnog udarca zabio za 1-0. Za sve naše reprezentacije u mojih pedesetak godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi nevjerojatnim, petim antiklimatičkim šokom jednom za svagda završilo Svjetsko nogometno prvenstvo: tri puta zaredom rezultatski minus nije okrenula nijedna reprezentacija u povijesti Mundijala, a kamoli neka od naših. Naši bi ostalih sat vremena zbunjeno bauljali po ledini, do kraja povijesti svađajući se tko je kriv i tko je tamo na vrhu šesnaesterca trebao preuzeti Allija. Ne, međutim, i ova Hrvatska. Dvadesetak minuta prije završetka Ivan Perišić je izjednačio i utakmica se opet rastvorila. I opet: sve naše dosadašnje reprezentacije nakon toga bi se povukle u opreznu formaciju i čekale onaj sad već mitološki gol. Ne i ova Hrvatska - ovi su trčali i napadali svih devedeset minuta, pa i novih, trećih pola sata produžetaka, sve dok ga desetak minuta prije kraja Mandžukić nije zabio za 2-1, uvodeći Hrvatsku u finale, među dvije najbolje na svijetu.

"Ovi su trčali i napadali svih devedeset minuta, pa i u novih pola sata produžetaka, sve dok ga Domagoj Vida potkraj prvog produžetka nije zabio za 2-1" (FOTO: Hina/Damir Senčar)

U samo deset dana Hrvatska je odigrala nevjerojatno iscrpljujuće tri utakmice, u svakoj loveći rezultatski minus, i svaku s produžecima, tri puta po dva sata nogometa, od čega dvije s dramom jedanaesteraca, što znači da je odigrala čak devedeset minuta više, odnosno cijele četiri utakmice: nitko nikad, u svih osamdeset osam godina povijesti Mundijala, nije imao teži put do finala. A tamo Francuzi, koji ne samo da su igrali utakmicu manje, nego su imali i dan odmora više, svoje polufinale protiv Belgije odigravši dan prije hrvatskog.

Onda je nakon samo petnaestak minuta historijskog finala, usred fanatičnog pritiska Hrvatske, Brozović pred šesnaestercem srušio Griezmana, a loptu iz slobodnog udarca Mandžukić nespretno skrenuo u vlastitu mrežu za 0-1. Za sve naše reprezentacije u mojih četrdeset pet godina staža, bilo jugoslavensku ili hrvatsku, tim bi, šestim antiklimatičkim šokom u dva tjedna, završila i revijalna dobrotvorna utakmica protiv novinarske selekcije, a ne finale Svjetskog nogometnog prvenstva: četiri puta zaredom rezultatski minus nije okrenula nijedna momčad u nijednom sportu nikad u povijesti, a kamoli neka od naših, još kamolije nogometna. Naši bi do kraja utakmice zbunjeno bauljali po ledini, do kraja povijesti optužujući suce i zbog Griezmanovog očito odglumljenog faula, i zbog Pogbinog očitog aktivnog ofsajda kod autogola.

Ne, međutim, i ova Hrvatska: samo desetak minuta kasnije Perišić je izjednačio i utakmica se opet rastvorila. I opet, i opet: sve dosadašnje naše reprezentacije godina nakon toga bi se povukle u opreznu formaciju i čekale da konačno padne onaj već mitološki neki gol. Ne i ova Hrvatska: ovi su napadali, trčali i tražili gol svih devedeset minuta, trčali su i napadali i onda kad je Griezman iz sumnjivog penala zabio za 2-1. Pet puta zaredom sustići rezultat nije, međutim, mogla čak ni ova Hrvatska, u svojoj praktički petoj utakmici u samo dva tjedna.

Ja sam se, eto, umorio i pišući, pa se može izdaleka naslutiti kakvu su sportsku, fizičku i psihičku kalvariju prošli hrvatski reprezentativci na najtežem putu kojega sam ikad vidio na Mundijalima, a gledam sve utakmice još od Njemačke 1974. Svaka prepreka na tom putu, svaki rano primljeni gol ili kasno promašeni penal, bila je točka na kojoj se naš mentalitet nekad rezignirano predavao, i od koje je počinjala kićena mitologija poraženih. I tako svaki Mundijal, svako Europsko prvenstvo, svih ovih godina. Do danas.

Ova generacija, ovih mjesec dana u Rusiji, nije povijesna samo po rezultatu, koji je bez sumnje senzacionalan: ona je povijesna po pristupu igri, prva koja je raskrstila s luzerskim naslijeđem balkanskih nogometaša, jugoslavenskih pa hrvatskih, mentalitetom koji je sam sebi pjevao epove o europskim Brazilcima što okreću cijele obrane na petodinarci, umjetnicima kojima je vazda netko drugi bio kriv. Bilo je boljih i talentiranijih, ali nikad u historiji balkanskog nogometa nije bilo „desetke“ koja u 115. minuti sprinta kao bez duše da ukliže i spasi jebeni korner. Toga nije bilo.

Cijela je ova herojska sportska priča samo o tome. O generaciji koja je pokazala dokle se može skidajući sa sebe teret gubitničke prošlosti, i kako preuzimajući odgovornost, tu najtežu i najnerazumljiviju balkansku riječ, i mali mogu postati veliki i svjetski.

O generaciji koja je potom upravo takva, cijela pobjednička i upadljivo nebalkanska, ravno sa svjetskog pobjedničkog postolja spremno uskočila u reklamni spot upravo takve, upadljivo balkanske Hrvatske - cijele gubitničke i neodgovorne, lijene, ohole, samodopadne i male, sad već izvjesno nepopravljivo opterećene luzerskim naslijeđem apstraktne prošlosti, jeftinog domoljublja, strašnih banova, sokolskih budnica i gena kamenih, te blatnjave sadašnjosti sitnog kriminala, krupnog kapitala i srednjeg poduzetništva, Thompsona i Šukera, Sanadera i Horvatinčića, Kolinde Grabar-Kitarović i Ive Balent.

Stotinu puta da su pucali penale i s kreča hladnokrvno pogađali za četvrtfinala i polufinala, bilo bi džabe.

Džabe su krečili.

Lupiga.Com via N1

Naslovna fotografija: Hina/Damir Senčar